Subota, 09 Travanj 2022 07:43

STVARI SE VRAĆAJU U NORMALU - LIJEPO JE VIDJETI LICA, OSMIJEHE… #217

Napisao
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
STVARI SE VRAĆAJU U NORMALU - LIJEPO JE VIDJETI LICA, OSMIJEHE…  #217 foto: Vedran Tolić

Maske su pale…konačno.
Ne znam kako je ova vijest utjecala na vas, ali mene je baš jako razveselila. Više od dvije godine živimo pod maskama i uz toplije i sunčanije dane vjerujem kako smo ovu odluku svi dočekali s veseljem.
Bio sam na par koncerata i predstava nedavno – publika s maskama na licu… Nije sreća. Uopće nije bitno jeste li pobornik maski ili ste od onih koji su maske izbjegavali i ranije.
Došao je trenutak kad one višu nisu potrebne. Zanemarimo onih par mjesta gdje će i dalje morati nositi.
Svugdje drugdje neće biti potrebne.
Kažu mi neki moji kako će oni maske i dalje nositi u zatvorenim prostorima. Meni je to ok. Sve se svodi na individualni osjećaj. Odgovornosti i manje ili veće bojazni od bolesti.
Sve je legitimno. Kao i činjenica da u dućanima, kafićima, restoranima, kazalištu…maske više nisu potrebne.



Siguran sam da ćemo se sada bolje i lakše raspoznavati. Prošli tjedan sam otišao na jedan sastanak i kako sam štreberski došao ranije, sjeo sam i pričekao.
U jednom trenutku me netko pozdravlja „Bok Domagoj.“, a ja gledam i ne kužim tko me pozdravlja. Pristojno uzvraćam pozdrav, ali ništa više od toga jer ne znam tko me pozdravio.
Osim maske, gospođa je imala i sunčane naočale.
Kak' da znam tko mi pozdravlja iz daljine. Imam i neku dioptriju… teško mi je. Što da radim?
Skužila je ona da ja ne kužim tko je pa je skinula i masku i naočale.
Trenutak prosvjetljenja, isprike jer je nisam prepoznao pa neobavezni razgovor.
I nije to prvi put da mi se dogodila ovakva situacija. U posljednje dvije godine nažalost bilo je takvih epizoda, ali tu smo gdje jesmo. Ovakve situacije više se neće događati.

Vezano uz maske i obveze nošenje istih, meni je bio čudan trenutak kad je moja gospoja došla s posla prije nekoliko tjedana. Radi u školi i na dan kad su ukinute maske u učionicama, ona je s posla došla potpuno izvan sebe.
Razrednica je šestim razredima i do tog dana nije sa svojim klincima imala prilike biti bez maske.
Možda ponekad nakratko kad su se kao razred fotografirali, ali sve do tada jedni druge poznavali su po očima i čelu.
Taj dan je bila tako sretna jer konačno je normalno mogla vidjeti i gledati svoje učenike.
Gotovo dvije školske godine („nastavne“ za one koji inzistiraju na točnoj terminologiji), djeca od petog razreda na više i njihovi učitelji gledaju se, a „ne vide se“. Tužno, ali srećom i to je iza nas.

Stoji kako su „oči ogledalo duše“, ali brate mili, daj da se vidimo u potpunosti.
Oči govore mnogo, ali osmijeh je osmijeh.
Ne bih rekao da smo se zbog maski manje smijali, ali ti osmijesi vrlo često ostali su sakriveni.
Ionako kažu da se premalo smijemo.
Prema nekim istraživanjima djeca se dnevno smiju do 400 puta na dan. Odrasli pak samo 17 puta.
Čovječe, koliko velika je ta razlika?! Je l' se mi odrasli zaista smijemo toliko malo?  
Možda ćemo se sada, kad maske više nisu nužne, smijati više.
Osmijeh izaziva dobar osjeća kod onog koji se smije kao i kod onog koji vidi drugu osobu da se smije.
Smijeh je lijek.

Osim što ćemo se prepoznati i nasmijati jedni drugima, bolje ćemo se i razumjeti.
Ne znam kako vi, ali razgovarati s osobom koja ima masku ponekad je bilo vrlo teško. Pogotovo ako su još postojali neki zvukovi sa strane.
U nekim situacijama nisam slušao što druga osoba govori, već pogađao što druga osoba govori.
Često je bilo – daj ponovi molim te… kaj si rekao… sorry nisam te dobro čuo… ne razumijem…
Koliko god se sugovornik trudio biti razgovijetan, jasan i glasan, dio riječi kao da je ostajao iza tih maski.
Zbog njih je bilo šumova u komunikaciji, ali srećom i to je sad iza nas.
Više ćemo razgovarati i bolje ćemo se razumjeti.

I nije odluka o nenošenju maski jedina koja je stigla u kompletu s novim mjerama. Nove mjere vezane su i uz putovanja. Odlazak na putovanja i povratak u Hrvatsku bit će lakši nego što je to bilo prije. Za povratak u domovinu u nekim slučajevima trebala je COVID potvrda ili su vas na granici evidentirali u sustav pa ste se morali testirati i zatim poslati rezultate testa ne bi li vas izbrisali iz sustava. Ni toga više nema.
Svi rado putujemo i lijepo je s vremena na vrijeme otputovati preko granice. Mnogi su zbog čitave situacije putovanja stavili na čekanje, ali srećom i to je iza nas.
Uzbuđenje oko planiranja putovanja, pakiranja kofera, posjeta novoj državi i novom gradu opet su nam tu. Divno.

Uz sve to, tu su još i izlasci. U godinama sam kad su kasni noćni izlasci nešto što se rijetko događa. Godine ipak utječu na tebe pa zadimljeni kafić ili klub radije mijenjaš uz ugodnu večer s prijateljima u kućnom ambijentu.
Čaša-dvije (ok, nekad i tri) fino rashlađenog vina, malo sira i to je to.
Uostalom, došlo je do smjene generacije. Sada imam kćeri koje se izlascima do jutarnjih sati vesele mnogo više od mene.
Njihovim izlascima se uopće ne veselim jer bez obzira što nisi vani, budan si. U nekom polusnu čekaš da se vrate pa tek onda mirno zaspiš, ali to je jednostavno tako i ide u roditeljski staž.
Neka mladi izlaze. Pa kad će ako ne sad? Moramo biti svjesni kako su im dvije godine normalnog tinejdžerskog života naprasno oduzete. Neka sad konačno uživaju. I oni su došli na svoje.

Svi smo na neki način došli na svoje jer možemo se složiti oko toga kako su protekle dvije godine bile drugačije i svatko ih je proživio na lakši ili teži način.
Netko je ostao bez svojih dragih ljudi i to je zasigurno najteže jer neke praznine nemoguće je ispuniti.
Nikome nije bilo lako i preostalo nam je samo nositi se sa situacijom na najbolji mogući način.
Meni je u nekim trenucima bilo dosta teško. Nisam tip od prevelikog kukanja pa neću kukati ni sada, ali da je bilo lako – nije. Da je bilo vrlo izazovno – je. Da sam ponekad pomislio kako je situacija bezizlazna – jesam.
Sve je to u nekom trenu ostalo iza mene i stvari su se na koncu posložile na jedan vrlo dobar način.

Protekle dvije godine razdoblje je koje ćemo svi pamtiti. Ostat će u kolektivnoj memoriji, postale su dio povijesti.
Srećom, to je sada iza nas. Nadam se kako se više nikad neće ponoviti i da ovaj novi trenutak neće biti privremen nego da će trajati zauvijek i da se nećemo vraćati natrag.
Umorni smo i iscrpljeni od jednog potpuno neprirodnog načina života.
Dosta nam je pozdrava šakom ili laktom, online sastanaka, mjerenja temperatura i svih onih stvari koje su nam obilježile posljednje dvije godine.
Neki su znali reći – novo normalno.
Nikad nisam želio prihvatiti taj izraz jer ništa „normalno“ nije bilo u minulom razdoblju.
Srećom, sve je to sada iza nas.
Dišimo punim plućima, izlazimo, družimo se, putujmo, nasmijmo se… - uživajmo.
Konačno.
Bez maski, bez potvrda, bez ograničenja.
Onako kako treba – na jedini ispravan i normalan način.

© 2022. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.