Prošlo je tjedan dana od objave ove gnjusne, monstruozne, odvratne, neugodne i teško probavljive horor priče iz Zadra. Ovaj slučaj na sve nas je ostavio neizbrisiv trag.
Mislio sam da ću se smiriti, ali nisam.
I ne mogu. Niti danas.
Otac sam. Triju kćeri.
Ove dvije starije imaju trinaest i šesnaest godina. Gotovo pa vršnjakinje djevojke iz Zadra.
I ova priča me užasnula, zgrozila i malo je reći - uznemirila. Ova priča ne da mi disati.
Otac sam.
Duboko potresen i uplašen.
Ovo je mogla biti i moja kći. Prijateljeva kći, susjedova kći. Bilo koja kći.
Djevojka, sestra, rođakinja.

Nema dovoljno riječi kojima bi se mogao opisati ovaj užas koji se dogodio i ne znam da li se ikada dogodilo nešto strašnije. Strašnije u smislu koliko me zgrozilo i koliko mi i dalje ne da da mira. Kao čovjeku, kao ocu.
U što se to pretvara naše društvo jer smo u posljednjih godinu dana svjedoci zaista strašnih priča. Sve te ružne priče do nedavno su se događale negdje daleko. U nekom drugom svijetu. O tome smo sporadično pročitali neku vijest, čuli na radiju. Sve je to bilo negdje drugdje. Daleko.
Više nije. Ovdje je – pred našim vratima.

I svaka nova informacija koja se veže uz događaj u Zadru podjednako je grozna kao i ona prva i samo akumulira ljutnju i nezadovoljstvo.

Sudac je odlučio osumnjičene nakon ispitivanja pustiti da se brane sa slobode jer nije pronašao razloge zašto bi osumnjičene zadržao u istražnom zatvoru.
Gospodine Marković – zašto? Zar grupno višestruko silovanje maloljetnice uz snimanje, prijetnje i ucjene koje je trajalo punih godinu dana nisu dovoljni razlozi.
Što su po vašem sudu, gospodine suče – onda opravdani razlozi?
Pa gdje vam je zdrav razum?
Pročitao sam negdje da ste samohrani otac triju sinova.
Sama činjenica da ste roditelj – otac – trebali bi biti dovoljan razlog.
I točka. Sasvim dovoljno.
Ima li u vama nešto što se zove empatija? Suosjećanje? Da ju imate barem mrvicu – ne bi se odlučili za ovako sramotan čin.
Srećom – situacija se promijenila pa su osumnjičeni nakon žalbe tužiteljstva ipak završili u pritvoru.
Sudac je završio na bolovanju, primio je i brojne prijetnje i zatražio policijsku zaštitu, ali novo nasilje nije i ne smije biti rješenje. Prijetnjama se ne čudim jer javnost je šokirana i revoltirana.

Kako postupkom suca, tako i izjavama glasnogovornika zadarskog suda. Hrvoje Visković je rekao kako su za negativnu percepciju javnosti krivi bombastični naslovi. Naslovi nisu bombastični gospodine Visković.
Naslovi su šokantni, gnjusni, odvratni.
Naslovi su sve samo ne bombastični.
I kakva bi to percepcija javnosti o ovom slučaju trebala biti?
Ne možete upirati prstom u medije i u njima tražiti krivca zbog toga što je javnost ljuta. Mediji su ti koji u posljednje vrijeme - nažalost sve više - djeluju kao korektiv državnim institucijama.
I ne treba stoga čuditi što javnost više vjeruje medijima nego institucijama ove države.
Pa sam ministar pravosuđa u intervjuu za neku od televizija je odbio komentirati ovaj slučaj jer ne želi zadirati u rad sudova i sudaca. Ne želi da dođe do intervencije izvršne u sudbenu vlast.
Nema ni pravo uvida u cijeli slučaj – kaže ministar. Bez obzira na to imate li ili nemate pravo uvida u ovaj konkretan slučaj – na stranicama vašeg ministarstva piše kako je misija ministarstva na čijem čelu sjedite „Osiguravanje uvjeta kvalitetnog funkcioniranja i daljnje izgradnje pravosudnog sustava Republike Hrvatske kao i očuvanje njegovih temeljnih vrijednosti.“
Na ovaj dio imate pravo. On nije upitan. Ili bi barem trebali imati.
Mogli ste pokazati kako vam je stalo jer ovolika količina nezainteresiranosti je nešto što nas -  pritom misleći na javnost – jako ljuti.

Vjeru u pravosuđe smo ionako izgubili u posljednjih desetak-petnaestak godina jer na dnevnoj bazi svjedočimo neučinkovitosti i sporosti pravosuđa s vrlo diskutabilnim presudama. Pogotovo kad je seksualno nasilje u pitanju.
Peterica mladića iz Zadra za silovanje maloljetnice 2013. godine dobili su manje od devet godina zatvora.
Dvadesetdvogodišnji Sinjanin je nepravomoćno osuđen na četiri godine zbog silovanja dviju maloljetnica.
Muškarac iz Splita nepravomoćno je osuđen na četiri godine zbog silovanja unuka. Jednu djevojčicu je silovao najmanje osam puta, a drugu djevojčicu silovao je najmanje jednom mjesečno pune tri godine. ?????????????????????????
I dosuđena mu je kazna od četiri godine zatvora.
Četiri godine zatvora?!

I kako onda ne biti ljut?
Kako ne biti razočaran u institucije kad za ovakve strašne zločine nasilnici dobivaju nikakve kazne.
Dodajmo još olakotne okolnosti, dobro vladanje, sporost sudstva i procesa koji traje po nekoliko godina…nasilnici su vani za nekoliko mjeseci.
Izdržavanje kazne nije kazna sama po sebi, rekao je ministar Bošnjaković. Treba raditi na što boljoj integraciji zatvorenika u društvo po završetku izdržavanja kazne.
Poštovani ministre - pitajte žrtvu seksualnog nasilja za mišljenje o „što boljoj integraciji“.
Pitajte roditelje ove djevojke što misle o resocijalizaciji seksualnih prijestupnika.

O psihijatru Grudenu koji je na temu slučaja iz Zadra na jednoj televiziji izjavio „Pitanje je koliko je to za nju bilo interesantno?“ pritom misleći na žrtvu – zaista ne znam što bih rekao. U najmanju ruku skandalozno i krajnje neprimjereno. Bez trunke suosjećanja i pijeteta prema žrtvi nasilja.    

Prošlog tjedna na društvenim mrežama pojavila se fotografija navodnih osumnjičenika. I tu fotografiju mnogi su podijelili na svojim stranicama. Ne zna se tko je autor te fotografije i otkud podaci o imenima i prezimenima onome koji je tu fotografiju prvi objavio.
Irelevantno je da li se osumnjičenici zovu Ivan, Marko, Luka i Stjepan… ili Mate, Mario, Hrvoje i Dario…
Bolna je i poražavajuća činjenica da su prema navodima medija - u ovoj skupini osumnjičenika uhićena dvojica 19-godišnjaka, tri 18-godišnjaka i dvojica 17-godišnjaka.
Sve su to redom mladi ljudi.

Opet gledam to kroz roditeljsku prizmu. To su tinejdžeri malo stariji od mojih kćeri.
To su mladi ljudi koji imaju ozbiljnih problema jer ne znam otkud uopće toliko bolesna ideja za jedan ovakav monstruozan čin. I to ne jednokratni.
Ovo fizičko, psihičko i seksualno iživljavanje trajalo je godinu dana. Ej, o čemu mi pričamo?!
Kakav to moraš imati iskrivljen pogled na svijet, kakvu to grešku moraš imati u glavi, koliko zla i neljudskosti moraš imati u sebi da se odlučiš na tako nešto.
Imam nećake tih godina, od frenda mali je tih godina, susjed je sad napunio devetnaest. Mogu reći da poznajem to godište i teško mi je prihvatiti činjenicu da su tako mladi ljudi otišli toliko u krivo.

Još su mi veće iznenađenje roditelji osumnjičenih. Prilikom privođenja u Zadru, došli su roditelji i rodbina koji su navodno glasno negodovali protiv privođenja.
Čak su i optužili žrtvu da je ona svojim ponašanjem njihovim sinovima dala povod za čitav niz silovanja tijekom godine dana.
Kako? Na koji način? Čime?
Pa dobro ljudi – jeste li vi normalni? Jel' se čujete? O čemu vi pričate?
Što je to povod za silovanje?
Ljubav roditelja prema vlastitom djetetu ne poznaje granice i to svaki roditelj zna, ali stavimo po strani roditeljsku ljubav i uključimo zdrav razum.
Otkud ti kao roditelju uopće ideja tražiti opravdanje za svog sina koji je u godinu dana zajedno sa svojom podjednako poremećenom ekipom nekoliko puta silovao petnaestogodišnju djevojku, fizički ju zlostavljao, snimao mobitelom silovanje te ju ucjenjivao?
Otkud? Zašto?
Vjerujem da je teško roditelju prihvatiti činjenicu da je njegovo dijete osumnjičeno za nešto ovoliko monstruozno, ali opravdanja i zaštite s roditeljske strane nema.
Ne smije je biti koliko god teško bilo suočiti se s činjenicom nešto pošlo po krivo u odgoju.
Mišljenja sam kako su djeca odraz svojih roditelja te kako ponašanje i odgoj idu od kuće i po meni je ovo čisti roditeljski neuspjeh, ali to je moje mišljenje.
Dijete si mi, ali odgovaraj za svoje postupke. Dijete si mi i ne - ne opraštam ti.
Volim te ali ako si napravio nešto što je za zatvor – idi u zatvor.
Nema opravdanja i isprike za ovakve postupke. Jednostavno ne postoje – pa da si sto puta moje dijete.

Razgovarao sam sa svojim kćerima o cijeloj ovoj priči neku večer.
Dovoljno su odrasle, a i one su čule za ovaj slučaj. I one su kao i svi – jednako šokirane.
Nije im jasno zašto djevojka pomoć nije potražila odmah. Zašto odmah nije rekla roditeljima što joj se dogodilo. Zašto je trpjela to godinu dana. Kako to da roditelji u godinu dana nisu primijetili da se nešto događa s njihovim djetetom.

Sve su to ispravljeno postavljena pitanja na koja ne znamo odgovore.
Niti su odgovori bitni jer neće umanjiti monstruoznost ovog čina koji je šokirao Hrvatsku.

I nitko nije ostao imun jer pokrenuli su se mediji, pokrenula se javnost, pokrenula se Hrvatska.
Prošle subote održani su mirni prosvjedi u petnaestak hrvatskih gradova i javno je izraženo nezadovoljstvo čitavim neefikasnim sustavom povezanim s ovim slučajem. I svim slučajevima prije.

Neki su rekli kako prosvjedi nemaju smisla. Potpuno pogrešno.

I te kako imaju smisla jer treba pokazati kako se treba boriti za nultu stopu tolerancije na nasilje i kako su nužne hitne promjene.
Od strožih kazni za počinitelje pa do veće zaštite za žrtve nasilja.
Prosvjedi su nam potrebni - kako ovaj u subotu, tako i onaj u ožujku - jer pokazuju kako je građanima Hrvatske stalo i ako se barem nešto zbog prosvjeda promijeni – oni su dobili svoj smisao.  

Neće promijeniti slučajeve koji su se nažalost dogodili, ali će utjecati na ono što bi se u mogućnosti moglo dogoditi. Spriječiti neke nove slučajeve.
Promjene se moraju dogoditi.
Zbog svih naše kćeri, djevojaka, žena -  jer ako se vratimo na početak…

Moja kći je silovana.
Rečenica je to s kojom se moraju nositi roditelji djevojke iz Zadra.
Silovana u najmanje šest navrata.
Silovana grupno.
S tim se moraju nositi ne samo roditelji ove djevojke, s tim se moraju nositi i svi drugi roditelji. I oni koji će to postati. I oni koji neće.
S tim se mora nositi cijela Hrvatska.
I ne smijemo samo mirno stajati sa strane.