Odbrojavamo dane, radimo planove i doći će i taj dan kada ću se izvaliti na plaži, u ruke uzeti neku knjigu i razmišljati o savršeno ohlađenoj pivi poslije ručka.
Internet i sve društvene mreže vrište posljednjih dana s morskim objavama.
Svi su dolje.
Mediji prenose fotke polugolih javnih i manje javnih osoba koji sunčaju ekstremitete, sise, guzice…na plažama od Umaga do Cavtata.
I svi izgledaju „bomba“.
Teško mi je u moru tih savršeno isklesanih trbušnjaka, mikro bikinija, čvrstih guzica i najokruglijih sisa pronaći vremensku prognozu, a bitna mi je prognoza ovih dana jer mi treba kiša. Posadio sam nešto lovor višnje u dvorištu pa su mi niže temperature i oborine potrebnije od provokacije bujnim grudima jedne wannabe pjevačice i izazovnom pozom na plaži druge pjevačice, ali što napraviti kad – svuda oko mene guzice i sise.
Ta navala obnaženih fotografija prvi su vjesnici nove ljetne sezone. I sezona je sada u punom jeku – fotka za fotkom, objava za objavom, obožavatelji i followeri u deliriju.
Neke su poznatije po „the“ fotkama, a manje po pjevačkom umijeću, ali u današnje vrijeme sve je dozvoljeno i poštujem svačiji izbor.
Srećom, vremenske prilike na kontinentu su povoljne za mlade sadnice lovor višnje.
Isto tako, vremenske prilike na obali povoljne su za odlazak na godišnji i guštanju u svemu onom što godišnji odmor sa sobom donosi.
Jedva čekam doći na more pa da se i ja pofotkam s jadransko plavom pozadinom.
Šalim se – nečim takvim ne želim nikome pokvariti dan, a jedna takva objava mogla bi izazvati i ubrzanu reakciju Greenpeace-a jer svakog nasukanog kita treba što prije spasiti.

Raspad sistema zbog baterije
Kad vidim sve te nabrijane i savršene fotke dođe mi da ne odem na godišnji.
Frend je neki dan stavio fotke iz teretane. Stavio je i jučer i prekjučer. I prošli tjedan.
Nema se što za reći – redovan je.
Čovječe, po svemu sudeći, ja ovakav nemam što raditi na moru. Ne uklapam se u standarde koje nameću mediji.
Vaga je rekla svoje – i proklinjem ju stotinu puta na zadnju srijedu srpnja godine gospodnje 2019.
Atmosfera u kući proteklih je nekoliko mjeseci bila baš ugodna. Smirena.
U našoj kući bilo je zentastično, a sve zbog toga što je vaga bila bez baterije i u potpunosti nefunkcionalna.
Kad živiš s četiri žene u kući – ne svojom krivnjom, postaneš svjestan sveg onog što ide uz kile i višak istih. Manjak kila se do dana današnjeg u našoj kući još nije dogodio.
Najstarija kćer tjednima je žicala da kupimo bateriju za vagu, a mi smo to uporno ignorirali. Ne zato jer smo zaboravni ili nismo htjeli nego zato što je baterija drugačija od onih AA ili AAA na koje smo navikli.
I lijepo smo živjeli, kao u bajci, sve do trenutka dok se nekim čudom nije pojavila jedna odgovarajuća baterija i dok naša osobna vaga nije veselo zapištala, a digitalne brojke nisu pokazale 0.00.
U tom je trenutku sve krenulo u krivo jer se na vaganje u našoj kući čekalo u redovima, a po zvuku negodovanja rekao bih da brojke nikome nisu išle u prilog.
Jedino je gospoja u našoj kući konstanta – uvijek isto, a budući da se o ženinim godinama i kilama ne govori – šutim.
Određeno nezadovoljstvo se nastavilo i nakon promjene podloge jer nije dobro vagati se na parketu u hodniku, treba se vagati na pločicama u kupaoni.
Aha, da, je – je.
Nisam htio „ubiti“ trenutak u kojem su još mislile kako će nekim čudom brat bratu pet kila nestati od hodnika do kupaone. Neka se same osvijeste.
Sve je krenulo po krivu nakon obiteljskog vaganja i svi smo čvrsto odlučili kako ćemo jesti zdravo, redovito vježbati…jer su brojke upućivale na nužno potrebne promjene.
Ja sam htio predložiti da sve čipseve, smokije, kekse, štapiće s kikirikijem, bombone, čokolade i sve što u sebi sadrži čokoladu u postotku većem od 1% - ritualno zapalimo nasred dvorišta i nakon te lomače okrenemo jedan novi list, ali ništa od toga.
Šteta je kad smo to već sve skupa kupili i platili, a i ljeti nije preporučljivo paliti vatru na otvorenom. Pa sam odustao od tog prijedloga.

Splasnuti entuzijazam zbog akcije
Odluka je donesena i složili smo se oko toga da ćemo očistiti sve ovo što trenutno imamo u kući i nakon toga više ništa nećemo kupovati. Samo zdravo i za organizam blagotvorno djelujuće.
Jede ti se čips – uzmi mrkvu.
Ja bi malo čokolade – uzmi sušeni kelj.
Imamo štapića? – imamo. Celerovih. Navali narode.
Kaj nema više cole? Ima vode u frižideru. U flaši od cole pa ti to na isto dođe. I zdravije je.
Taj entuzijazam nije dugo potrajao, splasnuo je prvim odlaskom u dućan i tortilla čipsom na akciji. Nisam siguran je li akcija bila 1+1 gratis ili tri platiš pa dva gratis, ali nešto je bilo gratis i fakat bi bila šteta propustiti ove koji su gratis. Pa 'ajd reci da ne bi bila šteta.
Sve u svjetlu činjenice kako je negdje u dubini frižidera ostala još neraspoređena i usamljena vrećica majoneze koja je istu tu večer dobila svoj smisao postojanja u zavodljivoj kombinaciji s vrhnjem i češnjakom u granulama, a u obliku umaka za tortilla čips.  
Od svih nas, jedino je najstarija odlučila okrenuti novi list (kelja ili kupusa – ne sjećam se više) i prihvatila nov, zdrav način života.
Gospoja i ja smo se zapitali – gdje smo to pogriješili u odgoju kad je takva – karakterna i voljna prihvatiti ove „new age“ stvari. ?
Blender je tih dana radio sumanuto, blendalo se sve što se blendati moglo, a imalo je zdrav predznak.
Šumsko voće, tropsko voće, bobičasto voće, egzotično i manje egzotično voće, zobene pahuljice, light jogurti, klice, cijeli dijapazon sjemenki (lan, suncokret, sezam, chia..).
Polica u kuhinji izgledala je kao polica „bio“ dućana i sve te silne pakete i deklaracije sam s čuđenjem promatrao.
U jednom smo trenutku čak i pomislili kako se sve otelo kontroli i kako nam dijete ima problem. Navukla se na shake-ove i smoothie-e.
Jesus, pa kako ćemo na rođendan od nećaka kad ona odbija krutu hranu, a slave u nekom restoranu poznatom po združivanju mesa i žara. Osramotit će nas. Pred užom i širom familijom. O živote…robijo…u obliku shake-a i smoothie-a.  
Ovaj nov način prehrane nije ju baš jako dugo držao i jede ona i dalje zdravo pa se za doručak istresaju pahuljice, svježe voće i jogurt u zdjelicu, ali počela je jesti i ostalu hranu.
Gospoja i ja smo sretni jer nam je dijete ponovno „projelo“.

Svatko svoje kile nosi
U obitelji što s moje strane, što s gospojine svi su jaki. Namjerno izbjegavam napisati debeli jer bi to bilo malo pretjerano i ne baš istinito, ali da smo sitni i mali – nismo. Svi smo veliki i jaki.
I volimo česta druženja u užem i širem sastavu i vrlo često su ta druženja uz neku hranu. Neki put u nekoliko sljedova, a ponekad uz jedan – onaj pod kutem od 45.
Je*i ga, volimo jesti, a uostalom ljudi se uz stol najviše opuste i to su oni trenutci kad baš guštaš. U dobrom društvu, ukusnoj hrani, dobrom pivu ili finom vinu u čaši s nogicom.
I treba guštati u životu i takvim trenutcima jer su oni tu i neće se više nikad ponoviti.
Ja volim finu klopu, veliki sam guram i volim jesti. I svoje kile sam nosim.
Da, i meni je vaga pokazala troznamenkasti broj. Uf.
Nije me to previše bacilo u bed jer sam uvijek tu negdje. Pet kila +/-.
Nisam nikada bio mršav i vjerojatno nikada niti neću biti. Znam da nisam tip koji će obnaženog depiliranog torza reklamirat gaće i ok sam s tim.
To je nešto s čim se moram nositi.
Visina tu malo pomaže jer da sam nešto kraći, vjerojatno bih bio u bakinim očima „lijepi, zdravi i okrugli“. Ovako sam velik i ugodno popunjen.
Mekan k'o duša. Iznutra i izvana.
Gledam sve ove reklame oko suludo brzih načina mršavljenja. Samo biraj što ćeš.
Tablete, aparature, tretmani, programi za vježbanje…i svi obećavaju fantastično dobre rezultate u najkraćem mogućem roku jer na plaži moraš izgledati vau.
Tako kažu tvorci reklama i oni koji dikt(at)iraju što je lijepo, a što nije. Što je fotogenično za društvene mreže, a što nije.
Čovječe, pa ja imam samo pišljivih četrnaest dana za dovest se u top formu. Sigurno postoji neki preparat. Nešto…
Neki dan je bila reklama na televiziji za supersonično čudotvorni čaj za mršavljenje koji topi kile samo tako. Gledam u tu reklamu i zavodljiva mi je ta ideja o mršavljenju uz pomoć čaja. Pa di ćeš bolje – piješ čaj i mršaviš.
Razmišljam o tom čaju na jedan drugačiji način.
Bi li uz njega više pasali čajni kolutići ili kruh s čajnom paštetom. I obavezno malo meda u čaj. Mljac.
Nisam siguran bi li kreatori ovog čaja bili oduševljeni mojom idejom jer nekako mislim da se uz taj čaj jedino može kombinirati još više tog istog čaja.

Volim jesti vs. imam teške kosti
Još bolje su mi reklame za one neke naprave koje vježbaju umjesto tebe. Polijepiš nešto po sebi, uključiš i sprava radi sama umjesto tebe. I za koji dan imaš tijelo za reklamirat gaće i fitness centar. I blender za zdrav način prehrane.
Čovječe, ima da kupim tri kompleta tog nečeg, oblijepit ću se s tim k'o album životinjskog carstva sličicama i nek' mašine danonoćno rade.
Točno o tome sam razmišljao dok sam tamanio rum kuglice.
Čovječe, ako nešto volim onda su to rum kuglice. Jedne i jedine. Neponovljive.
To je čisti grijeh materijaliziran u obliku malih čokoladnih kuglica s malo kokosa i ovisničkim zadovoljstvom kad se dovoljno otope pa se u ustima razlije rum skriven u srcu ovog zadovoljstva.
Nisam od onih koji će višak kilograma svaliti na već izlizanu foru oko teških kostiju. Pa je*ote nisam dinosaur da imam teške kosti.
Volim jesti i bok. Bed je u tome što volim gotovo sve, a slatkog se ne odričem. Ni pod kojim uvjetima i nikad jer život bez slatkog u bilo kojem obliku mi je nezamisliv.
Neki dan sam skoknuo iz ureda do dućana po nešto pa pitam kolegicu hoću li nam uzeti neke kekse da imamo malo za žvaknut uz kavu. Kaže ona – može. Uzmi neke najgadnije.
Uzeo sam.
Čokoladne napolitanke u polkilskom pakiranju jer se nisam htio brukat s onim manjim paketom. Uostalom, ljepota je u očima promatrača.
Jooooj, i čokoladne napolitanke volim.
I razne kolače, i pudinge, i šnenokle. Palačinke, knedle. Štrudle.
Uz ovakvu ljubav prema ne baš zdravoj prehrani prije nekih pet godina sam se baš jako zaokružio. Rek'o bi moj frend – e, jesi se usvinjio.
U tom trenu upalila se lampica i rek'o sam sam sebi – sad ili nikad. Nešto treba promijeniti. Skinuo sam nešto kila, ali ono na što sam ponosan je činjenica da sam se uspio natjerat' na redovno vježbanje pa svaki dan vrtim orbitrek u dnevnom boravku. Stvar je u matematici, a ne u genetici i metabolizmu jer ako u sebe utrpaš pet tisuća kalorija, a potrošiš taj dan tri tisuće, dvije tisuće ostanu.
Pa sad vježbam. Pet puta tjedno, svako jutro.
Četrdeset minuta ili deset kilometara – sve ovisi s koje strane gledaš.
Pita me frend – pa kak' ti se da?
Ma da mi se vražju mater. Moram.
Sjedim na poslu cijeli dan, ne krećem se dovoljno, volim jest', sve me se prima.
Siguran sam da kad pogledam u salatu u katalogu dobijem deset deka.
Da ne vježbam imao bih valjda milju kila…-uspio sam to vježbanje nekako ubaciti u dnevnu rutinu i navuk'o sam se. Ako iz nekog razloga ne stignem odvježbati (što je rijetko-jupiii) onda sam nervozan. Eto, do toga sam se dotjer'o i ponosan sam na to. Odgovara mi taj način vježbanja, dobro se osjećam, imam nešto konde i znam kako su kardio vježbe dobre za zdravlje cijelog organizma, a moram biti zdrav i dugo živjeti.
To želi i banka u kojoj imam kredit kao i kćeri koje još treba podić' na noge.

Do savršenog tijela za plažu u 14 dana
Tjeram to čudo, mokar sam do gaća od znoja, ali ide to. Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec.
I baš mi paše taj moj vježbački ritual i osjećam jako dobro.  
Hoće li me moja sprava dovesti u red u dva tjedna?
Nema šanse.
Pomirio sam se s tim da ove godine neću imati savršeno tijelo za plažu i iskreno - I don't give a…
Savršeno po čijim mjerilima? Po čijim standardima?
Za savršena tijela koja viđamo na televiziji, po portalima i novinama nije dovoljno 14 dana. Možda bi kontinuirani rad i boravak u teretani urodio plodom nakon četrnaest mjeseci jer za tijelo za reklamirat gaće i grudnjake treba mnogo rada i još više odricanja.
Pobornik sam zdravog načina života, rekreacije, zdrave prehrane, redovitog vježbanja – daleko od toga. Sve to stoji i lijepo je vidjeti lijepa tijela, ali isto tako mi je još ljepše vidjeti nekog tko nije savršen po nekim umjetno stvorenim standardima lijepog i savršenog.
Svi smo mi savršeni u svojim nesavršenostima.
I moja gospoja s celulitom na nogama i malom škembicom. I ja sa svojih nešto kila viška, sisicama i nešto špeka.  
I frendica čije sise više ne prkose gravitaciji i moj frend neravnih zubiju koji ponekad izgleda kao da je loptu progutao.
Sve je to ok. Svi smo mi ok.
I ne treba se pretjerano opterećivati oko izgleda, ali na zdravlje treba misliti.
Meni je veći gušt ležati na plaži i čitati knjigu nego provesti sat vremena maltretirajući nekog da napravi najbolju moguću fotku uz zalazak sunca.
Svjedočio sam tome prošle godine u Vrsima. Dvije cure su se preko sat vremena fotkale ne bi li napravile najsavršeniju moguću fotku. To što su im plivaće kožice u tih više od sat vremena narasle – nema veze. To se na fotkama ne vidi. Vide se sise i more kako oplakuje te grudi, a ja plačem od smijeha. I gospoja sa mnom. Razmišljam koji hashtag ide uz takvu fotku.
Srećom pa sam okružen ljudima koji ne pate od toga kako sve mora biti savršeno i prihvaćaju i uvažaju različitosti, ali ima i onih koji imaju u potpunosti iskrivljenu percepciju normalnog, uobičajenog, standardnog.
Bitno je biti zdrav i dobro se osjećati u svom tijelu.
S kilom više ili manje nebitno. S celulitom ili bez njega – ma tko mari za to.
Sve je prolazno i ništa ne prkosi godinama i starenju pa treba uživati i u svakodnevnim stvarima. Iskoristiti svaki trenutak.
Pogotovo onaj savršeno nesavršeni. Ti su najljepši i stvaraju najdraže uspomene.
Stoga bez opterećenja i ove godine.
Na obali ili kontinentu – uživajte.
Take a break.