Ne pretjerano, ali dovoljno da uputi dopis.
Službeni - s pečatom i povratnicom. I ima zahtjeve.
Sve bi bilo u redu da su zahtjevi utemeljeni i opravdani, ali nisu. I upravo to je ono što me baš jako smeta. I nepotrebno uznemiruje, a to ne volim.
Volim biti u tom nekom svom „keep calm“ balončiću i furati neki film u kojem se ne uznemiravam. To ne znači da se ne uznemiravam nikad.
Da se nikad ne uznemiravam pitao bih sam sebe jesam li normalan jer sporadično uznemiravanje je ok, ali ne volim se nepotrebno uznemiravati. Uostalom, tko voli?
Stvar je vrlo jednostavna. I točka.
Ne uzrujavati se nepotrebno je nešto čemu bi svi trebali težiti. Na dnevnoj bazi - ipak je onda nekako lakše jer svakodnevica, ionako vrlo izazovna, postane podnošljiva, ali ima onih koji baš vole upravo to. To ih rajca.
Traže dlaku u jajetu, dižu tenzije, uzjogune se.
I da cijela stvar bude tužnija i nesretnija – njima je to baš ok. Ispunjava ih.
Pa zašto pobogu? Kakav to mora biti sklop u glavi? Kako takvi ljude žive sami sa sobom?
U mom slučaju, sasvim je nevažno je li riječ o ženskoj ili muškoj osobi – i imena su irelevantna. Nebitna.
Nebitna kao što mi je i ta osoba, osobica – nebitna.
Ta osoba može biti zaista bilo tko jer pisao sam o mnogima, to može biti teta u vrtiću, moja gospoja, brojni ministri – kako bivši tako i sadašnji jer ministri u aktualnoj vladi promijenili su se više puta nego što je premijer pobrkao osnovicu i koeficijent posljednjih dana.
Mogao bi to biti i prajmministar osobno, predsjednica, liječnik, Ava Karabatić, policajac, sise Maja Šuput, zagrebački gradonačelnik, moj susjed ili Lidija Bačić.
Mogućnosti su zaista velike, ali da utvrdimo gradivo, ta osobica je nebitna.
Da, netko bi vrlo lako mogao reći ili pomisliti – ako ti je nebitna, zašto pišeš o njoj.
Pišem zato jer želim osobicu iskoristiti kao uvod u daljnju priču.
Osobica je poslužila kao inspiracija, lightmotiv, tema.
Osobica je ovaj vikend moja muza.
Mijenja do sad poznate stvari pa sada uz devet od ranije znanih - Euterpu, Kaliopu, Klio, Eratu, Melpomenu, Polihimniju, Terpsihoru, Taliju, Uraniju – imamo i desetu  muzu – Osobicu.
Welcome to my world – osobico.

Odbijam pišati po sebi
Ne volim kad se netko uzje*e nepotrebno. Uvijek sam za konstruktivnu kritiku, za argumentiranu raspravu. Podržavam, volim, lajkam.
Uvijek sam na strani onih koji gorljivo brane svoje stavove, ali samo ako su ispravni. Poštujem svačiji stav i mišljenje makar bilo i drugačije od mog, ali znam razlikovati dobro od „ne dobrog“, ispravno od neispravnog. Utemeljenog od neutemeljenog.
Razumijemo se.
Nemam ništa protiv da se netko ljuti ako je ta ljutnja opravdana, utemeljena.
Poštujem ljutnju i nadr*anost ako je s razlogom. I mjerom.
Volim opravdano nadr*ane ljude. Ispravno ljute ljude. Neispravni me samo umaraju.
Samo nek' bude opravdano. I sve ok.
Ovako, sve je to pišanje uz vjetar, a i pišanje uz vjetar je sranje ako se smjer vjetra naglo okrene. Pa popišaš sam sebe.
Osobica bi željela da popišam sam sebe. Neću. Odbijam pišati po sebi jer se kosi sa svim mojim načinima razmišljanja i kad bi se bezrazložno popišao sam po sebi, imam osjećaj da to više ne bi bio ja. Izgubio bi dio sebe, nešto bi u meni nepovratno otišlo i vrlo vjerojatno nikada se više ne bi vratilo, a to ne želim.
Ne znam postoji li nešto gore nego izdati sam sebe. Stisnuti delete na sva svoja uvjerenja, stavove, način razmišljanja. Formatirati disk.
Neću, ne želim. Koju god žrtvu mora podnijeti – odbijam.
Vjerujem da ima onih koji to mogu napraviti čak i nekoliko puta za svog života, napraviti taj reset i potpuno normalno nastaviti dalje.
Ima takvih ljudi i zauvijek će mi takve osobe ostati engima.
Neraspetljani gordijski čvor.
Navier Stokesova jednadžba.
Postoji zato nešto što se zove ogledalo, zrcalo, špigl – kako god - i svi se u njega moramo pogledati, a miran pogled u samog sebe, zadovoljstvo viđenim i čist obraz je nešto što nema cijenu.
Isto kao i miran san. Neprocjenjivo.
Mogu razumjeti i ego jer netko ga ima više, a netko manje.
Netko previše.
I taj ego je kompleksna stvar, a liječenje istog još kompleksnija. Kombinacija velikog ega i nedefiniranih kompleksa još je gora varijanta.
Neki se baš vole uloviti za tu kombinaciju pa neke svoje osobne frustracije, unutarnje nemire liječe upravo na ovakav način.
Te umišljene kvazi veličine upravo na taj način pokazuju koliko su ustvari mali. Sitni. Patuljasti. Mikro.

Moj tata je jači od tvog tate
Nije mi jasna ta nepotrebna potreba za dokazivanjem moći. Pokazivanjem mišića, bildanjem ega.
Moj tata je jači od tvog tate, vrati mi sve moje autiće – više se ne igramo zajedno.
Osobico, na krivom mjestu i u krivo vrijeme.
Ne pišem dugo, malo više od godinu i pol, a uskoro će i stota kolumna po redu.
I ponosan sam na to.
Teme mojih tekstova su razne i do sada sam zaista pisao o svemu. Na ovaj ili onaj način.
Sve ovisi o temi pa je i tekstova bilo ovakvih ili onakvih. Opuštenih i zabavnih, ozbiljnih i smiješnih. Od oštrih kritika vladi i politici, podrška onima u odgojno obrazovnom procesu, pohvale liječnicima i medicinskim sestrama, idiotima za volanom koji postaju ubojice na cesti.
Pisao sam i kolumne kojima sam želio senzibilizirati čitatelje o pojedinim temama.
Uvijek iskreno, od srca, bez okolišanja i bez rukavica. O braku, bračnim odnosima, djeci.
Ono u što sam siguran jest to da uvijek stojim i uvijek ću stajati iza svake svoje napisane riječi i kako nikad, ali nikad - nisam imao namjeru uvrijediti nekog, a stojim iza toga kako u više od 250 000 otipkanih riječi prema nikome nije odaslana niti jedna uvreda.
Niti sam bilo kome narušio ugled.
Sigurno ne zbog svog mišljenja i stava. Preispitajte sebe.
Ne odustajem od svojih stavova jer ne želim biti onaj dio populacije koji nema svoj stav, pa mu ga drugi odmah stave. Tako bi rekla Dubioza. I nije to daleko od istine.
Ne dam osobici, niti ovoj niti bilo kojoj drugoj da utječe na moje stavove ili još gora opcija, da pokušaju promijeniti moje mišljenje. Ne, ne i ne.
Svi takvi pokušaji su pucanj u prazno. Uzalud. Fail. Ćorak. Džaba ste krečili.
Razgovarao sam s frendom neki dan upravo na tu temu, dotakli smo se malo cenzure i autocenzure. Da, ima onih koji bi se nakon prve packe po prstima povukli, utihnuli, uplašili se, odustali, ali to jednostavno nije ispravno. Nije ok. Sve u svjetlu činjenice da nikoga ne vrijeđaš jer sam i sam protivnik takvog načina razgovora, pisanja, stavova. Ne slažem se s time i potrebno je zadržati elementarnu pristojnost, ali svi, apsolutno svi mi moramo imati pravo na vlastito mišljenje i stav.

Trn u oku, kamenčić u cipeli
Ne znači da se moramo sa svima složiti jer smo svi različiti i znam kako se može dogoditi da se složimo oko toga kako se ne slažemo.
Moguće je. Ispravno. Legitimno.
Svi mi moramo imati pravo prokomentirati nešto, dati neki svoj sud i biti u tome glasni koliko možemo. Zašto nas se ne bi čulo.
Društvo koje je prepuno individualaca bez vlastita stava, mišljenja, kičme – ne može naprijed. Nije demokracija samo biračko pravo, demokracija je puno više od toga, a na demokraciju se furamo. Barem političari, puna su im usta demokracije.
I upravo to pravo na mišljenje, stav, komentar je nešto od čega ne smijemo odustati.
Kome pravo – kome krivo. Vječito nam uvijek netko nešto nadodaje, odgovara nas, umiruje…pokušava nas spriječiti, utišati.
Dosta mi je slušati riječi– „ma nemoj, pusti sad, šuti, tako je kako je, ne možeš ništa promijeniti, nemoj se buniti, što će drugi reći, to se ne smije, nemoj tako…“
Kaže mi frend – ma mani se politike. Pusti. Piši o drugim stvarima.
Ma neću – upravo zato jer na taj način potpisujemo svoju bezuvjetnu kapitulaciju.
Ako šutimo, dajemo do znanja kako se slažemo s onim što oni rade. Kakvu politiku kroje, kakvu politiku vode, a ja ne želim šutjeti.
Ne želim biti utišani beskrvni beskičmenjak koji zbog straha ili nekog pogrešnog „ma pusti to“ mišljenja šuti. Ne iznosi svoj stav, mišljenje, komentar jer nije mi svejedno i nikome od nas ne smije biti svejedno.
Moramo reći što nas smeta pa makar se to odnosilo i na političare. Nisu nedodirljivi i potpuno je ispravno napisati ili izgovoriti ono čime se ne slažemo i što nas smeta.
Prozvati i jedne i druge neovisno jesu li pozicija ili opozicija.
Bitno je ne šutjeti i ne dozvoliti da te ušutkaju, ne dozvoliti da zatome u tebi osjećaj da imaš pravo reći što te smeta. Što ti je trn u oku, kamenčić u cipeli. Na to imamo pravo pa makar sto puta dobili po prstima.
Od mišljenja, stava, kičme, karaktera se ne odustaje. Njega se ne smijemo odreći.
Nikada i ni pod koju cijenu.
Ja neću.