Ne znam kako je na moru, pretpostavljam hladno, ali mislim da ima više sunca nego što ga ima ovdje gore. Kod nas.
I da – ljubomoran sam na one koji uživaju u suncu. Siguran sam kako bi ekipa s mora rado zamijenila buru za maglu, ali… tko bi svima ugodio.
I svi su u nekom lagano bedu.
Najljepši dio godine - onaj blagdanski je prošao, godišnji je iza nas, spojeni produženi vikendi sada su već daleka prošlost, neki su već odustali od novogodišnjih odluka…
Baš je onak' nekak' sve otužno.
Jesus – kak' mi ovo sivilo ide na živce.
I magla…
Ne pamtim kad je toliko magle bilo u siječnju. Magla.
Svaki dan. Cijeli dan.
Ujutro, prije podne, poslije podne, navečer. Noću
Magla i sivilo.
50 nijansi sive, ali bez penetracije.
Neki dan sam vozio preko Save na Jankomiru. Bio sam na mostu i od te silne magluštine nisam vidio Savu. Čovječe – pa daj ti reci.
Vjerujem da ni Josipi tolika magla ne bi odgovarala. I što ti drugo preostaje nego vozeći se tako - prisjetiti pjesme - pa se mo'š samo još više zbedirat, ali ne.
Ne treba razmišljat negativno. Nema potrebe, a i lakše je kad briješ s pozitivnim predznakom.  #samopozitiva
K'o u Josipinoj Magli „Mora se naprijed, dalje poć“.
Pitam se gdje je nestao onaj uobičajeni siječanj kad je snijega bilo u izobilju. Za izvoz.
Gdje je nestao onaj siječanj kad smo uživali u zimi. U snijegu.
Super mi je facebook jer je postao kao TV kalendar. Pa te podsjeti što se dogodilo na određeni dan prije nekoliko godina.
U posljednja dva tjedna podsjetio me tako kako sam u ovo doba godine redovito, do prije nekih četiri/pet godina čistio snijeg. Snijega je znalo biti fakat i previše.
Kad sam već kod TV kalendara – mislim da nema osobe koja ne zna za TV kalendar. Meni je TV kalendar fantastičan. Mlađima generalno ide na živce i nije im neko veselje, ali dođeš u te neke godine kad ti postane baš ok i veseliš se kad naletiš na TV kalendar.
Starim – i ne mogu si pomoć'.  
Fun fact – TV kalendar dosađuje mladima i uveseljava starije već 44 godine. Respect. I po suncu, i po kiši. I po snijegu.

Sa snijegom postaješ macho
U Samoboru je znalo biti baš puno snijega. Ponekad i 35-40 cm snijega previše.
I onda kažu kako centimetri nisu bitni. I te kako jesu. Ne samo centimetri.
I milimetri su bitni. O da.
U to sam se uvjerio kad smo jednom mijenjali kupaonski namještaj pa novo kupljeni i friško složeni ormarić nije stao na za to predviđeno mjesto jer je smetao vodokotlić.
Bio je preširok. 5 milimetara preširok, ali to je tema za neku druga priču.
Vratimo se snijegu. Kojeg nema. Ovo što je i palo u noći sa subote na nedjelju proteklog vikenda ne možemo ni zvati snijegom. To je zimska sramota, a ne snijeg.
Lijepo je prisjetiti se tih lijepih bijelih zima. Onih prosinaca kad je čak i Božić bio bijeli.
I vrtlog promjena raspoloženja je išao u kompletu sa snijegom. Oooooo da.
U jednom trenu si se osjećao baš lijepo jer si gledajući kroz prozor imao osjećaj da gledaš u najljepši mogući zimski wallpaper. Zimska idila. Bajka.
To je bio onaj specijalni trenutak – „kak' na razglednici“ trenutak.
K'o da si u nekom jako skupom i fensi austrijskom ili talijanskom skijalištu s pogledom na alpske vrhove, a ne u Samoboru.
Taj trenutak te napušta točno onda kad si postao svjestan činjenice koliko je snijega napadalo i kako moraš izlopatati dvadeset i kusur metara snijega da bi mogao autom iz garaže jer se od tebe očekuje da budeš ujutro na poslu bez obzira na vremenske uvjete.
Kiša, magla, poledica, tuča, sjekire. Snijeg. Moraš se ukazat'.
Tko te pita. Čistiš.
Metar po metar, lopatu po lopatu, ali sve uz pjesmu jer moja himna svake zime koja obiluje snijegom uvijek je Terezin hit – Prijatelji stari gdje ste.
Tak' je to kad živiš u Samoboru, a radiš u Zagrebu. U Zagrebu nikad nema toliko snijega kao u Samoboru i teško je ponekad objasniti da si nekoliko sati lopatao po dvorištu i kako je kašnjenje opravdano. Uvijek nastojim u svemu gledati nešto pozitivno jer ipak ima i nešto frajerski u tom snijegu.
Kad se naradiš k'o manijak i pri tom satreš dvije lopate (da, i to mi se dogodilo jedne godine, ali što očekivati kad uz kruh i mlijeko kupiš i lopate koje koštaju po 29,99 kn – i fotka u prilogu), pogledaš u sav taj snijeg koji si očistio – osjećaš se moćno.

Baš si pravi frajer, macho. Muškarčina. Muž.

Čarobno jutro je samo kod Nine Badrić
Put do garaže je čist, dvorište je k'o avionska pista i prisiljavaš ostatak ukućana da pogledaju kakav si to maestralni podvig napravio. Očekuješ pohvale, tapšanje po leđima i divljenje jer si ispao super heroj. Ti si guba nad gubama. Gubetina.
U svojim očima, a da stvar bude tužnija, ne i u njihovima.
Hellouu - očistio si dvorište od snijega – big deal. Ne'š ti posla.
Ako imaš sreće – dobiješ šalicu vrućeg čaja od mente kao nagradu i that's it.
I dok se skidaš nakon naporna posla, s tebe se u potocima cijedi znoj.
Potkošulju možeš ocijedit i mokar si do gaća. Usput si se i usmrdio k'o zelje koja lagano već mjesecima fermentira u vreći u garaži, ali budimo iskreni, to ustvari nije smrad.
To je miris muževnosti.
Miris poštene i mukotrpne rabote u vlastitom dvorištu. Sve zahvaljujući snijegu.
I ljut si na sebe jer si se opet odjenuo k'o da ideš osvojiti Antarktiku, a ne očistiti nekoliko kubika snijega pa na sebe osim gojzerica nabacaš i duple čarape, duge gaće (ne nosim inače, ali imam još od skijanja), najdeblju majicu koju si pronašao u ormaru i prastaru zimsku jaknu.
Otiš'o je na jakni cif još prije sedam godina, ali ima neke gumbe pa se može djelomično zakopčati. Šteta ju bacit jer topla je k'o duša i bit će dobra kad treba čistit snijeg.
I dobra je.
U tom trenu taj lagani ignore koji si dobio od ukućana udara malo na tvoj ego.
Malo te boli, ali ništa se ne može mjeriti s jutrom poslije.
Dan poslije dokazivanja muškosti ukućanima, susjedima i sebi samom - proklinješ prognozu, zimu, snijeg.
Ne nalaziš ništa čarobno u zimskoj idili, a kad vidiš lopatu u garaži – prođu te trnci od pete do glave.
Budiš se s takvim muskulfiberom kakvog vrlo vjerojatno nisi imao od vojske, kad si onako još nejak i bez grama kondicije krenuo služiti vojni rok, a nadobudni narednik koji baš jako brije na sport ubio je u tebi svaku volju za životom već prvi dan.
Jedino utješno u cijeloj priči je činjenica kako si sam sebi dokazao kako nisi star.
Još si zeleni balavac jer da si star, onda bi bio i mudar. Starost i mudrost idu jedno s drugim ruku pod ruku – tako kažu.
Da si bio mudar, zveknuo bi dva brufena prije spavanja pa bi jutro bilo čarobno k'o kod Nine Badrić, ovako izgovaraš duuuuge samoglasnike uz pokoju psovku svaki put kad pomakneš ruku lijevo ili desno.

Ne jesti žuti snijeg
Kako god okreneš, snijega ove godine nema i pitanje je hoće li ga uopće biti.
Zaaaaašttooooo????
Klimatske promjene, globalno zatopljenje?
Možda je ove godine Bandić aka Batmen pojeo pahulje i ukrao nam svu čaroliju zime i svih onih radosti koje idu u kompletu sa  snijegom. I one lijepe i one malo manje lijepe.
Vrati nam snijeg zagrebački Batmene.
Ako ne zbog nas velikih, onda bar zbog klinaca. U cijeloj priči žao mi je djece jer ja dan danas pamtim djetinjstvo, snijeg i zimske praznike.
Jesus – kakva su to super vremena bila.
Snijega smo imali na kilometre i bili smo svjesni kako je totalna špica živjeti u ruralnom području. Ma kakav centar grada.
Kod nas je snijeg bio snježno bijeli. Baš smo guštali.
Danas snijega nema – pa čovječe ne mo'š klincima ni objasnit zašto se žuti snijeg ne jede.
Ne mogu oni to ubrat kad nema snijega.
Vani smo bili po cijele dane, od jutra do mraka, a vječno rivalstvo između gornjeg i donjeg naselja rješavalo se maratonskim grudanjem kod tržnice.
Ponekad je netko dobio i ledenjaču, razbijena je i pokoja glava, ali u konačnici nikome nije bilo ništa.
Imam osjećaj da bi danas razbijenoj glavi usred grudaškog obračuna svjedočile sve televizije, o tome bi pisali svi portali, a „tu me reži“, ako se ne bi umiješala i dječja pravobraniteljica.
Stvari su prije bile baš jako „simple“.
Svi smo imali skafandere. Oni malo bogatiji, čiji starci nisu šljakali „na normu“ i imali su malo više para znali su se isfurati s dvodijelnim skafanderima. Šminkeri.
Mi „radnička klasa“ smo imali jednodijelne.
Ili je možda bilo obrnuto, nisam sto posto siguran jer prošlo je već oho ho godina.
Godine su stigle, mudrost još i ne.
Dok je kod skafandera bilo razlika - buce imali svi iste, ali svi do jednog.
Jedina razlika bila je u boji. Neki će se sjetiti tih buca. One buce za koje si morao pripremiti stopala. Buce nisi samo obuo. Prije obuvanja na stopala stavio si vrećice. Za zamrzavanje.
Tak nebitno što se na njoj moglo pročitati izblijedili natpis „kremenadli“ ili „za sekeli“ – bilo je bitno da je čista.  
Buce su uvijek promočile i ova „vrećica opcija“ je bio recept za suhe noge.
Van se u drugoj rundi išlo tek kad se sve osušilo jer smo doma dolazili apsolutno mokri.
Šal nije bio šal nego je od zime postao nešto slično vunenoj dasci, obrazi su bolno pekli od hladnoće, a kosa je unatoč kapi bila potpuno mokra.
Radijatori su tih dana bili prepuni odjeće, a s rubova radijatora su stršali ulošci iz buca.
Neki će se možda i sjetiti tih buca. Onih iz kojih si mogao izvaditi onaj ogroman spužvasti uložak koji se u potpunosti mogao osušiti tek kad si ga izvadio iz buce i stavio na radijator.
O da – bila su to vremena.

Zanemarite meteo alarme i vratite nam snijeg
Vrijeme kad nismo imali mobitele, a jedina društvena mreža bila nam je igralište ispred zgrade. Alarm za prekid igre bilo je mamino dozivanje s balkona, a ako si baš bio dobar taj dan, dobio si onih dragocjenih pet minuta ekstra.
O sanjkanju na najluđe moguće načine neću ovaj put, ali uzdigli smo sanjkanje na jedan uzvišeni nivo.
Moji klinci zbog deficita snijega nemaju tu sreću. Vratite nam snijeg.
I prestanite više s tim meteo alarmiranjima.
Ono što me posljednjih nekoliko godina strahovito živcira su meteo alarmi. Baš smo neku večer to komentirali s frendovima.
Čovječe, pa meteo alarmi zvone svako ljeto i svaku zimu. Zimi zimske službe imaju smotre i postrojavanja, ljeti liječnici svaki dan daju savjete kako se zaštiti od vrućina, koju hranu jesti i što piti.
Panika se samo širi. Neprestano.
Sreća pa je ta umjetno napravljena panika sezonskog tipa.
Onda krenu bombastični naslovi koji najavljuju u najmanju ruku smak svijeta.
Kataklizmu, armagedon.
Sve razmišljam da nakon vijesti skoknem do dućana, kupim na stotine kilograma brašna, baterije, vodu, konzerviranu hranu jer nikad se ne zna što nas sve može snaći.
Bolje je kod kuće imati robne rezerve nego prirodnu katastrofu dočekati nespreman.
I što se na koncu dogodi?
Po ljeti bude vruće, a po zimi bude hladno. Temperature padnu i do nezamislivih -9, a padne i snijeg. Zimi.
Nevjerojatno.
Ne sjećam se da je prijašnjih godina to bilo tako. Zimu i ljeto prihvaćali smo onako kako bi i trebali. Normalno – bez ikakvih tenzija.
Preživjeli smo do sada sve promijene godišnjih doba, a preživjet ćemo i u budućnosti.
I stvar je jasna da jasnija ne može biti. Točka.
I baš mi fali snijeg ove zime. Ok, kalendarski još uvijek traje i možda snijega još bude, ali da nedostaje – nedostaje.
Znam da ću ovu rečenicu požaliti kad opet cijelo dvorište bude zakrkano snijegom i kad po ne znam koji put proživim istu snijeg/lopata/muskulfiber priču, ali zima mi nije zima bez snijega.
Siguran sam kako bi se sa zimskim radostima snašli bez problema.
Vratite nam zimu – vratite nam snijeg.