Prikazujem sadržaj po oznakama: domagoj knežević blog

Maske su pale…konačno.
Ne znam kako je ova vijest utjecala na vas, ali mene je baš jako razveselila. Više od dvije godine živimo pod maskama i uz toplije i sunčanije dane vjerujem kako smo ovu odluku svi dočekali s veseljem.
Bio sam na par koncerata i predstava nedavno – publika s maskama na licu… Nije sreća. Uopće nije bitno jeste li pobornik maski ili ste od onih koji su maske izbjegavali i ranije.
Došao je trenutak kad one višu nisu potrebne. Zanemarimo onih par mjesta gdje će i dalje morati nositi.
Svugdje drugdje neće biti potrebne.
Kažu mi neki moji kako će oni maske i dalje nositi u zatvorenim prostorima. Meni je to ok. Sve se svodi na individualni osjećaj. Odgovornosti i manje ili veće bojazni od bolesti.
Sve je legitimno. Kao i činjenica da u dućanima, kafićima, restoranima, kazalištu…maske više nisu potrebne.

Četvrti je dan četvrtog mjeseca i zakoračili smo u treći proljetni tjedan. Zanemarimo li vremenske prilike koje su proteklih dana bile više zimske nego proljetne i dalje stoji kako nakon svake kiše dolazi sunce. S nestrpljenjem ga iščekujemo.
Ne znam kako bih definirao prošli tjedan ako ga stavim u korelaciju s naslovima i svim onim što je mučilo prosječnog građanina Lijepe naše.
Dvojim oko toga jesmo li mala zemlja puna gnjevnih ljudi ili smo i dalje mala, ali sretna zemlja u kojoj oni pravi, ozbiljni, svakodnevni problemi ne postoje.
Jedna je stvar koja je mnoge ostavila iznenađene. Neke u šoku i nevjerici sudeći po komentarima na portalima, društvenim mrežama i svim drugim mjestima gdje je moguće istresti sve iz sebe.

Ne znam kako vi, ali ja do nekih stvari baš jako držim. To može biti kućni odgoj, bonton, kulturno ponašanje…
U nekim stvarima sam vrlo konzervativan, tradicionalan. Staromodan?! Može, ok.
Na to sam ponosan i to je nešto za što sam siguran da se neće promijeniti do kraja života.
Netko će možda reći kako neke stvari nemaju veze s tradicijom i (ne)konzervativnošću.
Ok, možda su u pravu.
U svakom slučaju - red je red, a red se mora znati.

Nedavno sam bio u većem društvu u jednoj vinariji. Neko neformalno druženje navečer koje je bilo baš fajn. Nekoliko vrsta vina, naresci, sirevi, masline…deserti u čašicama kojima je teško odoljeti.
Kako to obično biva u društvu koje se zasjedne bez da ikoga opterećuju kazaljke na satu, teme razgovora bile su razne. Gotovo da nema teme o kojoj se nije te večeri govorilo. Barem na kratko, a sve popraćeno smijehom i dobrom energijom.
U jednom trenu je jedan od okupljenih oko velikog stola rekao kako se osjeća loše.
Ne fizički loše već psihički. Nešto u smislu „mi tu sjedimo, družimo se, jedemo i pijemo, a u Ukrajini se ratuje“.

Znao sam da je vikend iza mene bio predobar i da će pomalo hedonizma u vidu službenog puta u Zadar doći na naplatu.
Volim kad se ponekad stvari dogode na način da se spoji ugodno s korisnim. Kombinacija posla i trenutaka kad uspiješ uštipnuti malo vremena za sebe.
Dobra hrana, fina vina…
Guštaš u svakom trenutku i na neki način se jednostavno isključiš.
Potrudiš se napraviti sve potrebne predradnje ne bi li te taj laidback osjećaj vikenda pratio i u novom tjednu.
Posložio si stvari upravo na onaj način da te slike plavog neba, još plavijeg mora i najzelenijih pinija drže barem do kraja tjedna. Ako ne do kraja tjedna, onda barem do sredine.
Želiš biti u svojevrsnom zen modu barem privremeno…
Svjestan si da će te teret obveza i svakodnevice stići u nekom trenu, ali stavljaš to na postpone koliko god je to moguće.

Ne znam kud prije, ali prošlo je već dvadeset godina otkad sam započeo raditi u firmi u kojoj radim i dan danas. Hoću li i narednih dvadeset godina raditi na istom mjestu, u istom poduzeću, s istim ljudima – ne znam. Sve je moguće i ništa nije moguće.
Da mi je netko prije dvadeset godina rekao da ću na istom radnom mjestu biti toliko dugo – ne bih mu vjerovao. Nisam razmišljao toliko dugoročno, a ni danas ne razmišljam na duge staze. Imam neke želje kako bih volio da sve izgleda u godinama koje dolaze. Mogu se samo nadati kako će ići u tom željenom smjeru, ali nažalost nisu svi konci u mojim rukama.
Kako bude, bit će.
Za desetu godišnjicu dobio sam od firme, između ostalog i plaketu. Na njoj je pisalo „za prvih deset godina“.
Nisam uopće razmišljao hoće li doći i tih drugih deset godina, ali došlo je.
Kako tako brzo – ne znam jer i dalje se tome čudim.
Godine su jednostavno proletjele.

Prošli četvrtak bio je jedan od onih dana koje bih najradije zaboravio. Jutro pogotovo. Trebao je biti jedan sasvim običan, normalan dan. S ne previše obveza, bez jutarnjeg alarma koji te budi i podsjeća da moraš krenuti sa svim obvezama. Trebalo je sve biti baš - laganini.
Prvi pogled na mobitel i bezbroj obavijesti o situaciji u Ukrajini ostavili su me bez teksta.
S knedlom u grlu i gorčinom u želucu.
Jesu li sve vijesti o sukobu koji je započeo zaista stvarne? Događa li se zaista sve ovo?
Teško mi je podnijeti činjenicu da je 2022. godine u Europi započeo oružani sukob.
Pratimo vijesti s više ili manje interesa, ali znamo što se događa.
Svjedoci smo već dugi niz godina raznih oružanih sukoba diljem svijeta. Pogotovo na „Bliskom istoku“. Otkad znam za sebe tamo vlada napetost i sukobi su vrlo česti.

Prije nekoliko dana naletio sam na vijest kako će se Facebook i Instagram u Europi ugasiti. Zaboravio sam na tu vijest, ali me na to podsjetio frend kad smo neki dan pričali i kad me usput pitao jesam li čuo da će Mark Zuckerberg ugasiti fejs.
I „kaj ja velim na to?“.
Apsolutno ništa. Ako Meta odluči ugasiti Facebook i Instagram u Europi – samo neka ugasi.
Iskreno, nije me ta vijest nešto posebno uznemirila. Kako bude, bit će.
Situacija nije dramatična ni alarmantna jer problem leži u tome što američko i europsko zakonodavstvo drugačije gledaju na podatke koje fejs prikuplja o nama, a prikuplja.
To barem svi znaju. Svaki naš klik na internetu, mobitelu, bilo kojoj društvenoj mreži negdje ostane spremljen.

Ponedjeljak je. I to ne bilo koji ponedjeljak. Crveni ponedjeljak, zaljubljeni ponedjeljak. Ljubavni ponedjeljak. Valentinovski ponedjeljak.
Kako bi se reklo – sretno Valentinovo svima koji slave.
Hoćeš/nećeš, Valentinovo ne možeš izbjeći, ignorirati. Ne možeš ga propustiti. Prije svega zahvaljujući trgovcima. Tjedan uoči Valentinova sve je u znaku srca.
Listam uz jutarnju kavu prošli tjedan kataloge koje je netko donio iz poštanskog sandučića. Čovječe, čega tu sve ima.
Pizza u obliku srca, njoki (svježi) u obliku srca, praline – obične i belgijske u obliku srca, gumeni bomboni u obliku srca. Čak su i slani pereci u obliku srca.
Da se ne svodi sve na hranu, tu su i birana crna i rose vina, pjenušci, parfemi, toaletne vode i lakovi za nokte.
Oni koji Valentinovo vide kroz botaničarsku prizmu tu su ruže, tulipani, orhideje, ginseng fikusi, zumbuli, begonije, kalanhoe, kale i mini sukulenti…

Ljudi su društvena bića i to je jednostavno tako. Nema tu pretjerane filozofije niti su potrebne bilo kakve dodatne rasprave. Neovisno o tome jeste li više ekstrovert ili introvert, čovjek si. Živiš, radiš, boriš se sa svakodnevicom, ali i komuniciraš.
Komunikacija je nešto od čega ne možeš pobjeći. Koliko god da se trudio izbjeći, jednostavno ne možeš jer komunikacija je nešto što nam je svakodnevno i neminovno.
I to je ok.
Ja sam po prirodi brbljav tip, volim se družiti, razgovarati, razmjenjivati iskustva, nešto novo naučiti. Uz sve to sam i vječno znatiželjan jer sve me interesira.
Ne znatiželjan u smislu da moram znati sve nove tračeve iz ulice i je li susjeda iz ulice do moje bila na nekom novom estetskom zahvatu već znatiželjan u smislu nekih novih znanja, iskustava. Znatiželjan na način da će me neko novo sa(znanje) ili vještina oplemeniti na ovaj ili onaj način.