Ne očekuje se od ispunjavača ništa toliko kompleksno ni zahtjevno.
Potrebno je samo ispuniti imovinsku karticu.
Čovječe – imovinsku karticu – ne'š ti problema.
Na tragu novog dužnosnika koji je pao na ovom ispitu išao sam provjeriti gdje je kvaka.
U čemu je toliki problem? Zašto dužnosnici nisu u stanju točno ispuniti imovinsku karticu?
Nakon prvog stisnutog enter na google-u, sve vas vodi na stranicu povjerenstva za sukob interesa. Tamo postoje i detaljne upute za ispunjavanje imovinske kartice. Pa gdje je onda problem?
I sve je ok ako ne počneš malo razmišljati, ako ne odeš malo u dubinu i širinu.
Meni je poražavajuća činjenica da uopće moramo imati takvu jednu službu.
Službu jako ozbiljnog naziva. Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa.
Je*ote.
Da smo moderno uređena prozapadna demokratska država na kakvu se želimo furati o ovakvim službama ne bi trebali niti razmišljati, a kamoli ih ustoličiti.
Da stvar bude još tužnija, Povjerenstvo o sukobu interesa radi, a zaposlenici imaju jako puno posla.
Čovječe, oni rade k'o tri Bandića zajedno. Guše se od posla. Ne mogu kavu popit na miru, otić' na plac, odigrati partiju pasijansa. Ništa, nula bodova.
Rade k'o Singerice, bez pauze. Prijave samo stižu, a gomiletina predmeta samo se multiplicira.
Meni je to tragično.
Samo zato jer dio naših državnih dužnosnika, političara – onih koji nam vode državu nisu u stanju ispuniti imovinsku karticu.
Pojedini „državovodci“ kao da su cijepljeni protiv onih osobina za koje bi mi građani voljeli da ih političari imaju.
Kao da su im pojmovi poput morala, radne etike, ispravnih sustava vrijednosti, zdravog razuma, empatije - u potpunosti nepoznati.
Osim što je sramotno i žalosno - to je i tragično.
Nekima je i sram nepoznat pojam, a ako ga i imaju vrlo rijetko ga koriste. Gotovo nikad.
Mene je ponekad sram koliko njih nije. Meni je neugodno koliko se oni ne srame zbog nekih svojih postupaka. Đon-obraz.
Imaju i strane vlade svojih ispada. Nije u tom stranom zapadnom svijetu baš sve po PS-u.
Nije sve ružičasto. Imaju i onih svojih političara koji ponekad naprave svinjariju, ali onda za te svoje postupke snose i odgovornost.
Košta ih to u konačnici funkcije, a većina njih zbog svojih grijeha s dužnosti odstupi sama. Imaju politički moral.  

Hulahopke i masturbacija
Kompletna finska vlada dala je zbog neuspjeha zdravstvene reforme. Švedska ministrica Salih dala je ostavku jer je čokoladu i hulahopke omaškom platila službenom karticom. Jedna britanska političarka dala je ostavku jer je njezin muž pogledao dva „pay per view“ pornića i to veselje platio državnom karticom. Zlobnici bi rekli kako nas ovako ionako je*u po službenoj dužnosti, a nekima ni to nije dovoljno pa i ritmično navlačenje kožice penisa ide na račun poreznih obveznika.
Što ti je životna tragedija – „ne je*eš, a naje*eš“.
Nažalost, naši političari nemaju taj „state of mind“.
Naši su u maniri „sve za fotelju, fotelju ni za što“. Što god da naprave – ne odustaju.
Ne daju se. Politički korov.
Da budem jasan – nisu svi ulovljeni su prstima u pekmezu, vjerujem da ih i potpuno ok, ali ovi koji jesu ulovljeni - gurnuli su ruke u teglicu do lakta.
Naivno sam živio u nekom uvjerenju kako će ova godina po pitanju političkih afera biti mirna jer ako se osvrnemo na prošlu – bili smo svjedoci vatrometa političkih afera. I jedna afera je previše, a znamo koliko ih je bilo.
Koliko god da sanjam o tom nekom utopijskom hrvatskom političkom poretku gdje će političari raditi u interesu naroda – redovito se pojave pojedinci koji taj moj san pretvore u moru.
Političari povezani s aferama pojavljuju se u tim morama hrvatskog naroda u različitim oblicima, različitog porijekla, različitih svjetonazora i različitog političkog opredjeljenja.  
Najnoviji politički Gargamel pojavio se neki dan u obliku Milana Kujundžića.
Nema veze što me Kujundžić  ustvari više podsjeća na Mr. Burnsa iz Simpsona, politički je Gargamel početka nove godine.
Kujundžić je još jedan u nizu visoko pozicioniranih hrvatskih političara koji nisu u stanju ispuniti imovinsku karticu.
Sramota.
Postavlja se pitanje na koji način, ne samo Kujundžić nego i svi ostali političari koji su pali na ovom „ispuni imovinsku karticu ispitu“ vode svoje resore, ako nisu u stanju ispuniti imovinsku karticu. Gdje je problem?
S aspekta prosječnog hrvatskog građanina i poreznog obveznika imam pravo pitati se tko nam to vodi državu. Stari moj, ako nisi u stanju ispuniti imovinsku karticu, nešto toliko bazično – imam pravo sumnjati u tvoje vještine vođenje nekog ministarstva.
Imam pravo preispitivati tvoja znanja i kompetencije upravljanja određenim odjelom, resorom…nazvali to kako god.
Ako ti nepremostivu prepreku predstavlja ispunjavanje imovinske kartice – ne znam kako se nosiš sa svim ostalim preprekama na poslu.

Ministre, sramite se
Ok - možemo se složiti oko toga kako ministarstvo zdravstva nikome nije sreća jer je sustav izuzetno kompleksan te iziskuje brojne reforme i tog vrućeg krumpira rijetki se hvataju pa mogu priznati kako je Kujundžić na neki način pokazao kako ima muda kao i bilo koji drugi političar koji bi se uhvatio u koštac s ovim resorom.
No, džaba što je nama Milan pokazao svoje mošnje kad je usr'o motku po drugim osnovama. Imovinska kartica osnovama.
Kako dani odmiču tako se cijela priča sve više i više komplicira, postaje kompleksnija i pojavljuju se neki novi podaci. Nažalost, ne oni koji bi Milanu išli u prilog.
Pojavljuje se neki prijatelj koji na frendovskoj bazi posuđuje izdašni iznose i sve bi to bilo ok da frend nije vlasnik ljekarni i predsjednik nadzornog odbora veledrogerije.
Ne znači to odmah da se radi o nekom sukobu interesa – presumpcija nevinosti i ostale pravne zavrzlame, ali činjenica da frend vlasnik ljekarni posuđuje novac frendu koji je ministar zdravstva ostavlja gorak okus u ustima.
K'o antibiotik kad ga slučajno zagrizeš.
Čovječe, zakaj ja nemam takve frendove. Možda i bolje da ih nemam. Volim ove svoje upravo onakvi kakvi jesu.
Pa su se zaredale press konferencije.
Ovu prvu sam djelomično pogledao, a možda bolje da nisam jer sam se samo dodatno uzrujao. Nije mi jasno kako pojedinci unatoč tome što su napravili propust i dalje nastoje od govna napraviti pitu.
Krivo ispunjena imovinska kartica je krivo ispunjena imovinska kartica i svaka daljnja rasprava na tu temu je suvišna.
I umjesto da pokuša sanirati štetu, pospe se pepelom – ministra se ulovilo u laži.
Izjaviti kako se kuća nije mijenjala dvadeset godina je ruganje okupljenim novinarima, biračima, hrvatskoj javnosti. Milan se ruga sa svima nama. Preispituje naše zdravorazumsko razmišljanje i osnovne matematičke računske operacije jer 2020 – 20 još uvijek je 2000. Po toj matematici i ne temelju ministrovih riječi, a ministru bi se ipak trebalo vjerovati, kuća je izgrađena godine gospodnje 2000.
Nekim čudom izgradila se kuća s bazenom.
Pa dobro -  kak'?
Ne znam što je tragičnije u cijeloj ovoj priči – to što se visoko pozicionirani hrvatski političar ne može sjetiti vlastite nekretnine na rodnoj mu grudi, to što ne zna ispuniti imovinsku karticu pa netragom nestanu kvadrati, njih čak 1200 ili to što laže.
Tu je još i priča kako su on i supruga kupili kuću sami od sebe odnosno od tvrtke čija je vlasnica bila ministrova supruga, a koja je tvrtku zatvorila zbog nepoštovanja zakona. Hellooouuu?!
Za jednog ministra – sramotno i ako svi ti razlozi nisu dovoljni za podnošenje ostavke – ne znam koji bi to točno razlozi onda bili.

Primitivizam na gazdinoj cesti
Pressica je bio loš pokušaj izvlačenja vrućih kestena iz vatre, a uz određenu dozu bahatosti, lažnu te pomalo iritantnu pristojnost i pogled s visokog – sve skupa izgledalo je otužno.
I sve to uz onaj jednolični dosadni neslušljiv ton. Boja glasa je nešto što je uvjetovano prirodom – ili si dobio ili nisi i to kao takvo moramo prihvatiti, ali ako nekog od hrvatskih političara ne mogu slušati onda su to i Kujundžić i Pupovac.
Ne znam u čemu je točno problem, ali kad njih dvojicu slušam – postanem nervozan.
Ne mogu.
Često se političari pozivaju na Boga, pa i sam Kujundžić na drugoj po redu pressici. Kako je krenuo s pressicama, nadmašit će i Mamića.
Samo se Boga boji – izjavio je Milan.
Simptomatično je to kako on nije jedini hrvatski političar koji u trenutku kad se skrotum nađe u škripcu zaziva milost božju.
Bog negdje da, negdje uzme – kažu neki.
Sva sreća pa je sada već bivšeg zdravstvenog ministra obdario dobrim prijateljima koji su se pokazali kao pravi drugovi i nisu iznevjerili „svog Milana“ u njegovim teškim trenutcima pa su se na krajnje neprimjeren, nekulturan i primitivan način obrušili na novinarku Slobodne Dalmacije, Andreu Topić koja je na tragu nove ministarske afere otišla pogledati Milanove dvore.
Imala je priliku novinarka nažalost i pri obavljanju svog posla upoznati i četiri Milanove dvorske lude. Četiri krkana koji su ju verbalno napali, sjeli joj na auto i zapriječili put.
Katastrofa. Krasna slika, Hrvatska – 2020. godina. Predsjedanje EU. Maestralno.
Bravo mužjaci. Svaka čast. Vjerujem kako ste izuzetno ponosni na sebe i na ovo što ste napravili.
Milan čiju ste cestu i imovinu branili sigurno je ponosan na vas.
Vjerujem da je teško kad te i tim godinama prate traume iz školskih dana, ali morate znati da ako niste dobili pohvalnicu u školi pa još dan danas patite zbog toga, čisto sumnjam da ćete ju dobiti i od vašeg Gazde, kako ste ga nazvali.
Vaš Veliki vođa za dobrobit vlastitih glutealnih mišića odrekao vas se odmah i nadam se kako ćete za ovo apsolutno neprihvatljivo ponašanje snositi odgovornost.
Osuđujem svaki napad na novinare ne zato što su mi kolege već zato što su novinari jedini korektiv u ovom društvu. Novinari su jedini koji ukazuju na propuste, malverzacije, korupcije – prokazuju političare koji bi trebali služiti narodu, a u konačnici služe samo sebi.
Za razliku od „državnih institucija koje bi trebale raditi svoj posao“, a ne rade - novinari rade i skidam kapu svakom novinaru koji je otkrio nepravilnosti. Respect kolege. Moj naklon i kapa do poda.
Da nema novinara 1001 % sam siguran kako javnost ne bi saznala za čitav niz afera u kojima glavnu ulogu imaju naši političari.

Ministri s posebnim potrebama
Sumnjam da bi se dužnosnici sami prijavljivali zbog krivo ispunjenih imovinskih kartica, primanja mita, nepotizma, korupcije…jer koliko me sjećanje služi, a još uvijek me služi – ne pamtim da smo u Hrvatskoj zabilježili ijedan takav slučaj.
Jok. Takvog političara još nismo imali prilike upoznati. Vrlo rado ću prihvatiti demanti ovog mog sjećanja, ali…
U novonastaloj situaciji nekako sam se sažalio i nad našim premijerom. Baš mi ga je žao. Ponekad mi djeluje kao učitelj koji vodi razred djece s posebnim potrebama.
Brine za ministre po prilagođenom ili individualiziranom programu. Vodi one kojima ide malo teže i treba im duže jer kako drugačije objasniti činjenicu da se do sada u njegovoj vladi promijenilo 14 (slovima: četrnaest) ministara.
Ne jedan, ne dva. Ne čak niti tucet ministara.
Četrnaest ministara se promijenilo, a imena i prezimena većine njih povezivalo se s nekim aferama. Pavo Barišić, Martina Dalić, Lovro Kuščević, Goran Marić, Tomislav Tolušić, Gabrijela Žalac, Nada Murganić…, a sad je bez fotelje ostao i Kujundžić.
Sramotno.
Mislim da Plenkoviću pri preuzimanju vlade ovaj scenarij nije bio na pameti, ali da postoji neko natjecanje u kojem pobjeđuje premijer s najviše promjena ministara siguran sam kako bi Plenković pobijedio, ali gospodine prajmministru, nije to ta tekma.
Iza premijera još je jedna u nizu epizoda s ministrima koji su povezani s aferama i koji nisu u stanju ispravno popuniti imovinsku karticu.
Čudi me što prajmministar nakon prve ovakve epizode nije izdao zapovijed da se pročešljaju imovinske kartice svih ministara kako bi bio miran u svom daljnjem radu jer i jedna sramota je previše - i više no dovoljna. Ovako, ne znam kako to komentirati, što o tome misliti.
Možda premijera ta neizvjesnost hoće li novinari otkriti neku novu aferu – pali na neki čudan, pomalo mazohistički način.
I ovo poglavlje je završeno, imamo novog zdravstvenog ministra i iskreno se nadam kako će novi ministar svoju imovinsku karticu popuniti kako treba.
Da ne čitamo baš istu lošu knjigu po ne znam koji put.
Što se Kujundžića tiče, koliko god mi nije simpatičan na osobnoj razini, želim mu mnogo uspjeha na novom radnom mjestu – kažu da je u svojoj medicinskoj struci izvrstan liječnik.
I nemam ništa protiv da se njegove izjave „kako ni za što nije kriv“ – pokažu točnima i istinitima.
Vjerujem da bi se s tim složio i novinar koji je otkrio cijelu ovu priču.
I narod bi to prihvatio vrlo rado.
Negdje, u kolektivnoj svijesti naroda ovakav razvoj događaja i te kako bi ostao duboko memoriran.
Bio bi to presedan, ali se bojim kako taj blockbuster još dugo dugo vremena nećemo gledati.