I dok sam razmišljao o čemu ću sve pisati na blogu, politika mi je zaista bila zadnja na popisu. Da budem iskren, nije mi uopće bila na popisu, ali eto ubacila se. Miješa se u sve – k'o margarin.
Ušla je sve pore ovog društva i nema tog sapuna kojim će se isprati. Ostavlja flekove, i to one masne koji se ne daju oprati. K'o kad ti netom pečeni komad carskog mesa padne na najdražu majicu. Gotovo. Nema povratka.
Tako i s politikom, koliko god da se trudio ne opterećivati se - ne možeš. Upališ ujutro neki radio, kuhaš kavu, slažeš si lagano u glavi raspored za nadolazeći dan kad eto vijesti pa kreće cijela niska bisera naše političke vrhuške. Nebitno jesu li lijevi ili desni, centar ili zaleđe. Rade sranja koja ti dižu tlak. I za ta svoja sranja imaju opravdanja. Pa ti opet dignu tlak.
I smiriš se malo pa kreneš na posao, sjedneš u auto, shvatiš da si ostavio USB u kući i da ćeš morati slušati radio pa te opet kresne nova doza vijesti. Pa si opet ljut.
Na poslu radiš, dan je takav kakav jest, srećom imaš posla, negdje u daljini svira radio, čuješ parcijalno što se događa i trudiš se ne reagirati, ali podsvjesno te ždere. Po portalima malo pogledaš što je novo i opet te naslovi ubijaju u pojam.
Razmišljaš o kraju radnog dana i povratku kući, mlakom tušu, podgrijanim ostacima musake od jučerašnjeg ručka, a sve u nadi da si u frižider stavio hladiti pivo kojem se neopisivo veseliš.
I dođe taj trenutak, stigneš kući, obaviš WC opet dignutog tlaka jer je netko od ukućana opet ostavio na držaču potrošenu rolu toalet papira pa si stvarno ne možeš ni rit obrisat'.
Ali veseliš se klopi i pivu i trenutku kad ćeš se razvalit' u fotelju u nadi kako ćeš na telki ubosti nešto pametno.
Aha, hoćeš.
S telke te bombardiraju razni kravataši, iz dana u dan sve deblji i deblji i dižu ti tlak. Proteklih dana sam naletio na nekoliko stvari koje su me baš bacile u bed i strahovito mi digle tlak.

Ej Martina – pa kaj te nije sram?
O Dalićevoj znamo sve. Koka koja se voli dopisivati putem vruće pošte i u konačnici je zbog te pošte izgorjela. Nema je. I da stvar bude tragičnija, ona je „dala“ ostavku. Ma vraga je ona dala ostavku svojevoljno. Koliko god da joj je Andrej držao štangu, na kraju je istom tom štangom kresnuo svoju političku ljubavnicu po glavi i popustila je. Ne glava nego Martina. Ne brinem se ja za Martininu glavu – dovoljno je tvrda, izdržat' će. Tina je sad dio prošlosti, ali realno ustvari nije.
Ona je još uvijek tu, s tobom i sa mnom. Samo sada ju nećemo gledati na televiziji, nećemo o njoj čitati u novinama i portalima, a niti slušati o njoj na radiju. Ona je lanjski snijeg, ali taj snijeg će nas hladiti i te kako još jedno određeno vrijeme. Sreća pa su krenule vrućine pa dok se vozim u autu zalijepljene košulje za sjedalo – samo se sjetim pa me strese zimica.
Kao hladni tuš iznenadila me vijest da će Martina iskoristiti svoje pravo na plaću punih godinu dana. Dotična je bila potpredsjednica vlade i ministrica gospodarstva, vjerojatno je tu bilo još i nekih odbora, članstva u upravama i još nekim truć-muć stvarima koje su joj bile honorirane. I to obilato. Sigurno super Tina nije dobivala po satu 12,50 k'o onaj siroti zaštitar koji je nedavno objavio javno svoju platnu listu. Tina je zasigurno bila debelo futrana izdašnim iznosima za svoje kompetencije. Nedvojbeno je da je gospođa kompetentna i obrazovana, dapače - doktorirala na ekonomiji. Ok, respektiram. I neka je bila dobro plaćena, nisam ja ljubomoran. I njezin muž sigurno nije bogec. Detalje biografije gospodina ne poznajem, niti me zanimaju, ali vjerujem da gospodin Dalić nije radio kao zaštitar u banci jer sigurno od takve plaće ne bi mogli kupiti i stan u Zagrebu od 140 kvadrata, navodno neke parcele na obali i kuću s okućnicom u Petrčanima vrijednu skromnih tri milje kuna. Ponavljam, nisam ljubomoran – neka ljudi imaju. Meni velika okućnica ne treba. Ionako sam popizdio na ovu svoju. Eto, riknula kosilica neki dan pa me punica poslala po novu. Uzeo u Pevecu kosilicu za 599 kn, provukao karticu na dvije rate i još sam to poslijepodne morao kositi jer punicu boli ruka. A kako ću ju odbit, kad god ju zamolim napravi mi knedle.
Uznojio sam se k'o svinja i još me izboli komarci - ma mani se okućnica.
Ono što me smeta i stišće me oko srca je činjenica da je uboga Tina odlučila iskoristiti svoje pravo da narednih godinu dana i dalje prima plaću. Iz tog razloga je ona i dalje s nama, tu je.
Sjeti se toga svaki put narednih godinu dana kada budeš u računovodstvu potpisivao primitak platne liste za protekli mjesec. I ona će tako. Ako će ona po svoju platnu listu na Markov trg, vjerojatno će još dobiti i naknadu za putne troškove. Vjerojatno. I ta njezina plaća će nas u narednih godinu dana ukupno koštati 281 000 kuna.
Onaj siroti zaštitar za tu lovu mora raditi skoro pa 10 godina. I to me boli i diže mi tlak. Pa dobro Martina, kaj te nije sram? Pa prisegnula si da ćeš raditi za dobrobit građana lijepe naše, to ti je bio posao. I već nakon što si se opekla na „hot“-mailu, izvisila, još imaš obraza uzeti plaću narednih godinu dana. Pa jel' to u službi građana? Draga moja, kad odeš u banku idući put, pogledaj lijevo i desno, pronađi zaštitara, ljubazno ga pozdravi, poćaskaj malo s njim, kupi mu novine i coffee to go. Na njegovoj grbi uzimaš svoju plaću.  

Beljak muda ima
U vrelu prošlotjednih političkih egzibicija ugodno me iznenadila reakcija Kreše Beljaka. Frajer je javno rekao što misli, a na temu branitelja i konkretno njihove prednosti pri zapošljavanju na radno mjesto ravnatelja škola. I njemu se dig'o tlak i on je isto popizdio. Bilo mi je lakše jer sam postao svjestan da u pižđenju i visokom tlaku nisam usamljen. Krešo je sa mnom. Da razjasnimo – gajim najveće poštovanje prema svakom hrvatskom branitelju. Da nije bilo njih, ne bi danas bilo niti nas i svega onoga što imamo i u čemu uživamo. Imamo samostalnu, demokratsku, slobodnu Hrvatsku. U rasulu, prezaduženu, prepunu nepotizma, korupcije i s brojnim problemima u gotovo svakom segmentu, ali imamo. I svakom branitelju treba stisnuti ruku, potapšati ga po ramenu, gledati ga sa strahopoštovanjem, biti mu zahvalan i cijeniti ga. U tom duhu živim, odgajam svoju djecu i ni po koju cijenu neću promijeniti svoje mišljenje. Jedan od tih branitelja mi je bio i član obitelji. Bio. Na koncu je presudio sam sebi. Kao i mnogi drugi branitelji. RIP D.
Beljak je pokazao da ima muda i rekao što misli i to cijenim i slažem se s njim 110 %. Siguran sam da niti jedan branitelj nije branio Hrvatsku zbog prava koja će eventualno kasnije dobiti od države. Nije, jer nitko nije znao kako će sve to skupa završiti. Osjetili su poziv, osjećali su se obveznim zaštiti svoje najbliže i otišli su. I nije im na kraj pameti bilo kalkulirati da li će kroz pet ili deset godina dobiti mirovinu, da li će im djeca imati prednost pri upisu u vrtić ili školu. Sigurno nisu u tom trenutku razmišljali o tome. I Beljak je tu pravu i imao je muda to reći.
I onda se pojavi tamo neki tip. Neki Brule. Ej, daj uspori malo. Ok, okomi se na nekoga, reci mu što misliš, iznesi mu svoje argumente, posvađaj se s njim, viči, budi ljut, nek' ti se digne tlak, popizdi, ali svojim statusom pokazao si da si ustvari samo jadan mali frustrirani čovječuljak. Brule, ako si i ti branitelj – cijenim to, zaista to iskreno mislim, ali Brule nemoj se brukat. Ne možeš biti takav biser i nekome na face istresti takvu gomilu uvreda.
Ne možeš nekome napisati da je gnjida, smeće, sitni lopuža, klošarski majmun, govno, kokošar, ušljivi šugavac, je*ivjetar, prevarant, pljačkaško smeće. Uz sve to još si dodao da mu pasmater**** i da mu je*eš zlo sjeme.
Ej, pa kaj si lud?
Ne mo'š to nekome napisat. Ustvari možeš jer si to i napravio, ali ne smiješ.
Ako već gajiš određene frustracije i stanoviti animozitet prema Beljaku, a pri tom možeš dokazati neke od ovih optužbi – OK. Obrati se mjerodavnim institucijama pa neka one odrade svoj dio posla. I molim te budi kulturan. Ovakav vokabular govori mnogo više o tebi nego o Beljaku. I da razjasnimo, Beljak sjedi u Saboru i uz to je još i gradonačelnik. Ti sjediš negdje drugdje, ispunjavaš listiće za kladionicu, piješ mlako pivo i na mobitelu napuknutog ekrana širiš mržnju. Brule, to se ne radi.
Da stvar bude gora, neka spodoba je zvala Beljaka i prijetila mu likvidacijom. Likvidacijom njega i obitelji. Ma halo. Pa stvarno ne znam kuda ovaj svijet ide. Ok, ako si nadrndan na Beljaka isto kao i Brule – reci mu to. Nemoj pisati po virtualnom zidu. I stvarno ne znam kaj su ti kriva Beljakova žena i djeca. Otkud uopće taj poriv za nečijom likvidacijom. I to žene i djece. Pa njegova žena isto kao i tvoja peče kolače, pegla veš, vodi djecu u vrtić, žena je svom mužu. Njegova djeca isto kao i tvoja; razvesele ti se kad dođeš s posla, pišu ti čestitke za rođendane i najviše te vole kad im daješ džeparac. Pa zašto likvidacija?
Na ovu situaciju gledam s one ljudske strane, sa strane oca, supruga…i ne ide mi u glavu kako netko tako rezonira. To mi je nejasno i neobjašnjivo. Misterij.
U konačnici to mogu biti žena i djeca nekog drugog političara, pjevača, doktora….nebitno. Istresi svoje frustracije na individuu, ne na obitelj. Ali bez likvidacija. No, no. Živimo u civiliziranom društvu i nećemo nesuglasice rješavati toljagom. Ok, dođe i meni da nekoga povremeno maznem toljagom kad mi digne tlak, ali nisam to nikada napravio i neću.
Zbog Beljaka i bilo kojeg drugog političkog Beljaka, lijevog ili desnog, na vlasti ili u oporbi toplo se nadam da će ovakvi frajeri ostati u nekoj svojoj rupi i nikada iz nje neće izaći. Neka ostanu usamljeni u svojim mračnim mislima i frustracijama. Političari su tu da nam povremeno dižu tlak i uvijek će biti onih koji će nam biti ok i onih koji će nam ići na kiflu, ali nemojmo zatucano vrijeđati i razmišljati o likvidaciji niti jednog od njih. A ti Beljak, drž' se. Ne opterećuj se nebitnim primitivcima.

Predsjednice, da se niste malo zabunili?
I onda uz gomilu drugih svakodnevnih stvari kojima se moram bavit' i to dignutog tlaka evo još i nje. Naša predsjednica neki je dan izjavila kako vlada nije kriva za iseljavanje mladih iz Hrvatske. I to me totalno zbunilo, ali totalno. Zbunilo i izbezumilo.
O tome kako se mladi masovno iseljavaju iz Hrvatske mislim da ne treba posebno lamentirati. Bombardiraju nas tim informacijama svakodnevno sa svih strana, a prema nekim podacima samo prošle godine iz domovine je otišlo 80 000 ljudi. Ej, osamdeset tisuća.
U tih more tisuća su i dvojica mojih sada već bivših kolega s posla, jedna frendica s kojom sam studirao, susjed i njegova žena, od poznanika sin i žena, tri frendice iz srednje škole i dva frenda liječnika.
I moj brat također. Eto ga, živi i radi u Munchenu.
Svi su oni vani - neki u Austriji, neki u Njemačkoj, neki u Engleskoj, a neki u Irskoj. Moram li uopće navoditi zašto su otišli. Sigurno ne zato jer kod nas teče med i mlijeko. Ne, otišli su zato jer kod nas u Slavonskom Brodu teče onečišćena voda, a meda nema. I meda fakat nema. Kažu pčelari da su zadnje dvije godine suša i početak proljeća s mnogo vjetra i bure loše utjecali na količine proizvedenog meda. Dakle, meda nema.
A da stvar bude gora, svi ti koji su otišli rado bi kupili flaširanu vodu pa i med iz uvoza ako treba, ali ne mogu jer nema ni posla. Osim nedostatka posla, spominju i sto drugih razloga. Od obrazovanja, ekonomske situacije, gospodarstva, kredita s lihvarskim kamatama, zbunjujuće situacije na političkoj sceni…i mogao bih nabrajati u nedogled.
Sigurno se možeš sjetiti barem petero ljudi iz vlastitog užeg ili šireg obiteljsko-prijateljskog kruga koji su trbuhom za vodom i medom otišli iz Hrvatske.
Pa tko je kriv za sve gore navedene razloge ako nije vrhuška na čelu s vladom i premijerom. Nebitno je li premijer Zoran, Tihomir, Andrej, Ivo ili Jadranka. Oni sa satnijama svojih pomoćnika u raznim oblicima upravljaju državom i odgovorni su. Jesu.
I onda Kolinda kaže da vlada nije kriva. Auzmeš.
Ionako ju teško pratim jer malo pa malo seli svoj ured sa cijelom klikom diljem države, ali predsjednice, sad ste me jako zbunili.
Ako vlada nije kriva, pa tko je onda?
Pitam neki dan frenda je li on kriv za iseljavanje i kaže da nije. Bio sam u ljekarni kupiti neke pastile za grlo pa su bile dvije mlade magistre tamo – i njih sam pitao. Kažu da nisu ni one krive. Kad sam izlazio iz ljekarne, teta čistačica je brisala pod – kaže da nije ni ona kriva - stisla ona svoja kolica, čudno me pogledala i otišla dalje. Baš sam malu spremao za spavanje pa sam pitao i nju – rekla je samo „Ma daj tata – ne zezaj me.“
Vičem gospoji koja eto baš gleda ovu novu tursku sapunicu dok pišem ovaj tekst i pitam ju je li ona kriva. Viče natrag da nisam normalan i da nije.
Šaljem frendu poruku na Viber. Budem još i njega pitao. Možda je on. A gle, nikad ne znaš. Možda je baš on. Odgovor: „Na čemu si ti?“ Znači nije ni on. Pa tko je onda?
Ovo mi je fakat k'o u onom crtiću Gdje je Jura. Ne možeš ga nać' pa makar glavu prilijepio za televizor. Nema ga. Nema Jure.
O Kolinda, Kolinda…baš ste me zbunili. A da se niste možda malo zabunili ovom izjavom?
I sad moram živjeti ovako zbunjen. I nemam odgovor na pitanje tko je kriv. I ne znam gdje je Jura. I to me frustrira i diže mi tlak i strahovito me umara. Možda bih se trebao malo opustiti, posvetiti se nečem drugom. Za čitanje Child-ova krimića već je kasno, budem ipak malo pogledao telku.
Eto večernjih vijesti…pa baš piknem k'o prstom u….
Andrej smijenio Stiera i Kovača – ma genijalno. Davor Ivo pokazao malo zube pa dobio po piksi. Bravo Plenki.
A u nastavku sažetak Mamićeve izvanredne konferencije za tisak. Idem to pogledati do kraja. Moram. Njegove pressice su na tragu sitcoma. I on zna tko su „zločinci“. Ma to - reci im Roki. Ne mogu više. Dosta je. Uzimam odmor, radim break.