Je pleasantville kad dođeš doma s posla umoran k'o pas.
Ima tih dana na poslu kad imaš osjećaj da su te dvadeset i sedam puta prožvakali i takvi dani te uvjere kako život izvan grada i te kako ima smisla.
Živim u kući, s vrtom i okućnicom. Kakva je to oaza za chillanje…bjutiful.
I dok se vozim doma s posla, razmišljam o orošenoj krigli hladnog piva, sjedenju u vrtu i uživanju. Mozak na pašu. Ima što za pasti jer treba pokositi i travu, ali me to ponekad apsolutno nimalo ne smeta.
Nisam od onih koji ravnalom mjere visinu trave pa čim bude i milimetar viša od propisane norme  - odmah se vadi kosilica kosi sve na crtu.
Kad smo kod kosilica, živim u obiteljskom naselju i svaka kuća ima vrt pa ima i kosilicu – i to ponekad zna biti traumatično iskustvo.
Jedan od susjeda ima naviku kositi nedjeljom. To čak više ni nije navika. Niti iznimka. To je pravilo.
I kosi uvijek u nedjelju poslijepodne. Ne ujutro. Ne predvečer.
Poslijepodne.
Taman dok si poručao najfiniji nedjeljni ručak, imaš u ustima još onaj fini aftertaste piceka i mlinaca, ugodno si razvaljen na ležaljci u vrtu i razmišljaš o kavi i kolačima. Gospoja je napravila one fine kremaste. U mislima ti je ta fina simbioza - taman negdje oko pet. Da -da. To su te stvari koje nedjelju čine tako lijepom.
Najmlađa kćer se ljulja, a tebe na trenutke u mirne ruke preuzima san. Kljucaš.
Sunce još nije prejako, baš je onako fino ugodno toplo, sit si i sretan. Kakva idila.
Uživaš u trenutku i potajno se nadaš kako će trajati još neko vrijeme.
I onda čuješ kako susjed započinje s pokušajima paljenja kosilice. Nije električna nego benzinska pa to traje i traje. I kad ju konačno upali – gotovo. Idila se rasplinula. K’o maslačak kad puhneš u njega.

Vjesnik proljeća je susjedova kosilica
S njegovom kosilicom nešto zaista nije u redu jer proizvodi čudne zvukove i jedno sedamdeset decibela je preglasna. Kad susjed krene kositi, nedjeljna tišina u Samoboru prestaje.
Kružila je neka priča jedno vrijeme kako bi mi, ostali susjedi mogli pokrenuti akciju prikupljanja novca pa mu kupiti novu kosilicu. Pa nisu te kosilice više tak’ skupe. I kupili bi mu neku električnu. Finu, tihu jer nedjeljni mir nema cijene, ali ideja se nije realizirala, a zbog dobrosusjedskih odnosa – mirujem. Ne cendram. Povučem se u kuću i bok. Pa neće kositi satima.
Vikend je, treba se opustiti i ne dozvoliti ničemu da ti pokvari uživanciju.
Kad smo kod vikenda, u subotu je bio fakat prekrasan dan. Ova najmanja me nažicala da joj složim bajk pa se vozikala po dvorištu, ja sam izvadio stol i stolce i uživao u kavi. Sjedio…upijao prvo ovogodišnje pravo sunce. Kako živimo u slijepoj ulici, u jednom trenu je bila apsolutna tišina. Samo cvrkut ptica i zvuk pomoćnih kotača kako stružu po dvorištu. Zen. Imao sam osjećaj da bih mogao sjediti satima. I tako sam si nekako posložio u glavi.
I to je trajalo cijele dvije minute.
Pogledao sam prema susjednom dvorištu. Živica koja dijeli mene i susjeda totalno je podivljala i izgledala je neuredno i raščupano. I to me bacilo u bed jer je susjed još neki dan svoju živicu školski poštucao.
Isuse, kak' mi taj frajer nabija komplekse. Dvorište mu je by the book. U penziji je pa ima vremena.
I…što mi je drugo preostalo, uzeo sam one električne škare, hvala prošlogodišnjoj akciji i krenuo uređivati živicu. Sad je i moja školski primjer uređene živice.
Bez obzira što danas imaš cijeli niz električnih alata koji ti mogu pomoći u uređivanju vrta – ponekad nisu od pomoći pa treba stvari riješiti na old school način. Na žgance – kako bi rekao pokojni djed. Pa sam za živicu koristio kombinaciju modernih i retro metoda. Električne i “na žgance” škare.
I tek kad se pošteno oznojiš i osjetiš kako ti znoj curi niz leđa, onda je gotovo. I nije bed što sam imao ideju samo sjediti i uživati. Sjedim i sad, ali me više u oči ne bode živica. Vrijedilo je.

Kad prođeš audiciju za vrtlara -  uspješno razmnožavaš Prunus Laurocerasus
Tko ima okućnicu, vrt – zna da je vrt i odgovornost i posao, ali i utočište.
Čeprkanje po vrtu ponekad ima i terapeutski učinak. Zelena boja uostalom i smiruje.
Definitivno win/win situacija.
Vrt je oduvijek bio pod ingerencijom punice. Ona je bila zadužena za košnju, sadnju, čupanje, premještanje. Nema šanse da se nešto po vrtu radilo bez njezina znanja.
Tako je to kad živiš u okruženju gdje se vrt štuje, cijeni, uređuje i mora biti k'o za reklamu. Kod punice su bilo kakvi prijedlozi za vrt izgledali tako da je trebalo lobirati, agitirati, poslati pismenu zamolbu, rodni list ne stariji od šest mjeseci i trideset kuna državnih biljega.
Ok, malo pretjerujem, ali nije baš daleko od istine, ali kužim ju. Totalno.
Prije dvije godine ubio sam joj hortenzije i zumbule i mislim da mi to još dan danas nije oprostila, a htio sam ju iznenadit pokošenim dvorištem.
Jesam. Pokosio. I previše. I iznenadio ju.
Hortenzija i zumbula više nema. RIP.
I taman kad sam pomislio kako ću moći nešto raditi po vrtu i bio uvjeren kako sam uspio steći povjerenje – game over. Sve zbog hortenzija i zumbula. O čovječe…
Bilo je potrebno određeno vrijeme da se opet dokažem i nakon što sam prošao na “drugoj vrtlaskoj audiciji” i dobio značku za prvog vrtlarskog asistenta dobio sam i određen utjecaj na uređenje vrta. Za mene je to bio praznik.
Prvo što sam napravio je bila sadnja lovor višnje uz ogradu koja je okrenuta prema ulici. Od velike ponude živih ograde koje mi je teta u Pevecu nudila, odlučio sam se za lovor višnju. I hvala teti koju sam udavio s dvije tisuća pitanja. Fakat je imala strpljenja, ali teta radi na vrtnom odjelu. U zelenilu. Koje djeluje smirujuće pa je bila totalno cool.
Sav sam se unio u to. Ponijelo me.
Informirao sam se, pročitao sve što se moglo pročitati o lovor višnji. Sadnji, rezidbi, gnojidbi, ali ja sam na kraju uspješno posadio svojih prvih dvadeset i pet sadnica.
Ne samo da sam uspješno posadio, nego su se i primile. Kakva sreća.
Poslije sam se i upgrade-o. Kad sam na jesen obrezivao lovor višnju, ove grane što sam odrezao sam uspješno i razmnožio. Uspio sam razmnožiti reznice. Juhuuuuu.
Nije znanstvena fantastika. Grane koje si odrezao staviš u staklenku s vodom, čekaš da puste korijene i posadiš. Ne da sam bio ponosan nego sam pucao od ponosa i svim susjedima sam se hvalio kako sam postao supersonično uspješan vrtlar. Možda sam im i išao na živce, ali sam bio tako jako sretan.

Dan žalosti u našoj oazi sreće
Osim lovor višnje, volim jako i čemprese - oni su tak’ guba i ima ih stotine vrsta.
U jednom trenu sam uz ogradu sa susjedom Slavicom posadio sedam komada. Onako školski, pravilan razmak, malo gnojiva, redovito zalijevanje…i već sam vidio kako će kroz par godina to biti krasno.
Ostalo je samo na mojoj viziji. Šmrc.
Uvenuli su svi redom u roku od dva mjeseca. Suznih očiju sam vadio ove žute i osušene - inače prekrasne biljke u kojima nije više nije bilo ni atoma klorofila. Kakva tuga… Taj dan smo proglasili danom vrtne žalosti. I dan danas me proganja ovaj vrtlarski fail. Pa gdje sam pogriješio???
Nema tu pravila. Jednom je netko pričao da ako ti se od svih posađenih sadnica polovica uspješno primi – možeš biti sretan.
Ok, ali nije se primio niti jedan…ej, niti jedan. Ne mogu biti sretan. Da se bar jedan primio, ali nije, a uzroka za ovakav žuti i osušeni scenarij može biti stotinu, ali živjeti u prošlosti nema smisla i potrebno je razmišljati o budućnosti.
Neki dan smo pričali što ćemo saditi ove godine. Trenutno u dvorištu imamo svega. Ruže, tulipane, narcise, kadife, gumbeke, rarunkule, lavandu, ponovno posađene hortenzije i zumbule. Ovaj naš vrt je fakat oaza sreće.
O ukrasnom grmlju da ne pričam. Živica, lovor višnja, šimšir, razne biljke u kamenjaru, japanski javor, magnoliju, jorgovan i prekrasan silber bor. E čovječe, kako taj bor dobro izgleda. Svjetski.
Posadili smo i nešto voćki pa imamo i jabuku, šljivu, dvije kruške, trešnju i višnju. Prošle godine smo po prvi puta jeli štrudlu s višnjama. Od naših višanja. Iz vrta. Najslađa štrudla na svijetu. I baš fino paše nakon što se naradiš u vrtu jer ništa u vrtu se ne napravi samo. Pokušao sam jednom intenzivno misliti kako će se trava sama pokositi. I trudio sam se tjedan dana. Nije se pokosila.
Što god da hoćeš raditi, treba ti dobar alat. Grablje, štihača, motika. Sve iziskuje napor i znoj.
Ma kakva teretana prijatelju. Proljeće u vrtu je idealno za dovesti se u formu. Biceps, triceps…sve mišićne skupine rade – do bola.
Motika/štihača/grablje/sjekira bez problema mogu zamijeniti sve utege i fitness sprave.
Trenutno tražimo dobre vile. Pitao sam u Pevecu prodavačicu vjeruje li u dobre vile, a nakon što je uz smijeh potvrdno odgovorila, rekao sam joj neka mi da jedne. Za dobar vrt trebaju i dobre vile. Radimo svoj kompost pa treba malo dohraniti biljke i zemlju, a ne ide bez vila. Tako kaže punica. Ja sam još ipak samo prvi asistent.
Konačno sad i u Samoboru imamo Pevec i više ne moram za svaku sitnicu voziti do Zagreba i to nam je svima pravo osvježenje.  
Područje koje ja trenutno pokrivam je područje korova i ako me nešto od ovih vrtnih avantura baca u bed, onda je to korov. Ne mo'š ga se riješit nikako. I korov i nametnici znaju biti vrlo problematični i ta borba zna trajati, ali sve to ide u vrtlarski staž.  

Pa stoga, dobrodošlo proljeće, dobrodošlo uređenje vrta i okućnice.
Ako imaš vrt ili ga ima netko od tvojih, onda znaš koliko druženja, tuluma, roštiljanja ti vrtovi prolaze.
Vrt/dvorište je jedan rasadnik prekrasnih priča. Već ispričanih i onih koje će tek ispričati.
Živio sam u stanu u veliiikoj zgradi, ali život u kući nekako mi više odgovara.
Taj komad vrta/dvorišta, ima svoju puninu i smisao. Utočište, zen, oaza.
Uvali se u neku fensi vrtnu garnituru, skuhaj kavu, natoči pivo i uživaj u trenutku.
Jedino ako nije nedjelja kada susjed kosi.