Svako vrijeme, svako mjesto, svaka prigoda imaju neka svoja pravila ponašanja kojih bi se trebali držati. Ta pravila su u većini slučajeva nepisana, ali svima dobro znana.
I dok se većina nas toga pridržava, postoje oni kojima je potpuno svejedno.

Prošli tjedan smo obiteljski otišli u kazalište. Mjere sve više popuštaju, ponuda je sve bogatija i svi smo željni izlazaka. Koncerata, izložbi, muzeja, putovanja, kazališta.
Gospoja je još prije mjesec dana kupila karte za balet i odlučili smo otići na Labuđe jezero. Tim više što najmlađa kćer još nikad nije gledala balet uživo.
U posljednjih mjesec dana sve je nekako živnulo… nešto se događa, često se ide negdje i bilo je baš lijepo vidjeti gotovo do zadnjeg mjesta popunjeni HNK.
Iskreno, osobno nisam ljubitelj baleta. Pogledao sam nekoliko predstava i odem uglavnom kao pratnja svojim curama.
To što nisam ljubitelj, ne znači da imam bilo kakvo loše mišljenje o baletu. Ni slučajno.

Nakon svake odgledane baletne izvedbe, pa i nakon Labuđeg jezera prošlog četvrtka iskazujem svoje najdublje i najiskrenije poštovanje svakoj plesačici i plesaču.
Umjetnost „par excellence“ i oko toga rasprave nema. Neovisno o tome je li balet vaša furka ili ne riječ je o umjetnosti koja možda i ne izaziva divljenje kod svakog, ali zato zaslužuje poštovanje.
Poštovanje zaslužuje i institucija u kojoj se predstava odvija, a pogotovo kad je riječ o Hrvatskom narodnom kazalištu.
Zagrebački HNK djeluje preko stotinu i dvadeset godina. Na tisuće i tisuće odigranih je opera, drama i baletnih predstava, a deseci i deseci tisuća ljudi su u istim tim izvedbama uživali.
HNK ima svoju tradiciju, povijest i nemjerljiv kulturni značaj koji su utkani u svaki djelić zgrade.

Ta posebna energija koja izaziva poštovanje osjeti se već pri otvaranju velikih ulaznih vrata, a osjećaj poštovanja do kraja bilo koje izvedbe prelazi u divljenje. To ide po inerciji.
Često pomislim kako me ljudi i njihovo ponašanje ne mogu iznenaditi, a boraveći tri i pol sata u kazalištu prošlog četvrtka uvjerio sam se kako moram prestati s takvim nerealnim razmišljanjima.
Uvijek promatram ljude oko sebe, ali ne na čudan način. Zanimljivo mi je gledati kako se ljudi ponašaju, promatram što rade, primjećujem neke stvari.
Prije predstave, a i za vrijeme predstave primijetio sam njih nekoliko.
Nažalost.
Primijetio sam nedostatak kulture, manira i lijepog ponašanja kod nekoliko ljudi.
Red je red, a red se mora znati.

Ne mogu si objasniti, a i dalje se pitam – kako je moguće da na balet u HNK dođeš u majici kratkih rukava. U najobičnijoj staroj i rastegnutoj majici. T-shirt s natpisom. Nisam uspio pročitati što je pisalo, ali bilo je nešto na tragu majica koje se kupuju za vrijeme srednje škole i maturalca u Pragu (Praha Drinking Team i varijacije na temu).
Takva majica po mom mišljenju može poslužiti jedino za spavanje, farbanje stana ili rad u vrtu.
I nije on bio jedini koji je na balet došao u kratkoj majici jer vidio sam još trojicu.
Ne možeš u HNK doći u T-shirt majici. Ne možeš.
Realno – možeš jer su neki upravo tako odjeveni došli, ali po meni to nije u redu.

Svi smo čuli za onu kako „odijelo ne čini čovjeka“ i slažem se s tom tvrdnjom, ali nadodao bih kako bez obzira što „odijelo ne čini čovjeka“ – na neki način ipak govori o njemu.
Meni je nebitno tko što nosi i koliko je određenu odjeću ili obuću platio.
Čista i uredna odjeća može biti svaka odjeća – bez obzira koliko koštala.
Uz sve to, sukladno prigodi mora biti i primjerena.
T-shirt za balet u HNK meni je u potpunosti neprihvatljiva kombinacija jer zna se kako se odlazi u kazalište. Ili bi se trebalo znati.
Ne mora nužno biti smoking odijelo ili frak, ali bogme ne mora biti ni rastegnuta majica kratkih rukava s natpisom.

Vremena se mijenjaju, mijenjaju se običaji, a postoje i određene razlike između generacija. Nešto što je meni s četrdeset i jednom godinom neprihvatljivo - poput kratke majice s natpisom u kazalištu, nekome s dvadeset će možda biti sasvim ok.
Ne znam. Možda.
Mene su moji odgajali, a odgajam i ja svoju djecu da oko pojedinih tema nema mnogo rasprave.
Na neke stvari smjena generacija ni najmanje u našoj kući neće utjecati.
Red je red, a red se mora znati.
Zna se kako se treba odjenuti za balet, crkvu, sprovod, vjenčanje. Neke norme ipak postoje.
Kad ideš na razgovor za posao isto pripaziš kako ćeš se odjenuti. Sigurno ti nije prvi izbor „Praha Drinking Team“ majica.

Postoji vrijeme i mjesto kad će takva majica biti pun pogodak, a to nije odlazak u HNK.
Kad ideš kod zubara, opereš zube. Istuširaš se prije odlaska sistematski pregled kod liječnika…
Postoje pravila ponašanja kojih se treba držati.
Osim promašenih odjevnih kombinacija, bilo je i onih koji su krivo shvatili i naziv baleta. Labuđe jezero neki su pretvorili u piknik uz jezero.
Nedaleko nas bili su roditelji s dvoje male djece. Klinci su bili stari oko tri i pol/četiri godine. Po mom mišljenju još premali da skoro puna tri sata sjede mirno na jednom mjestu, ali…
Osim što su bili nemirni, često su ustajali, glasno razgovarali, bili su žedni i gladni.

Redom su se izmjenjivali bomboni, voda, štapići.
Piknik je kulminirao kad je iz torbe gospođa izvadila pecivo. I dok su klinci veselo navalili na novi slijed, nekoliko sekundi kasnije na pozornici se onesvijestio princ Siegfried.
Razlog nesvijesti nije bila prhka kajzerica već kraj trećeg čina.
Ja sam istovremeno gledao dvije predstave i dok sam znao što slijedi u idućem činu, nisam bio siguran što se iduće sprema na dječjem meniju. Čips, krekeri ili možda pohanac.
Djeca su tu najmanje kriva jer djeca su djeca. Teško im je bilo što zamjeriti. Roditelji su ti koji bi trebali znati jesu li im klinci spremni na tri sata mirnog sjedenja uz baletnu predstavu bez ića i pića.

Ne znam kako vi gledate na to, ali hrana za vrijeme baletne predstave meni je podjednako neprihvatljiva kao i T-shirt.
Red je red, a red se mora znati.
Stoji i to kako djecu treba odvojiti od ekrana i voditi ih na koncerte i predstave. Imam troje djece i sve sam to kao roditelj već prošao. S najmlađom kćeri prolazimo to i sada, ali sve u svoje vrijeme. Trogodišnjacima i četverogodišnjacima treba ponuditi nešto što je primjerenije njihovom uzrastu. Labuđe jezero za njih je ipak prevelik zalogaj.
Žar ptica, Trešnja, Zagrebačko kazalište lutaka – svi imaju fantastične predstave za djecu.
Da ne zaboravim – ni u tim kazalištima nije pristojno jesti za vrijeme predstave.

Bilo je i onih kojima je čitavo vrijeme bilo jako dosadno, a nije riječ o djeci već o odraslima. Srećom, baterije na mobitelu su im bile dovoljno napunjene i izdržale sva četiri čina. Nisu se čak ni potrudili smanjiti svjetlinu ekrana pa se u mraku kazališta jasno vidjelo tko u što gleda.
Mogu razumjeti da na kratko i kriomice pogledaš u mobitel – klince si možda ostavio na čuvanju pa provjeravaš je li sve pod kontrolom, ali ne mogu razumjeti da moraš čitavo vrijeme gledati u mobitel.
Ako balet nije nešto što te veseli, radije ostani kod kuće. Bolja polovica će ti to manje zamjeriti nego da si u kazalištu na mobitelu.

Vrijeme u kojem živimo je čudno. Zbog situacije s koronom bili smo lišeni većih okupljanja i kulturnih događanja. Stvari se polako vraćaju u normalu i sve nas to veseli.
Vjerujem kako bez obzira na sve, nismo zaboravili na pristojno ponašanje.
Ono bi uvijek trebalo biti u modi. Ne podliježe sezonalnosti, ne smeta ga pandemija.
Za sve postoji vrijeme i mjesto. Kao i pravila ponašanja kojih se trebamo pridržavati.
Oko nekih stvari jednostavno nema rasprave jer ja do nekih stvari jednostavno držim.
Onima koji razmišljaju i ponašaju se drugačije mogu se samo čuditi.
Za mene je red red, a red se mora znati.