Život je jedna dobro opremljena knjižnica sa zavidnom zbirkom, drama, komedija, tragedija, priručnika, enciklopedija i upravo to je ono što svakodnevnom životu daje jednu neobjašnjivo lijepu draž.
Život je čudo, a pojedina poglavlja poželiš pročitati nekoliko puta.
Tako smo prije neka dva tjedna gospoja i ja, u jednu lijepu ljetnu večer, dok su djeca već spavala tj. mi smo bili uvjereni da spavaju - zajednički dahtali.
Simultano i bez ikakvih ograda jer smo se u potpunosti prepustili trenutku. Takve večeri ne događaju se često i bila bi šteta propustiti ju - jer trenutak koji ne iskoristiš u potpunosti je nepovratno izgubljen stoga ne oklijevaj.
Točno taj trenutak nikada se više neće dogoditi, a na tebi je hoćeš li ga samo pustiti da prođe ili ga trajno urezati u svoje sjećanje u kojem ćeš moći uživati kad god poželiš jer je tu. Spremljeno. Kliknuo si „save“. Samo ga izvučeš negdje iz memorije kad ti je potrebno.
Ta večer bila je večer koja se ne zaboravlja lako.
Trosjed u boravku nam je bio premalen pa smo se zbog uzavrele atmosfere samo premještali u potrazi za najboljom mogućom pozom.
Iz boravka u kuhinju, iz kuhinje na terasu. S terase na balkon.
Bez obzira što smo već skoro dvadesetak godina zajedno, ponekad nas baš ponese kao na početku veze i u ovakvim trenutcima želimo isprobati nešto novo.
Nešto drugačije, nešto što do sad nismo isprobali, nešto neuobičajeno, a da nam pruži zadovoljstvo i onaj tako fantastičan osjećaj ugode koji dođe upravo u onom trenutku kad pogodiš trenutak. Pozu. Nebitno ležiš li na leđima ili trbuhu, čučiš ili klečiš.
Tražiš taj „the“ položaj, a kad god sam pogledao gospoju – bila je neodoljiva.
Nije bilo potrebe za puno priče jer atmosfera je bila doslovno uzavrela, na vrhuncu.
Na pamet nam je čak pala i kupaona ili možda dvorište i koliko god da nam se ta koketna ideja na prvi tren učinila zavodljivom - zaključili smo da bi to ipak bilo previše jer neke granice ipak moraju postojati.
Susjedstvo je takvo da je uvijek netko na prozoru, a dobrosusjedske odnose treba njegovati.
Vrući, uznojeni, s minimalnom količinom odjeće i plitkog disanja proveli smo baš lijepih nekoliko zajedničkih sati.
Ne želim da ovo zvuči suviše pretenciozno, ali trajalo je satima.

Kako dodatno začiniti stvari
Ako ću biti iskren, ponijela nas je atmosfera pa sam na tragu cjelokupnog ugođaja odlučio malo začiniti stvari.
Na pamet mi je pao sladoled, ali jednako dobro poslužilo bi bilo što hladno iz frižidera. Paradajz, kompot od ananasa (u kolutima koliko god da su kockice više seksi), vakumirana kulenova seka s prošlotjedne akcije, voćni jogurt…mesni doručak - bilo što.
Samo da je hladno.
Ona shema Kim i Mickey u Devet i pol tjedana.
Misli su mi se neprestano vraćale na sladoled – u najljepšoj mogućoj kombinaciji, pistacija i lješnjak.
Kad sam ustao i prošetao do frižidera – trenutak bolne spoznaje i životne nepravde koja mi se podrugljivo unijela u lice. U škrinji nije bilo niti S od sladoleda, a kamoli dobitna varijanta.
U sebi sam kipio, bjesnio. U sebi sam vrištao jače od Mel Gibsona u kultnoj sceni Hrabrog srca.
On je vikao „freeeeeeeeeeeeeeeeeeeedoooooooooommmmmmmmm“, a ja sam vrištao „neeeeeeeeeeeeeeee“.
I u tom trenutku srušilo se sve, prestalo je sve. Game over jer ništa više nije imalo smisla. Samo tugica. Hladan tuš.
Ako ste u bilo kojem trenutku sve dosad pročitano stavili u kontekst nečeg seksi, izazovnog, nekog lijepog i senzualnog vođenja ljubavi, ako je sve ovo možda i povuklo malo na Pedeset nijansi sive ili nekog light erotskog ljubića koji ide uz ženske časopise – prestanite razmišljati na taj način. Sram vas bilo. ?
Ništa takvo se te večeri nije događalo koliko god bi radije izabrao upravo taj scenarij umjesto ovog drugog, ali…
Život piše priče.
Tu večer bilo je samo nenormalno vruće, toliko vruće da je bilo gotovo nemoguće disati. Svaki pokret bio je mučno težak, znoj se cijedio u potocima, a pokušaj da napravimo propuh u kući otvorivši sve što se moglo otvoriti bio je totalni fail.
Taj dan priroda je odlučila stisnuti pauzu, staviti sve istovremeno na postpone i mute i apsolutno ništa se vani nije događalo.
Samo nepodnošljiva i ljepljiva vrućina, tišina i ni daška vjetra. Nula. Zero.
Katastrofa. I fakat više nismo znali ni gospoja ni ja što napraviti da se barem malo osvježimo i olakšamo si. Što god pokušali, nije urodilo plodom.
Bio je to jedan od onih ljetnih dana koje ne volim i sva sreća pa je takvih kroz cijelo ljeto tek nekoliko. Tu i tamo koji, ali i to je dio ljeta. Protiv prirode se ne može.
Kao i sladoled od pistacije i lješnjaka kojeg nije bilo. F*ck.
I tu večer se nešto prelomilo i potaknulo jedan cijeli niz zanimljivih događaja.

Sve zbog jednog frižidera
Činjenica da u najtopliji ljetni dan u lipnju u frižideru nema ni atom sladoleda za mene je poražavajuća i tužna jer barem po ljeti treba sladoleda uvijek biti na raspolaganju.
I hladne vode. Zar tražim previše?
Sladoleda i vode i to je to. Miran sam.
Volim neke svoje rituale i priznajem kako sam rob navika i ako nije baš onako kako sam si ja zamislio da bi trebalo biti, ako mi nešto naruši i pokvari tu moju rutinu – to me čini nervoznim, a vesele me male stvari. Čaša hladna vode kad dođem s posla uz podnevnu kavu i predvečer uz neku seriju koju pratimo gospoja i ja zdjelica sladoleda.
Voila. Dosta. Ništa više.
Sladoleda u škrinji nije bilo iz razloga jer nema mjesta. Škrinja je popunjena do zadnjeg centimetra. Nije baš da je neka velika škrinja. Ona u sklopu hladnjaka s tri male ladice u koje i ne stane bog zna što. Vrećica graška ili mahuna, komad špeka, možda kakav krmić i mjesta više nema. O smrznutom voću, sladoledu, možemo samo sanjati.
I gospoju to muči već mjesecima. Koliko je samo akcija pilećih prsa propustila.
Neoprostivo.
U tom trenutku rodila se ideja kako je naša peteročlana obitelj zrela za novi frižider. Frižider koji će biti dovoljan za sve naše potrebe jer nas ima, a i svi volimo jesti. O tome koliko ženska djeca mogu jesti već sam pisao. To nisu ženska djeca koja prate trendove koji propagiraju bolesnu mršavost. Ne, one baš uvijek moraju lupati kontru. Pa i s hranom.
Umjesto da se izgladnjuju i da pokušaju doći do toliko krivo idealiziranih kost i koža modela koje nas gledaju s naslovnica - one udaraju po hrani. Ma neka. Nemam ništa protiv jer u hrani se mora uživati, a gospoja i dobro kuha. Ponekad se i ja zaigram u kuhinji. Volimo jesti, a za tu prokletu naviku trebaš imati konkretan frižider u koji može stati dovoljno hrane u svim oblicima - zdravim, nezdravim, mliječnim, vegetarijanskim, ostatcima bolonjeza od ponedjeljka.
Sve ono što je potrebno brojnoj obitelji - u obliku frižidera , a treba im prostor, volumen, litraža.
Kojeg u trenutnom frižideru i nismo imali, a da ne govorim o tome kad doma imamo neko veće okupljanje tipa pričest, krizma ili rođendan. Staviš nekoliko limenki piva, bocu soka i tortu i to je to. Ne stane više ništa pa onda hodaš po ulici i moliš susjede da ti uzmu dio stvari na čuvanje samo dok gosti ne odu.
Nema smisla da mi grah čušpajz bude kod susjede, meso za roštilj kod punice, a povrće kod frendova koji ionako taj dan moraju doći kod nas pa će donijeti usput.
Odluka je pala, kupuje se novi frižider. Dosta je ovog maltretiranja.

Veličina je važna, a tek dubina
Kupnja novog frižidera i nije baš tako jednostavna kako se čini na prvu pomisao. Nije to baš kupovina pola kile mljevenog miješanog – dva put' faširanog, polubijelog kruha ili novog USB sticka.
Kupovina frižidera iziskuje pomno istraživanje, planiranje i gomilu živaca. Za kupnju frižidera treba ti 167 litara živaca. Tolik je i kapacitet naše nove škrinje. Puuuuno mjesta za sladoled. Lajkam.
Gomila je elemenata koje treba uzeti u obzir prilikom kupnje ovako velikog komada tehnike jer ruku na srce, frižider se ne kupuje baš svaki dan. Onaj stari smo kupili prije nekih desetak godina, a ovaj novi će izdržati barem narednih deset.
Svi imaju gomilu savjeta – od potrošnje električne energije pa moraš paziti na koliko A-ova i pripadajućih pluseva ima pa do toga koliku buku proizvodi jer ne želiš navečer dok legneš u krevet slušati zvuk traktora nego ultra fensi friđa koji prede kao mala maca s reklame za mačju hranu.
Uz to još da je metalik ili sivi pa da se uklopi uz svu ostalu postojeću kuhinjsku tehniku jer sivo je baš fora. Nadalje – da ima odgovarajuću litražu što hladnjaka što škrinje i po mogućnosti jedno četrdeset godina garancije na motor, nogice, gumu na vratima i sve ostale ključne dijelove. I da cjenovno bude baš unutar našeg budžeta.  
E – takav smo frižider tražili. I svi se grohotom nasmijaše.
Naravno da takvo nešto nismo pronašli, ali smo pronašli nešto što će zadovoljiti sve naše potrebe. O tome koliko smo dućana prošli jer ne mogu samo vidjeti određeni model na netu, otići u dućan i kupiti. Moram vidjeti uživo, otvoriti ta vrata, gospoja mora zaljubljeno gledati u škrinju i razmišljati koliko svega može stati – treba ti taj trenutak kad kupuješ tehniku.
Ma kakav internet – live je live, a kad je bal nek' je bal jer smo se na koncu odlučili za puno širu varijantu od planirane, nešto dublju opciju i s nekim fensi dodatcima.
Sve to naravno i košta, ali ne kupuješ frižider svaki dan. Zaljubili smo se u njega na pravi pogled, na prvo otvaranje…znali smo da je to to. Gospoja je zadivljeno gledala u brojne police i ladice, a s ništa manje entuzijazma i ljubavi u to tehnološko čudo sam buljio i ja. Čovječe, koliko u tu škrinju stane sladoleda. U cijeloj toj potrazi jedino što je bilo porazno je broj prodavača kojima moraš objasniti što je to visina, što širina, a što dubina. Užas.
Gle, ak' ti se ne da prodavati frižidere, radi nešto drugo, ali kad mi prodaješ već nešto što košta nekoliko somova kuna i što moram otplaćivati na nekoliko beskamatnih obroka – daj se potrudi. Barem s osnovama. Ne tražim ništa ekstra - samo elementarnu pristojnost i poznavanje robe koju prodaješ jer inače sve zajedno nema smisla i nisam od onih kupaca koji dave prodavača. Davitelj protiv davitelja.
Ne - uglavnom sve provjerim na netu pa u dućan samo dođem vidjeti kako nešto izgleda uživo uz eventualno koje dodatno pitanje, ali moraš znati razliku između dubine, visine i širine. Moraš.

Ali to nije sve…i zašto bi bilo jednostavno kad' može bit' komplicirano
Nikada nije jednostavno i bilo bi previše očekivati da odeš u dućan, kupiš, dođeš doma, složiš i gotovo. Ne.
Uvijek mora biti neka komplikacija. Frižider smo odabrali, dogovorili dostavu za utorak uz dodatak dostave na prvi kat. Ma to je to…od utorka smo na konju i spremni za sve vruće noći koje će tek uslijediti. Ljeto, spremni smo za tebe i samo dođi, izazivamo te.
Bacamo ti rukavicu u lice.
Nije nam promaknuo detalj da će postojeću kuhinju trebati malo doraditi jer nema šanse da na mjesto starog frižidera stane novi pa treba napraviti neki novi element za tu rupu jer ne možemo dozvoliti da imamo škrbavu kuhinju.
Skoknuo sam do salona gdje smo prije nekih osam godina kupili kuhinju, obrazložio im što trebam, ali stop. Blokada.
Kuhinju kakvu smo mi kupili jednom davno – više ne proizvode i mogu ponuditi neku alternativu koja nije baš ono sto posto sretna varijanta i to veselje koštat' će samo tri tisuće i osam stotina kuna.
Kaj? Tri tisuće čega? Osamsto čega? Pa jeste se vi pozdravili sa zdravim razumom. Pa ne pada mi na pamet dati skoro četiri soma kuna za jedan jedini element – samostojeći ormarić.
Ne i ne.
Prodavač ima pravo za svoju robu tražiti koju god cijenu želi i tu ništa nije sporno, ali ja sam taj koji u konačnici odlučuje hoće li ili ne na tu cijenu pristati. Ja nisam.
Otišao sam u drvni centar, tamo gdje režu sve vrste drvenih materijala, iverica po mjeri i to u svim mogućim bojama.
Dolazak u salon je bio obećavajući…veselje samo takvo. K'o klinac u tvornici čokolade ili dućanu igračaka. Čovječe, čega sve tamo imaju…nema čega nema.
Sve se može napraviti, sve se može izrezati na željenu mjeru, obraditi rubove (kantirati) i imaš željeni ormarić. I to sve za nekih tri soma kuna jeftinije.
Da, imaš malo više posla oko sastavljanja jer nacrt je u tvojoj glavi – ne postoji na papiru, ali nije to kvantna fizika, nije baš da nisi u stanju montirati ono što si desetak puta izmjerio, napravio u glavi neku shemu. U konačnici naručio i platio.
Simpatična teta saslušala je sve moje želje, znala točno što trebam i rekla kako će sve za isporuku biti spremno u utorak.
Bjutiful.
Utorak - i ormarić i frižider u isti dan. Mi ćemo u jedno poslijepodne napraviti parcijalni make over kuhinje. Ma di ćeš bolje

Napeta igra živaca i da – popizdio sam
Utorak je bio dan kad je sve krenulo u krivom smjeru. Za prvu situaciju bili su krivi dečki iz dostave koji dofurali frižider i rekli da ga oni na prvi kat ne mogu dostaviti jer je prevelik i neće proći kroz stubište.
Gospoja me nazvala, prenijela mi ovu informaciju hladno, uz napomenu da je friđ u garaži.
I nadodala kako na paketu uz onaku kg piše: 121.
O je*em ti…sve - stotinu dvadeset i jedan put.
Ok, smislit ćemo nešto. Uvijek postoji neko rješenje pomislio sam u tom trenu i nastavio dalje s poslom jer dan u uredu je bio dinamičan. Da ne napišem baš da se sto sranja izdogađalo i da je trebalo sve vratiti na pravi put. F*ck, f*ck, f*ck…
Zašto ja? Zašto meni?
Taman negdje oko četiri sata poslije podne kad sam krenuo prema kući zovem u dućan koji je obećao da će stranice za element biti spremne za isporuku kako bih provjerio u kojoj je fazi moj slučaj.
U vožnji me traži broj narudžbe, otpremnicu, OIB i rodni list ne stariji od šest mjeseci.
Pa dobro – zakaj? Nekako se skužimo i kaže glas s druge strane da će to biti danas do kraja dana, oni rade do pola devet navečer i da ne brinem.
Ok, idem doma, prebacit ćemo frižider u kuhinju pa ćemo se poslije zabavljati ormarićem.
Naravno da nisu zvali u utorak. Mučki se nisu niti javili gdje je zapelo…
Niti u srijedu se nisu javili, a nama kuhinja na pola razmontirana…hodam po stanu, sudaram se s tanjurima, posudama. Po noći sam se popiknuo na neku ladicu iz starog frižidera i skoro pao preko nje. Potiho sam opsovao i nadao se kako će ovom kaosu uskoro doći kraj.
Stan je izgledao kao da su zajedničkim snagama kroz njega prošli Huni, Avari i Tatari.
Krš i lom.
I bio sam siguran kako smo u dnevnom boravku jednom imali stolić. Kunem se. Imali smo.
Nije ga bilo jer je nestao negdje ispod gomila i gomila stvari koje su čekale na svoj novi dom. U obliku novog elementa za koji nitko nije znao kada će doći. Enigma.
Skrivaju taj detalj k'o Kolinda informaciju hoće li se ili neće kandidirati. Ćirili Stipsa i tajna velike moći. Ma dajte me nemojte zaje…
Zovem i nitko se ne javlja, ne javlja i ne javlja. Stisnite jedan, stisnite dva…čekajte, ona glupa muzikica….zovem….
Konačno se netko javi, ali ja sam spreman. Imam otpremnicu, radni nalog, rodni list, potvrdu o nekažnjavanju, trideset kuna državnih biljega…sve imam.
Kaže glas s druge strane: „Pa to je trebalo biti jučer gotovo“ mudro zaključivši.
„Ma nemojte – to i sam znam. Je li gotovo ili nije? Ako nije, kad će bit'?“ – pitam lagano iznerviran i ljut, ali pristojan.
Evo sad ću provjerit pa vam se javim na ovaj broj.
Tu tu…tu tu…tu tu…

Pričekajte malo – daske koje život znače
Naravno da se frajer nije javio pa sam na putu prema kući, vidno uzrujan odlučio stati u dućanu i pitati ih gdje su moje daske, izrezane na mjeru i kantirane. Zašto se nitko ne javlja na telefon, zašto obećavaju da će me zvati, a ne zovu…zašto…
Dok sam došao do dućana već sam se malo primirio mada sam bio spreman na svađu, viku, galamu…, ali sam od onih koji tvrde kako lijepa riječ sva vrata otvara pa sam se odlučio za pacifistički pristup prodavaču.
Nakon što je dotični po sedamdeset i šesti put utvrdio da je to trebalo biti spremno za isporuku jučer, otišao je provjeriti u radionu gdje je zapelo.
Ja ne neka malo pričekam.
Čekao sam petnaestak minuta dok se nije vratio i rekao kako baš rade na mojim daskama i da će sve biti gotovo kroz sat vremena i neka malo pričekam. Još čekanja…ma može…bjutiful.
Na moje pitanje s kim sam razgovarao i tko je ta osoba koja je svečano prisegla da će me nazvati, a nije – se jednostavno oglušio.
Otišao sam do prvog kafića, kupio novine, naručio kavu i u miru čitao. Baš mi je odgovaralo nakon čudnog radnog dana sjesti, čitati novine, uživati. Kontemplirati.
Ne da sam meštrima dao sat vremena nego sat i dvadeset jer mi je bilo ok i u dubini duše sam bio siguran kako moje daske neće biti gotove za obećanih sat vremena.
Ok, evo dvadeset minuta ekstra. Da ne ispadnem nervozni tip koji stvara pristisak.
Dobar dan, dobar dan, kod nekog drugog tipa….ja sam došao po svoju robu, rekli su da će biti spremna za isporuku u pola šest, sad je skoro po šest. Tu sam, dajte mi moje daske.
Pričekajte malo….idem provjeriti…
Ok – čekam. I kipim…tada još u sebi.
Vraća se kroz nekih desetak minuta i kaže kako nije još gotovo i da će sigurno biti gotovo kroz nekih četrdeset i pet minuta, ali za svaki slučaj neka dođem kroz sat vremena. Moram pričekati. Možda najbolje da odem na kavu negdje, pročitam novine – ljubazno mi predlaže čovjek u skladištu.
Ne, ne i ne.
Nemam namjeru ići na još jednu kavu jer nije dobro piti toliko kave, pola kuhinje je u rasulu, stan je u kaosu, ne znamo gdje je stolić iz dnevnog boravka i kako čekam više od Vladimira i Estragona zajedno i ne pada mi na pamet više čekati. Neću. Odbijam.
Olakšao sam si dušu i na najljubazniji način mu prenio sva moja razmišljanja o lošoj organizaciji, o tome kako nije problem s kašnjenjem, ali dajte definirajte kada će točno biti. O tome kako bi možda bilo bolje da isporuku dogovore kasnije pa razvesele svakog idućeg kupca činjenicom da će isporuka ipak biti ranije.
Ma kakav bingo ili loto – dobiti daske dva dana prije roka je životni dobitak.
O tome kako ne poštuju i ne cijene tuđe vrijeme na što sam posebno osjetljiv jer ako nešto poštujem onda je to tuđe vrijeme, a dogovor je za mene svetinja.
Objasnio sam mu kako me baš doma od jučer čekaju majstori koji naplaćuju svoje usluge po danu, kako nisam ja kriv što oni kasne i da su njihovom neorganiziranošću napravili domino efekt koji je poremetio ne samo moje planove, nego i planove majstora, pa samim time i planove neke druge obitelji kojoj ti majstori idu kasnije... – ovo s majstorima sam slagao, ali fakat sam mogao imati plaćene majstore koji su na stand by-u.
Kako baš možda idem sutra na put i vraćam se za deset dana i nije mi baš zgodno ostaviti kuću u postojećem stanju…
Rekao sam mu sve što sam mislio – nisam bio bezobrazan jer ne volim takav stav, ali sam mu rekao što sam mislio da mu trebam reći i siguran sam kako sam bio stoideset posto u pravu.
Okrenuo sam se i otišao.
Poslije je stigao SMS kako je roba po nalogu 9030764 spremna za isporuku.
Je*o vas SMS. Ote vrit svi skupa.

Specijalna interventna jedinica jer komandosi su male bebe
Daske prema nalogu sam pokupio u četvrtak ujutro, a kad sam došao u skladište tamo je bila neka nova osoba kojoj sam predao papire.
Rečenica dotičnog je bila kriva jer je započela s „Joooooooojjjjjj, morat ćete malo pričekati – to mi je na prvom katu“ uz nadopunu kako je to još jučer bilo spremno za isporuku.
Ej – ajd nemoj…molim te.
Ne mogu i niš' joj – ja više ne čekam. Molim moje daske u najkraćem mogućem roku pa da završimo više s ovom agonijom dok sam još zdrave pameti.
Malo je reći da sam opet popizdio…utrpao te proklete daske u auto i krenuo prema poslu neprestano ponavljajuću mantru jer ponekad baš volim te unutarnje dijaloge: keep calm – keep calm – keep calm. Preuzeo si robu i to je trenutno najbitnije. Keep calm – keep calm.
O tome kako sam dobio sve pripadajuće restlove u nekim enormno velikim dimenzijama i kako mi je trebalo gotovo sat vremena da to sve ubacim u auto, a na trenutke sam izazivao čuđenje na parkingu jer neki komadi su bili predugački za auto pa sam u karate maniri lomio te daske uz ogradu – neću ni riječi.
Samo ću se opet uzrujati. Kila soli na otvorenu ranu.
Radni četvrtak je prošao i negdje oko 18 sati započela je sveobuhvatna i pomno planirana akcija stavljanja pravih stvari na pravo mjesto, ali ima to sve skupa i pozitivni predznak jer brzo postaneš svjestan vrijednosti pravih frendova. Onih koji su s tobom i kad je dobro i kad nije dobro. Tu su kad treba riješit kilu vratine s roštilja i pola gajbe piva, a prisutni su i kad treba tegliti frižidere.
Cijela ta priča oko frendova zaslužuje jednu posebnu kolumnu, ali za sada samo jedno veliko hvala mom Neneku i imenjaku Domagoju. Vi ste super heroji koji ste spasili dan.
Koliko god da smo mi bili uvjereni da će sve proći kao po loju i da smo mi gotovi vrlo brzo, nije baš bilo tako. I mi smo se pripremili k'o specijalna jedinica za intervenciju, skoro pa smo i one ratničke boje na sebe stavili.
Mi. Muškarci. Hoćemo – želimo – možemo.
Za prenošenje frižidera iz garaže na prvi kat kuće potrebno je (zapišite sastojke i postupak): nekoliko sati i pritom treba skinuti kućna vrata, skinuti kompletnu ogradu na stubištu, skinuti vrata stana, skinuti kuhinjska vrata plus bonus – skinuti dio štoka.
Tu su još ručnici, plahte, popluni koje treba podložiti ispod predmeta koji nosiš, a ako imaš sreće na pojedinim dijelovima guraš, gurtne, povišeni tonovi uz diskretno psovanje, nekoliko nagnječenih prstiju, lakših ogrebotina i onih filozofskih trenutaka tipa „Je*ote – ovo možda ipak ne bude išlo gore“.  Ne zaboravite metar koji se traži svakih deset minuta i svaki put čuđenje gdje je nestao jer je prije zadnjeg treptaja okom – bio tu, a sad ga nema. I tako u nedogled. Nekoliko desetaka kilograma alata u obliku šerafcigera ravnih i križnih, gedora, pajser, okastih ključeva, WD 40 i turpija.

Sve je dobro što se dobro svrši
Volim sretne završetke pa je rezultat svih ovih stresova, fizičkih napora, pronalaženja izlaza u naoko bezizlaznim situacijama, nekolicini neučinkovitih djelatnika firme čije ime namjerno ne spominjem jer nisam zločest, a koji imaju obrnuto proporcionalnu ideju o poštivanju tuđeg vremena i za koje je vrijeme jedna sasvim nebitna stavka – bio pozitivan.
Nisam spomenuo ormarić, ali da – i on je završen i na svom mjestu. Sretan i popunjenih polica. Mjere su bile dobre i sjeo je na svoje mjesto kao da je oduvijek tamo, a osjećaj kad nešto napraviš sam, odnosno uz pomoć frenda, a obojica ste laici po pitanju stolarije je neprocjenjiv.
Divota. Činjenica da si uštedio skoro tri tisuće kuna je nešto što ti mami osmjeh na lice jer razmišljaš o svim divnim stvarima na koje možeš potrošiti tu razliku. Neko vikend putovanje, sladoled, bicikl… - nešto.
Na stranu potrošeni živci i nešto stresa koji su se pojavili u ovoj „frižider“ epizodi.
Konačan rezultat vrijedi tih živaca i stresa.
Budući da u opisu poslova koje radim u životu ne postoji nešto što ima taj „majstorski“ štih – ovakve stvari me vesele. Prije svega jer radim nešto potpuno drugačije i to mi totalno paše i zato jer se makneš od tipkovnice, mobitela, mailova, telefona i svega onoga što ti je svakodnevnica - ponekad i ne previše zabavna.
Napraviti nešto svojim rukama te ispunjava na jedan drugačiji način.
Ima nešto u tome kad možeš reći „Ja sam to napravio“ ili „To je mojih ruku djelo“.
Sve poslove oko kuće rado prihvaćam – farbanje, gletanje, mijenjanje slavina, slaganje namještaja, postavljanje polica…sve to jako volim.
Nije stvar škrtosti jer najlakše je pozvati majstore da oni to naprave. Platiš i to je to. Ima tih stvari koje možeš napraviti sam, ali je potrebna volja. Ne umišljam si da sam ne znam kakav majstor i za ozbiljne stvari nema dileme – moraju se odraditi pod budnim okom stručnjaka.
Ovako, potrošiš malo vremena, živaca, ali napraviš nešto sam. I sretan si zbog toga.
Sve je napokon na svom mjestu. Ormarić, frižider.
I kao da se ništa dramatično u našoj kući prošlog tjedna nije događalo.
Sretan sam što ima mjesta za nekoliko kutija sladoleda i sad je potrebno samo doći s posla i uzeti break. I uživati u tim malim guštima jer do godišnjeg je još jako daleko.
I nadam se da se onakve vrućine više neće ponoviti jer nisam siguran jesam li spreman za neku novu epizodu. Ili poglavlje. Jer život piše romane.
Take a break.