O činjenici kako se crkva ponekad previše petlja u stvari u koje se ne bi trebala petljati ovaj put nećemo.
Ovaj dio oko medija i utjecaja na mlade je nešto s čim bih se i mogao djelomično složiti, ali ova dio za obrazovne institucije i dalje mi je u potpunosti nejasan. Ha?!
Škole bi prije svega trebale naglasak imati na obrazovanju, a ne na odgoju bez obzira što su škole odgojno-obrazovne ustanove. Odgoj je nešto što dolazi od kuće i nije nešto čime bi se trebali baviti učitelji i nastavnici. Budući da u svom životu imam zaista velik broj prosvjetara iz prve ruke znam kako nažalost obrazovanje pada u drugi plan, a previše vremena se troši na odgoj. Teško je onima koji su u školi - promijeniti klinca koji je tek zakoračio u školu. To dijete ima sedam godina i ako do sedme godine života nije naučio neke osnove pristojnog i lijepog ponašanja teško da će se nešto moći promijeniti dolaskom u školu. Naravno da će učitelji pokušati ispraviti ono što su iskrivili roditelji, ali nisu učitelji svemogući.
Imaju i drugog posla – ne bi čovjek vjerovao.
U konačnici i druge, pristojne djece koji pate zbog neodgojenih pojedinaca jer se sve veći dio snage troši na ove „problematične“ i o njima se priča dok oni dobri ostaju negdje iza scene.
I eto ti dileme – bi li učitelj trebao ispravljati „neispravnog“ ili se posvetiti onima koji su došli u razred po znanje, obrazovanje. Odgoj već imaju.

Kad klinci odu u krivom smjeru
Prošli tjedan su na fejsu mnogi dijelili status jedne hrvatske učiteljice koja je odlučila podijeliti jednu epizodu iz svoje učiteljske karijere. Jedan od njezinih učenika je zamolio učiteljicu da ga ne pita što želi biti kad odraste jer je to vjerojatno bila tema na satu razrednika idući put. Dijete nije željelo o tome pričati pred cijelim razredom jer želi biti zidar.
I boji se da kako će mu se ostatak razreda rugati zbog toga.
I učiteljica je popizdila.
S pravom.
S razlogom. Potpuno ispravno.
I ja sam popizdio kad sam pročitao taj cijeli tekst, a ljutnja se u jednom trenutku pretvorila u tugu.
U kojem trenutku je naše društvo otišlo toliko u potpuno krivom smjeru. Kad smo to odlučili koji je posao dobar, a koji nije. Koje zanimanje je poželjno, a koje nepoželjno.
Koje zanimanje je prihvatljivo, a koje neprihvatljivo.
Iskreno se nadam da je ovo samo jedan izdvojen slučaj, devijacija – kako bi rekao naš premijer jer ako ćemo ovaj stav generalizirati na čitavu državu – bojim se da je za sve nas prekasno.
Debelo prekasno.
Ako zaista postoji strah jednog jedinog djeteta koje u budućnosti želi biti zidar i dijete tu svoju želju ne želi podijeliti s ekipom iz razreda – nije dobro.
Neke nove generacije – opakije, zločestije…
Ono što me iznenađuje u cijeloj ovoj tužnoj i nažalost istinitoj priči jest činjenica da klinci u osnovnoj školi već imaju izgrađeni neki stav o tome što je ok, a što nije.
Otkud to klincima?
Kako klinac u petom, šestom razredu može imati stav da je zidarski posao nešto što nije dobro. Pa nije ga sigurno sam stvorio.
Nekoliko sam puta već u svojim tekstovima, a na temu odgoja spomenuo kako sve dolazi od kuće i kako su djeca odraz svojih roditelja i to odgovorno tvrdim.
I to nije samo jedan klinac – budući zidar ima strah od razreda. Ne od jednog Matije ili jedne Ane koja će mu se možda malo rugati. Mali ima strah od cijelog razreda ili većine.
Kako? Zašto?
Aplauz za sve roditelje koji ne da nisu napravili posao nego su napravili veliku štetu.
Sami sebi, vlastitoj djeci, društvu u cjelini jer ovakav model ponašanja i način razmišljanja je apsolutno pogrešan i ako na mladima svijet ostaje vrijeme je da krenemo ozbiljno razmišljati o tome kakav će to svijet u budućnosti biti.
Podbadanja i sporadičnog ruganja među djecom u školi je bilo i bit će jer to je neminovno, dio odrastanja, dio pripadanja jednoj ili drugoj grupi, ali ovakva situacija u kojoj se jedno dijete boji ostatka razreda je kolektivni sumrak zdravog razuma.
Klincima danas nije lako odrastati i svjestan sam kako su se vremena jako promijenila ako uspoređujem moje školske godine i školske godine mojih kćeri. Jedna ide u osnovnu, druga u srednju.
Sudeći po pričama koje dolaze do mene iz škole - današnji klinci su zločestiji, pokvareniji, opakiji i ako se nađeš na drugoj strani – ako si žrtva vršnjačkog nasilja – nije dobro. Uz napomenu kako je psihičko maltretiranja uzdignuto na jednu perfidno lukavu razinu i puno gore je od fizičkog. Nažalost.

Od prodaje grudnjaka do pranja bazena
Ne treba čuditi što se budući zidar boji odmazde, ignoriranja svog razreda jer ne želi se osjećati samo i odbačeno. Ne želi biti predmet izrugivanja.
Želi biti dio ekipe, dio grupe, dio plemena, ali uzalud sve to skupa ako ne može furati neki svoj film, imati svoje želje i snove.
Ne, biti zidar danas nije društveno prihvatljivo u njegovom razredu.
Školi.
Gradu.
Državi.
U kojem to trenutku su neka zanimanja postala „nepoželjna“. Odgajam svoje klince da ne rade apsolutno nikakvu razliku između zanimanja i svaki posao koji se pošteno radi je jednako vrijedan. Želim da podjednako cijene sve poslove, od tete čistačice pa do direktora svemira.
Život nije lak i ako želiš imati neku svoju lovu, raditi moraš. Ponekad u tom poslu uživaš više, ponekad manje. Ja sam rano počeo raditi. Još u srednjoj školi sam prodavao donji veš.
Između ostalog.
Mladenova mama je švercala gaće i grudnjake iz Njemačke i to prodavala. Dio asortimana sam prodavao ja u školi frendicama iz razreda. Uz knjige i bilježnice uvijek je u ruksaku bilo i nekoliko setova finog ženskog rublja. Radio sam na proviziju i te kune koje su pristigle bile su sasvim ok za vikend izlaske. Zašto ne?
Prao sam i bazene, konobario u kineskom restoranu, konobario u kafiću, glumio maskotu trgovačkog centra u onom kostimu koji je jako težak i u kojem je brutalno vruće. Nikad više, ali nikad ne reci nikad.
U trenutcima kad je u bivšoj firmi kasnila plaća, a ja sam bio podstanar trebala mi je lova. Život košta. Hrana košta. Režije koštaju.
U tom teškom razdoblju - spasio me tupperware. Radio sam prezentacije po kućama, prodavao suđe domaćicama i plastične posude su me izvukle u jednom razdoblju na kojeg danas gledam sa smiješkom, a onda mi se činilo kako situacija nema izlaz. Izlaz se pojavio u obliku pladnjeva, zdjela, vrčeva, ovala i svih ostalih divnih stvari koje su se prodavale kao halva. 

Majstori su gospoda
Prije godinu dana sam ofarbao stan kolegičinoj kćeri – i dobio novce za to i koliko god to bilo čudno novim generacijama – i dalje imam isti krug prijatelja koje sam imao i prije.
Nitko me nije sprd'o, nitko mi se nije rugao.
Brijem da s nama starijima i našim pogledima na svijet nešto nije u redu.
Nemam problema s poslom. Ja sam dijete iz radničke obitelji i moji starci su radili u tvornici. Lovili normu. Jutarnja, popodnevna, noćna smjena.
I onda pročitaš post jedne učiteljice i ajd' nemoj bit ljut kad pročitaš tako nešto.
Pa hoćeš-nećeš moraš se uzrujat. Jer je krivo. Jednostavno je krivo.
Je*eno je dobro biti zidar.
Je*eno je dobro biti automehaničar, kuhar, konobar, vozač, stolar, pekar, strojar, keramičar, vodoinstalater, električar, krovopokrivač...
Majstori su danas gospoda i svi oni koji su dobri u svom poslu zarađuju čak i više od generalnih direktora, izvršnih direktora, viših savjetnika, šefova prodaja, regionalnih menadžera i svih ostalih fensi titula.
Apsolutno nije nikakav problem zasukati rukave, pljunuti u šake i primiti se posla. I od tog posla živjeti kao bubreg u loju.
Majstora je danas sve manje, strukovne škole vape za učenicima jer nitko više ne želi raditi. Svi bi sjedili u uredu i nešto tipkali po kompjuteru.
O fiks ideji osnovnoškolaca, a i dobrog dijela srednjoškolaca kako će biti youtuberi i influenseri da ne govorim. Previše ih je. Svi bi kruha bez motike. Nitko se vruć ne bi hladne vode napio. Imam frenda koji nije sposoban složiti namještaj prema uputama koje idu u kompletu. Ne zna, ne želi – nemam pojma. Zove majstora.
Ok – poštujem izbor.
Poštujem i izbor kćeri od kumova koja je danas krenula u srednju školu. Ona je curka koja je upisala srednju školu i postati će automehaničar. Prva cura nakon ne znam koliko godina - koja se upisala za automehaničara. Bravo Hana. Ako budeš bila mudra, ovaj svoj izbor ćeš jako lijepo moći kapitalizirati u budućnosti.

Lista čekanja kod majstora
Majstora danas nema ni za lijek i bit će ih sve manje, a svi vi koji ponekad trebate majstora znate i sami koliko su postali endemska vrsta, a kad ih konačno i dobijete – nema termina.
Uvjerio sam se u to i sam kad sam prije nekoliko mjeseci tražio autolimara. Čovječe, kad sam ga konačno i našao – dobio sam termin tek za tri mjeseca.
Ej, o čemu mi pričamo. Autolimar je popunjen tri mjeseca unaprijed. Drugi kojeg sam zvao mogao je tek najesen, u rujnu.
Frend je tražio keramičara jer je mijenjao pločice u kuhinji. Majstora je rezervirao krajem prošle godine za ovo ljeto. Ej…
Meštra za redovni servis plinskog bojlera moram zvati barem dva mjeseca prije početka sezone grijanja. Inače ništa.
Prije dobiješ termin za CT ili magnetnu rezonancu nego za autolimara. Liste čekanja u zdravstvu su neusporedivo bolje u usporedbi s listama čekanja kod majstora.
Kum je autolimar u jednoj auto kući – muku muče s radnom snagom i ne mogu naći limare koji će raditi kod njih jer ih nema, a o uvjetima koje nude da ne govorim. I više nego korektni.
Jedan poznanik je vlasnik dimnjačarskog obrta – sjećam se kad je pričao kako je kontaktirao školu za dimnjačare, nudio klincima stipendiju za cijelo vrijeme školovanja i siguran posao s dobrim uvjetima odmah po završetku srednje škole, ali ništa od toga. Nema zainteresiranih.
Da danas biram srednju školu – upisao bih za instalatera grijanja i klimatizacije. Poznajem ih nekoliko – svi su vrijedni, rade cijelu godinu, a zarada fantastična.
Voze pristojne aute, putuju, nemaju problema s kreditima i rastezanjem od plaće do plaće.
Kako stvari stoje, majstora će biti sve manje i manje, čekat ćemo ih sve duže i duže, a plaćati suhim zlatom.
I ako se vratimo na početak priče i situaciju oko malca koji želi biti zidar, nadam se da će ustrajati u svojim snovima.
Ujedno i apeliram na roditelje neka naprave sve što mogu i pokušaju klincima otvoriti oči i naučiti ih kako nema boljeg i lošijeg zanimanja, sva su jednako bitna i vrijedna – ključ je u vašim rukama, nemojte da bude prekasno, ako već i nije.
I na učitelje i nastavnike – nova nastavna godina je počela – dajte i vi sve od sebe za ispravljanje iskrivljenog – odradite vi u školi ono što nisu roditelji kod kuće – osvijestite  klince kako funkcionira svijet, život i kakvo je stvarno stanje stvari.
Zvalo se to škola za život, životna škola, vodič za preživljavanje – sasvim svejedno.
Ispravne stvari su ispravne stvari pod kojim god naslovom se nalazile.