Ako me nešto strahovito smeta, onda su to bilo kakve nepotrebne podjele, a najviše me ljute podjele na Hrvate i Srbe i te podjele se očito nećemo riješiti nikada.
Zanijelo me to neko razmišljanje kako smo prestali jedni drugima brojati krvna zrnca i analizirati obiteljsko stablo nekoliko stoljeća unazad i kako smo konačno rekli – dosta.
Ali, je*i ga – eto opet. Srbin nikad ne spava.
Krenula je bitka za europsku fotelju, a europska fotelja mnogo je zanimljiviji politički trofej od ove u hrvatskom saboru.
Ili ne d'o bog – neke fotelje u gradskom odboru, vijeću ili nečem sličnom.
Te beznačajne foteljice su čista kamilica prema fensi briselskoj fotelji.
Nema tog dućana namještaja u Hrvata koji može ponuditi išta što se može usporediti s foteljom svih fotelja. I ne treba čuditi što su se mahom svi političari, svih stranaka, svih boja i uvjerenja pomamili za ovom foteljom koja tako prokleto dobro miriši na EU.  
Game of Thrones na europski način. Tko kaže da je zadnja sezona. Nije.
U našoj državi s ukupno malo više od četiri milijuna stanovnika (4,89 milijuna prema procjenama Državnog zavoda za statistiku iz veljače) registrirane su ukupno 163 političke stranke.
Je*ote led. 163 političke stranke
Njemačka ih ima pedesetak. I skoro 82 milijuna stanovnika. O čemu mi pričamo?
Hrvatska politika nam na predstojećim izborima za MADE IN EU fotelju nudi 33 kandidacijske liste.
Ma to je to, veći smo vjernici od pape.
Možda sam naivan, ali želim vjerovati u to kako u toj političkoj utrci ima onih čije su namjere iskrene i poštene i zaista žele zastupati hrvatske interese.
Gdje su tu Srbi? I oni su tu. Ne srpski Srbi nego naši - hrvatski Srbi.
I podjednako dobro će se u toj fotelji snaći i hrvatska i srpska stražnjica.
Guzica je guzica što god mi mislili o tome. Guzica ne zna za nacionalnost, a još manje za novac. Plaća europarlamentarca stane podjednako i u hrvatski i u srpski džep, a novac ne poznaje granice.  
 
Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?
Ne znam koliko pratite cijeli ovaj politički igrokaz oko EU izbora, ali pravo za sudjelovanje u izborima ima i Pupovčeva Samostalna srpska demokratska stranka (SDSS) koja je u ovu izbornu kampanju krenula kao i sve druge političke opcije - uglavnom oglašavanjem.
Radio, tisak, televizija, društvene mreže,  usmena predaja i svi ostali legitimni načini oglašavanja.
Najviše kontroverze izazvali su jumbo plakati koji su osvanuli diljem Hrvatske, a na plakatima velikim slovima piše, tj. postavlja se pitanje – Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?
Riječ Srbin pritom je napisana na ćirilici.
Komentar mnogih koji su primijetili ove plakate je bio taj kako Srbi opet provociraju. I djelomično bih se složio s tom tvrdnjom jer ovaj plakat zaista je provokativan. I ljuti me.
Ne bih generalizirao na način da provociraju svi Srbi koji žive u Hrvatskoj jer je to daleko od istine, ali da su se političari SDSS-a odlučili za neobičnu kampanju – jesu.
Uspjeli su isprovocirati hrvatsku javnost uključujući sve Hrvate i sve hrvatske manjine. Albance, Bošnjake, Bugare, Crnogorce, Čehe, Mađare, Makedonce, Nijemce, Austrijance, Poljake, Rome, Ruse, Rusine, Ukrajince, Slovake, Slovence, Srbe, Talijane i Židove.
Svi su podjednako bili isprovocirani.
Bez obzira što to nigdje ne piše -  pa tko nam je kriv što mi krivo čitamo nenapisano, ali plakat imputira na to kako je Srbima u Hrvatskoj teško. Po tome ispada kako su im prava smanjena, kako su ugroženi, šikanirani ili bilo koja druga negativna konotacija koja ih degradira ili umanjuje njihova bilo kakva prava, a na nacionalnoj osnovi.
Ni po čemu Srbi u Hrvatskoj, a prema popisu stanovništva iz 2011. njih je u Hrvatskoj 186 633 nisu zakinuti u odnosu na bilo koju drugu manjinu i imaju sva zajamčena prava kao i svi ostali.
Državna sisa ih obilato i sufinancira jer prema podacima Savjeta za nacionalne manjine, Srbi, točnije sedam nevladinih udruga srpske nacionalne manjine ove godine kasiralo je gotovo pa deset milijuna kuna državnih kuna, a ta sredstva trebala bi se utrošiti za programe kulturne autonomije.
Neznatno manje kuna dobili su i godinu prije, a sudeći prema istom izvoru, Srbi dobivaju najviše. I to sufinanciranje manjina za programe kulturne autonomije nije nešto što se tek pojavilo. To postoji već duže vrijeme i sve je to legitimno. Neka Srba, neka manjina.

Okrenimo se budućnosti
Srpska manjina, kao i sve ostale manjine u Hrvatskoj ravnopravne su s Hrvatima – to piše i u Ustavu, a manjine imaju zaista brojna prava, od prava na izjašnjavanje, služenje svojim jezikom i pismom, odgoj i obrazovanje na jeziku kojim se služe, pravo na očitovanje svoje vjere itd.
Mišljenja sam kako Srbima u Hrvatskoj ne nedostaje apsolutno ništa te da im je jednako dobro ili jednako loše kao i Hrvatima u Hrvatskoj.
Udišemo isti zrak, živimo u istoj zemlji i podjednako se svi nosimo sa svakodnevicom za koju znamo da nije jednostavna.
Iste brige, iste životne izazove i teškoće, ista veselja život stavlja pred sve građane Hrvatske nebitno koje nacionalnosti oni bili.
Srbi, Hrvati, Česi…pravoslavci, katolici, protestanti, muslimani.
Zaista ne znam niti jedan slučaj, niti sam čuo u nekom svom krugu prijatelja i poznanika da je itko išta rekao protiv Srba i da je bilo kakav komentar imao nacionalni predznak.
Nisam čuo niti za jedan slučaj nekog maltretiranja, vrijeđanja ili bilo čega, a da je okidač za možebitni sukob bilo to što je netko Srbin.
Sve tenzije i svi prijepori na toj osjetljivoj nacionalnoj osnovi kreću od političara. Jedino su političari ti koji su u stanju zamutiti vodu, napraviti dramu tamo gdje je nema, isprovocirati sukob tamo gdje ga ne bi trebalo biti.
Na ovaj ili onaj način.
Govorom, postupkom, plakatom.
Možda se varam, ali mislim da su svi ti „umjetno napravljeni sukobi“ u novije vrijeme isključivo krenuli iz sfere politike i da nema političara mislim da se oko nacionalnosti nitko ne bi previše zamarao.
Neosporno je da su zbog Domovinskog rata, Srbi „osjetljivija“ manjina, ali nemojmo se zavaravati jer neke povijesne činjenice su nepobitne i neosporive i nema te politike koja će ih promijeniti. Imam svoje mišljenje o Domovinskom ratu -  i te kako imam i neće me nitko uvjeriti da Domovinski rat nije bio obrambeni. Ne dam.
Neke istine su jednostavno istine, a sto puta izgovorena laž nikada neće, ne može i ne smije postati istina.
I prošlost je nešto što ne smijemo zaboraviti jer je dio nas, duboko utkana u svakog građanina Hrvatske, ali iz nje moramo i možemo učiti i nema potrebe stalno joj se vraćati i produbljivati razdor.
Za to zaista nema potrebe, jer prošlost je tu, nepromjenjiva i jasna da jasnija ne može biti. Jedino što je potrebno jest okrenuti se budućnosti.

Tko se boji Srba još?
U Hrvatskoj se Srbi ne bi trebali bojati Hrvata, a ni Hrvati Srba jer mi mali ljudi nemamo vremena za nacionalna pitanja. Imamo većih briga s kojima se moramo suočavati.
Nekoliko puta sam bio u Beogradu i nikad, ali nikad nisam imao apsolutno nikakvih problema zbog toga što sam iz Hrvatske.
Sjećam se kad sam prije nekih pet godina bio s grupom u Beogradu dan ili dva nakon što su Šešelja pustili iz Haga i sasvim normalno smo šetali centrom Beograda bez obzira što su radikali imali skup potpore Šešelju na Trgu Republike.
Niti jednog jedinog problema mada su ljudi iz grupe bili u laganoj panici jer nisu znali hoće li biti kakvih problema ili neće. Nije bilo problema. Ni tada ni ikad prije, a siguran sam niti će ih biti u budućnosti.
Razgovarao sam s nekim ljudima u Beogradu tada i svi redom su se složili kako nema apsolutno nikakvog razloga za strah.
I bio bi nepošten i neiskren da ne priznam kako smo u Beogradu uvijek toplo dočekani, a Srbi se svojski trude biti još bolji domaći i to im vrlo lako polazi za rukom, a na činjenicu da smo iz Hrvatske toče dodatno piće i nazdravljaju. Vadi se slatko.  
Ja se Srba ne bojim.
Prije nekoliko tjedana bio sam u jednom malom gradiću pored Budimpešte, sjedio sam u centru, pio kavu i čitao neku knjigu kad me u nekom trenutku netko upitao jesu li dva stolca za mojim stolom slobodna.
Uz već klasični „yes of course / thank you very much / no problem“ nakon prve rečenice ovog starijeg bračnog para shvatio sam da su s „našeg područja“.
Pa nismo se trebali mučiti na engleskom – kažem ja.
I uz obostrani smijeh trebale su nam cijele dvije minute da se upoznamo, saznamo tko je otkuda i zajedno se družimo uz kavu.
Simpatični par umirovljenika iz Beograda. On je godinama radio u pravnoj službi neke firme, a ona je radila u školi kao učiteljica glazbenog. Baš su bili jako dragi i topli i u tih četrdesetak minuta smo pretresli more tema. Od politike, kulture, sporta pa do ekonomije, porezne politike i gospodarstva. I sve one svakodnevne teme koje nas okružuju. I Naše i njihove.
I tek onda shvatiš kako smo svi krvavi ispod kože i kako nas sve muče isti problemi.
I oni se bore s malim mirovinama, visokim životnim troškovima, lošim političarima i teškim obiteljskim situacijama. Obje kćeri su otišle iz Srbije.
Stomakom za 'lebom.
Jedna u Njemačku, a druga u Švedsku.
Čovječe – kao da sjedim sa susjedima u Samoboru.
Ista tema, ista priča, isti scenarij. Sve isto. Samo druga država. Niti prava niti kriva.
Ja se Srba ne bojim.

Stvar je jednostavna – ili jesi ili nisi čovjek
Nemam apsolutno nikakav problem sa Srbima. Ni s Bošnjacima. Imam super frenda u Sarajevu i nema tog Bajrama, nema tog Božića ili Uskrsa da se ne razmjene čestitke.
Nemam problema ni s Romima, Albancima ili bilo kojom drugom nacionalnosti ili vjeroispovijesti, a sve one koji zbog vlastitih krivo usmjerenih fiksacija imaju nešto protiv onih koji ne spadaju u željeni Hrvat/katolik/ustaša profil niti ne trebam svom životu.
Dragi su mi i Slovenci, Austrijanci, Slovaci, Česi…dragi su mi svi ljudi koji se tako i ponašaju. Ljudski.
Dragi su mi ljudi. Jednostavno ljudi.
Ili si čovjek ili nisi. Nebitno jesi li katolik, musliman, pravoslavac.
I stanimo više na kraj svim tim podjelama i prestanimo sa shemom kolektivne krivnje i sličnih konstrukcija i ako se opet iznova moramo vratiti na taj nesretni Domovinski rat – da, bio je grozan, da, bio je mučan, da, ostavio je traga, ali krivci imaju ime i prezime.
I neka odgovaraju za svoje postupke.
Za najstrože sam moguće kazne jer i jedna jedina ljudska žrtva je previše, a nažalost ih je bilo mnogo.
Svoju djecu odgajam na način da ne gledaju na to je li netko Srbin ili Hrvat, katolik ili pravoslavac i gorljivi sam protivnik svake diskriminacije po bilo kojoj osnovi.
Želim od njih napraviti ljude koji će moći prepoznati ljude i cijeniti ono što nas i čini ljudima. Želim od njih napraviti osobe koje će imati izraženi osjećaj empatije, poštenja, dobrote, osjećaja za pravdu i nepravdu i sve one ostale divne ljudske osobine koje nas oplemenjuju. Zbližavaju, a ne udaljuju.
Hoću li u tome uspjeti ili ne – ne znam jer garancije nema, ali ću biti miran s te neke roditeljske strane znajući da sam napravio sve što je bili u mojoj moći.
Ne smijemo zanemariti ni individualce. One najgore vrste - idiote individualce. One koji provociraju i stvaraju sukob.
I s jedne i s druge strane postoje takvi koji su u stanju isprovocirati sukob na nacionalnoj osnovi i o takvima smo prisiljeni čitati u novinama ili na portalima, slušati o njima u vijestima, ali to je nešto protiv čega se nemoguće boriti.
Nedostatak ljudskosti s njihove strane je nešto što se neće promijeniti i takvih sporadičnih incidenata je bilo i biti će ih. To je neminovno. Nažalost.
I za to ne moramo imati razumijevanja jer koliko god da to ne nerazumijevanje nije „politički korektno“ - takve stvari treba osuditi.
Treba osuditi i ispade političara za koje ionako smatram da su u velikoj mjeri krivci jer potenciraju i potpiruju taj neki animozitet na nacionalnoj osnovi.
Koji ustvari ne postoji nego se umjetno stvara jer im takvo stanje umjetne napetosti odgovara iz samo njima znanih razloga.
Prestanite se baviti nebitnim stvarima - posvetite se bitnim stvarima pa se pitanje Kako je to biti Srbin u Hrvatskoj? -  neće trebati niti postaviti.
Ljudi su ljudi. I točka.