Kad sam u nekom razgovoru spomenuo da u istoj firmi radim već dvadeset godina, većina ljudi se baš jako iznenadila. Neki se i ozbiljno čudili. U smislu „kako je to moguće?“, a u svjetlu činjenice da radim u privatnom sektoru.
Ne znam, kako je moguće, ali očito je moguće. Moj staž to dokazuje.
Imam gomilu prijatelja i poznanika koji poslove mijenjaju vrlo često. Neki bi rekli – k'o čarape.
Pokušavao sam shvatiti – gdje je problem? Što škripi i što predstavlja probleme između radnika i poslodavca.
Svjestan sam kako je gotovo pa nemoguće postići potpuno suglasje između radnika i poslodavca. Radnik će uvijek misliti da bi mogao biti plaćen bolje te kako bi uvjeti rada mogli biti bolji. Poslodavac će uvijek misliti kako su plaće prevelike. Ili da radnik ne radi dovoljno u odnosu na plaću koju dobiva.
To je jednostavno tako i nisam još upoznao niti jednu niti drugu stranu koje su potpuno zadovoljne. Uvijek postoji taj određeni – ali.

Za neke svoje poznate bih možda i rekao da su malo preosjetljivi i previše idealiziraju jer ruku na srce, rijetko se naleti na idealnu kombinaciju. Pogotovo u privatnom sektoru jer tamo zaista ima svega.
Kojih sam se ja priča naslušao oko rada i uvjeta u pojedinim firmama – strašno.
Teško za povjerovati da takvi poslodavci u današnje vrijeme postoje. Pojedinci kao da nisu shvatili da su robovlasnički i feudalni sustav već stoljećima iza nas.
Na stranu pojedini slučajevi iz novije (pa čak i hrvatske povijesti) kad jedan čovjek iskorištava drugog.
U konačnici stvar kod svakog posla koji započinjemo raditi je u našim očekivanjima i pretpostavkama. Kažu kako je pretpostavka majka svih…
Bez obzira na sve, što je u konačnici bolje?
Je li bolje unaprijed očekivati više pa se razočarati ili je bolje očekivati manje pa biti iznenađen kad vidiš da je mnogo bolje nego što si očekivao.
Ne zaboravimo ni na omjer uloženog i dobivenog.

Čitav je niz faktora koji moraju biti zadovoljeni ne bi li se na poslu osjećali dobro. Radimo za novac jer živjeti se mora pa je plaća zasigurno jedan od glavnih faktora koji utječe na naše (ne)zadovoljstvo poslom.
Ukoliko je financijska kompenzacija za naš rad dovoljno dobra, lakše se podnesu i neke sitnice koje bi nas inače jako smetale. Ovako nas smetaju malo manje.
Drugi, također vrlo bitan faktor su međuljudski odnosi i atmosfera na poslu.
Ne znam jeste li ikad radili na radnom mjestu gdje ste bili okruženi negativnim ljudima, negativnom energijom. Na kraju radnog dana umorni ste fizički i psihički. Osjećate se isprebijano, umorno, bezvoljno…
Jedino što vam je bilo na pameti tijekom čitavog radnog dana je bila misao na to da će radni u nekom trenu završiti i da ćete otići doma. Barem na kratko zaboraviti na sve, ali grč u želucu i dalje postoji jer na posao morate i sutra. I dan poslije sutra…
Negativna energija u vama samo se akumulira.

Nažalost ima takvih radnih mjesta…ima takvih kolega…ljudi.
Znamo da ljudi ponekad zaista znaju biti grozni. U tim poslovno-kolegijalnim sferama pogotovo. Fuj.
No, uvijek postoji i ona druga strana. Ona bolja.
Ona kad je ekipa na poslu toliko dobra da jedva čekaš otići na posao. Radni dan jednostavno proleti…smijeh, zafrkancija, sve ide kako treba, a radi se. Uopće nemaš osjećaj da si na poslu. Sa svojim ljudima s posla i na kraj svijeta. To nisu samo kolege već su to tvoji ljudi – oni vrlo brzo postanu i prijatelji.
U takvoj radnoj atmosferi sve je ljepše, lakše i ništa nije problem. Kompenziraju se čak i neki nedostaci na poslu.
Više toleriraš i šefa.
Šefovi su posebna i nezaobilazna kategorija gdje god da radili. Osim ako nisi sam svoj šef.
Budući da radim od svoje šesnaeste godine i uz neki stalni posao, radim još i sa strane, upoznao sam razne sorte. Imao sam prilike susresti se sa šefovima i „šefovima“.

Jednog posebno pamtim, taj je mahao radnom knjižicom kao otpremnik vlakova zastavicom, kasnile su plaće…frajer je baš maltretirao. To je bilo prije više od dvadeset godina. Bilo je to vrijeme kada se za mobing nije znalo i o njemu se nije govorilo. Imao si šefa kretena i to je to što se mobinga tiče.
To si mogao trpjeti i trpio si. Ili nisi.
Na poslu još i možeš prožvakati problematičnog šefa, ali ne možeš prožvakati kašnjenje plaće. Ja barem ne mogu.
Čudim se i dalje kad čujem na vijestima kako radnici u nekoj firmi nisu dobili plaću više od šest mjeseci, deset mjeseci…godinu dana.
Da me se krivo ne razumije – ne osuđujem jer ljudi sigurno imaju svoje razloge - samo se čudim. Svatko zna što je najbolje za njega samog. I odlučuje sam za sebe.
Meni je u potpunosti nezamislivo raditi negdje, a da plaća kasni šest, sedam….mjeseci.
Na koji način i od čega žive ti ljudi? Čovječe, pa život košta. Rate kredita dolaze, računi stižu…treba jesti.

Osjetio sam kako je to raditi, a ne biti plaćen. Možeš tolerirati mjesec dana…pa čak i dva u nekim posebnim slučajevima…
Sve dalje od toga meni je nezamislivo jer kućni budžet to ne može podnijeti. Dao sam otkaz i otišao dalje. Ne bih mogao odlaziti na posao bez da sam za obavljeni posao plaćen.
Jednom sam ostao bez dvije plaće – „pojeo vuk magare“, a u drugom sam slučaju svoj novac dobio. Kasnio je, ali je stigao.
U posljednjih dvadeset i pet godina, odnosno otkad radim promijenio sam tri stalna posla. Konobarska faza odmah nakon vojske, kako to obično bude. Zatim drugi posao i to u struci na kojem sam se zadržao nekih godinu dana, ali kad su promijenili uvjeti i to „na gore“, otišao sam. Spletom slučajnih okolnosti već drugi dan počeo raditi kod poslodavca kod kojeg sam sada već punih dvadeset godina.
Čovječe, kud prije?
Dodatne poslove sa strane, honorare, ugovore o djelu, posljednjih nekoliko godina i u vlastitim poduzetničkim vodama  - da ne spominjem.

Pitaju me često – koji je recept uspjeha? Nema ga jer ne postoji neka posebna tajna.
Kao što sam ranije napisao, sve je stvar uloženog i dobivenog kao i tvog osobnog osjećaja zadovoljstva. Ti sam najbolje znaš što ti odgovara, a što ne. Što te veseli, a što ne.
Posao je nešto što te može veseliti.
Posložilo se tako da radim posao koji volim i u njemu baš uživam.
Dinamičan je, zanimljiv, ponekad stresan i nepredvidiv.  Nimalo dosadan i jednoličan.
Radiš s ljudima, putuješ, učiš nove vještine, stječeš nova znanja…zadovoljan si.
Dodao bih još da s poslom treba imati i malo sreće. Ja sam je očito imao jer i dalje mi je ok.
Je li u minulih dvadeset godina bilo zategnutih situacija? Je li bilo napetosti i ponekih neslaganja? Naravno da je jer nemoguće je da sve bude baš „smooth“.
Jesam li razmišljao o odlasku? Je li bilo nekih drugih ponuda? Je.
Bio sam u par navrata i jednom nogom na izlazu, ali smo unatoč svemu pronašli neki zajednički jezik i nastavili dalje.

Kad se danas osvrnem na proteklih dvadeset radnih godina – ne mogu reći bi li nešto mijenjao. Ima nekih stvari koje mi nisu  ostale u lijepom sjećanju. Nije neka drama, nije riječ o poslovnim traumama, ali opet, bilo ih je.
S druge pak strane, da se nisu dogodile, možda bi sve ispalo potpuno drugačije. Kad sam poludio i dao otkaz, taman je naletio vlasnik firme s kojom smo tada surađivali. Krenuo sam se pozdravljati s njim, zahvaliti mu na suradnji. Pozvao me k sebi…i eto me. Dvadeset godina kasnije i dalje radimo, surađujemo…
U trenucima kad je bilo baš jako teško, a bilo je – neki ljudi pokazali su se kao ljudi. S najvećim mogućim LJ. Te su posebne osobe zauzele i posebno mjesto u mom životu.
Tko god je iskusio podstanarstvo, ušao u stan u kojem su bili samo zidovi i nešto malo namještaja, a da mu je pritom kasnila plaća i na grbi mu bila naporna i zločesta stanodavka – zna o čemu pričam

Treba objektivno i sa svih strana sagledati situaciju i uvjete. Zbrojiti sve pluseve i minuse i procijeniti na što se isplati trošiti vrijeme, a na što ne. Bilo je na tom mom poslovnom putu uspona i padova, dobrih i krivih procjena. Negdje sam se zadržao duže, negdje kraće. Negdje samo jedan jedini dan. Bio je to ljetni posao u nekoj tvornici. Ne sjećam se više svih detalja, ali bilo je nešto s proizvodnjom emajliranog posuđa. Do tvornice sam trebao promijeniti dva autobusa i vlak, a obećani uvjeti ispuhali su se kao balon na kraju smjene. Dok sam platio prijevoz i gablec – ja sam bio u minusu.
Ponekad neke stvari nemaju smisla, a to vrlo često potvrde i brojke. Ako nešto ne ide – ne ide. Treba pokušati, ali ako ne ide – ne ide. Ideš dalje. Dok ne pronađeš neku optimalnu varijantu zbog koje ćeš se osjećati ok i koja će te učiniti zadovoljnom osobom.
Pa koliko traje neka traje - dan, dva, mjesec, deset godina – možda i dvadeset godina. Nikad ne znaš što te čeka.