Subota plac, kava u gradu, druženje s frendovima, roštilj, kolači…onako kako već preko vikenda ide. Nedjelja, dan za ljenčarenje i ta draga nedjelja je onak' – uglavnom opuštena.
U pidžami cijeli dan, razvlačenje po kući od nemila do nedraga, telka i prejedanje. Jutarnja kava, poslijepodnevna kava – laganica. Uživancija.
Postoji i onaj drugi petak – petak kad sam na putu jer radim i ne planiram ništa za vikend. Takav je posao, kad svi odmaraju ti radiš i vrlo često sam vikendima na putu. To je ona druga vrsta petka. Radni petak koji znači i radni vikend, ali srećom radim posao koji volim pa onda taj radni petak nije neka tlaka. Dapače – uživam.
U načelu, volim petke.
Volim sve petke u godini osim prošlog petka. Prošli petak bio je jedan od onih petaka kad se sva gomila sranja akumulirana kroz duže vremensko razdoblje odluči aktivirati i pokazati svoje najružnije lice u jednom jedinom danu. Onaj od petaka koji se ne zaboravlja tako lako i koji u tebi duboko ostavlja trag.
Svatko ponekad doživi taj neki petak kad se sve uruši kao kula od karata i ne znaš kojeg bi se problema prije uhvatio.  Ne znaš možeš li uopće pohvatati sve konce i donijeti neki plan otkud početi jer kud god se okreneš – sranje, pizdarije, ružne stvari.
Možda bi i bilo lakše da je taj petak završio u ponoć, ali nije. Produžio se petak sve do prvih sati subote pa i dalje - i taman kad si mislio da je sve gotovo i konačno se ispružio u krevetu u neko gluho doba noći i pokušavaš zaspati, shvatiš da nije sve gotovo.
Strahovito si nemiran, mozak ti radi na najvećem broju okretaja i jako si tužan. Iscrpljen, iscijeđen, izmučen i jadan.
Je*ote petak da te je*o petak.
Nema apsolutno ništa lijepo u prošlom petku za što bi se mogao uloviti. Ništa. Punica završila na hitnoj, dijete završilo na hitnoj i još sam bio na sprovodu na kojem sam rekao posljednje zbogom bratiću.
Onaj petak za koji bi vrlo rado volio stisnuti delete ili backspace, ali bez efekta. Ne možeš. Ne ide. Koliko god da lupam po tipkovnici – nema promjene. Petak koji bi volio izbrisati i petak za koji bi želio da se nikad više ne ponovi.

Život je mučko đubre
Život ne bira i ne pita. I ne da ti da biraš. On odlučuje u tvoje ime. Udara u trenutku kad misliš da je sve lijepo i krasno. Daje ti do znanja da je tu dok ti na sve gledaš kroz roze naočale i uživaš u svemu onom što vidiš.
Bam.
Udara u pleksus najpodmuklijim mogućim udarcem. Udara toliko jako da ostaješ bez daha i ne možeš disati. Loviš zrak i imaš osjećaj da ćeš se ugušiti. Boli te.
Točno u onom trenutku kad misliš da si nedodirljiv, da si najjači i živiš sretno u nekom svom imaginarnom zen balonu. U jednom trenutku taj balon jednostavno pukne i u sekundi shvatiš koliko si ranjiv. Koliko si malen. Potrošan. Prolazan.  
Život ponekad zna biti prokleto mučko đubre.
Svjestan sam da život pred tebe postavlja izazove s kojima se moraš boriti, ali zar te borbe moraju biti toliko prokleto teške.
Teške i nepravedne.
Koliko je život nefer kad uzme nekog s 34 godine. Koliko oduran život mora biti kad odluči nekome s trideset i četiri godine reći – dosta. Za tebe je igra gotova.
Smrt bratića nas je sve šokirala, iznenadila, ubila trajno nešto u nama i još sad nam ne da mira. Odjednom, bez pripreme, bez odgovora, a s toliko mnogo postavljenih pitanja.
Zašto, zašto, zašto?
Život nas je razdvojio u nekom trenutku. On u Sloveniji, mi u Hrvatskoj, a posljednjih nekoliko godina broj kilometara se samo povećao jer je odselio u Švedsku.
Neke stvari se ne zaboravljaju. One najljepše - iz djetinjstva. Prekrasna ljeta koja sam provodio kod njega i drugog bratića u Sloveniji i kako sam znao biti ljubomoran na njega jer su on i brat mu - uvijek imali „bolje“ igračke nego moj brat i ja. Brižne strine koja je pazila da nam ništa ne nedostaje i trudila se maksimalno nas razmaziti što smo mi itekako znali koristiti.
I pudinga.
Strina je uvijek kuhala puding. Ne znam zašto, ali tog pudinga se i dan danas sjećam. I danas jako volim taj domaći puding i kod mene puding izaziva sličnu reakciju k'o Madeleine kolačić u Proustovoj Potrazi za izgubljenim vremenom. Sreća je u malim stvarima.
Na sprovodu je netko pročitao onu lijepu priču o životu kao putovanju vlakom. Sa svim stanicama, obilascima i nesrećama. Mnogim putnicima koji uzlaze i izlaze, a koji su ustvari naši roditelji, braća, sestre, bratići, sestrične, prijatelji. Na tom putovanju upoznajemo i naše prve i posljednje ljubavi.
Za neke od putnika nećemo niti primijetiti da su izišli, a mnogi će svojim odlaskom ostaviti veliku prazninu. To veliko životno putovanje puno je radosti na svakom sastanku i mnogo tuge na rastanku.
Kao i svako putovanje vlakom i ovo ima stanice na kojima za neke ovo putovanje završava.
I ne znam tko odlučuje na kojoj stanici je put za tebe, za mene završen, ali volio bih da je moj bratić putovao još malo. Taj kondukter sudbine, taj kontrolor života i smrti mogao je malo progledati kroz prste i dozvoliti da vožnja još malo potraje. Barem još malo.
Ej Igi, netko se opako zaje*o kad ti je prodao kartu, netko je stvarno pogriješio, a pravo na promjenu nemamo.
Život je*eno nije fer, život je*eno nije fer. Počivaj u miru Igore.

Ružne priče vrebaju iza ugla
Sprovodi su po defaultu ružna stvar jer netko tko ti je značio nešto u životu ili je značio nešto tebi dragoj osobi više nije s nama i nema ništa lijepo u sprovodima. Ništa.
Netko je završio  svoje putovanje jer nešto/netko je tako odlučio. Koliko god se trudili biti racionalni i koliko god se trudili pokušati naći neku utjehu, objašnjenje – nemoguće je isključiti emocije.
To ne ide. I koliko god teško prihvaćamo smrt kao dio tog putovanja – ona je tu. Možemo se mi truditi pobjeći od nje, pokušati ju prevariti, ali u toj životnoj utrci ona uvijek nažalost pobjeđuje.
U tom prirodnom procesu lakše je kad roditelj napusti ovaj svijet prije djeteta. To je dio nekog životnog procesa i tako bi trebalo biti. Nedvojbeno je da je gubitak roditelja težak i bolan, ali nije u redu da roditelj pokopa svoje dijete. Nije ispravno. Nije normalno. Nije u redu.
Mislim da je to najcrnji mogući scenarij koji život stavlja pred roditelje. Može li gore od toga? Ima li gore stvari od takvog nečeg?
Život, taj ponekad prokleti igrač nečija leđa odluči opteretiti toliko teškim teretom. Zašto? Zbog čega? Možemo razmišljati o karmi, sudbini, jinu i jangu, ali nije fer. Je*eno nije fer.
Crna svakodnevica nas uči kako se ovakve stvari događaju, a otkad sam i ja postao roditelj jedino čega se bojim je upravo ta činjenica. Da će se neke zle kozmičke sile poigrati sa mnom i uništiti mi život. Prezentirati se u najzločestijem mogućem obliku.
Da, ružne priče se događaju. Maloj djeci, velikoj djeci. I roditeljima koji se moraju nositi sa svom tom boli. Ima li života nakon takvog udarca. Može li se dalje? Ikako? Ima li utjehe? Ima li života nakon smrti?
Nekako su sve te ružne priče do sada bile uvijek negdje drugdje, u nekom drugom gradu, u nekoj drugoj obitelji. I žao ti je tih drugih ljudi, suosjećaš, tuguješ na neki način zajedno s njima, ali postao sam svjestan bolne činjenice da su one tu – vrebaju iza ugla i vrlo lako mogu skrenuti u tvom smjeru.
Pogotovo kad su djeca u pitanju. I prije sam bio slab na klince, ali otkad imam svoje tri curke, taj osjećaj slabosti i empatije beskonačno puta se multiplicirao i ako me nešto baci u bed, onda su to tužne priče koje su povezane s djecom.
Za kraj tog prokletog prošlog petka – dotukla me priča o maloj Mili.

Pošto život
Stigao sam doma sa sprovoda – nikakav. Kao da me netko sažvakao i pljunuo. Prazan. Nikakav. Ruina.
Potresen, tužan.
Čuo sam se kratko s gospođom koja je još u bolnici s najmlađom. Mala prima treću infuziju. Jako je dehidrirala. Pokupila je neki virus u vrtiću i baš ju je jako streslo.
Hoće li ovom tako teškom životnom petku konačno doći kraj. Pa dobro - dosta više.
D O S T A.
Gledam zadnje večernje vijesti i slušam priču o Mili. Malenoj dvogodišnjakinji koja boluje od leukemije i kojoj je zadnja šansa operacija u Americi.
Operacija koja košta tri milijuna dolara. Ej….tri milijuna dolara.
Pokazuju Milinu sliku. U tom veselom dječjem pogledu vidim svoje curke kad su bile u toj dobi. Svoju Emu, svoju Niku, svoju Idu.
Pa dobro tko se to tako igra ljudskim životima, ljudskim sudbinama. Zašto?
Zašto se dvogodišnje dijete mora nositi s tako teškim životnim izazovima? Zašto?
Tko o tome odlučuje?
Razmišljam o Milinim roditeljima, pokušavam razumjeti cijelu ovu priču, ali ne mogu. Nema niti jednog objašnjenja. Samo činjenica kako život jednostavno nije fer. Nije ispravno ikoga suočiti s ovakvim nečim. Tko god je roditelj – zna o čemu pričam. To ne znači da onima koji još nisu roditelji nije stalo. Je, i te kako je, ali tek kad postaneš roditelj otkriješ neke osjećaje za koje ni slutio nisi da postoje. To je ta divota roditeljstva. Roditeljstvo je ljubav i ta ljubav je dvosmjerna ulica u kojoj promet uvijek teče. Ponekad uz neki kraći zastoj, ali teče.
Ono što me čini strahovito nemirnim i što me beskrajno rastužuje je pitanje kakav je to svijet u kojem život ima cijenu. Koliko smo ustvari evoluirali kao društvo, kao ljudi kad se na ovom stupnju razvijenosti ljudskog društva može postaviti pitanje - pošto život?
2,8 milijuna dolara cijena je života. Tako kaže farmaceutska industrija.
Govore u vijestima kako je obitelj stavila hipoteku na kuću i kako su krenuli s prikupljanjem novca.  Ljubav roditelja prema djetetu jača je od svega i nema te stvari koju roditelj ne bi napravio za svoje dijete.
Prodao kuću, auto – sve. Dušu crnom vragu ako treba – sve za svoje dijete. Svoj život za život djeteta.

Ima nade
Taj odvratan crni petak se protegnuo i na subotu i na nedjelju. Kolegi s posla je umrla supruga, a poznanici otac. Pa dobro – dosta. Je*em mu mater. Dosta.
U nedjelju smo opet proveli skoro pa cijeli dan s malom u bolnici. Na hitnoj je bila gužva kakvu do sada nismo imali prilike vidjeti, a radila je samo jedna liječnica i sve je trajalo beskrajno dugo. Osam sati previše.
Nije kriva žena, radila je svoj posao i hvala joj na tome. Kriv je sustav koji je to tako genijalno odlučio organizirati.
Mala spava u mom naručju i tek povremeno otvara oči ne bi li provjerila jesmo li još tu.
Ma tu smo. Uvijek i zauvijek.
Komentiramo mi roditelji ispred bolnice ovaj slučaj s Milom i kako je prekrasno da se nešto ipak pokrenulo.
Gotovo svi mediji su podijelili informacije kako pomoći Mili, zakotrljala se kugla dobrote koja se u konačnici pokrenula u lavinu. Hrvatska je opet pokazala kako može, zna i hoće. Mislim da nema osobe koja se nije senzibilizirala s ovom pričom i svi su pokrenuli.
Prije svega mali ljudi – ti, ja barem malo, a i svi oni koji su mogli napraviti nešto više. Toliko prekrasnih priča sam pročitao da me preplavio osjećaj ponosa i sreće i shvatio da ipak ima nade. Za ljude, za društvo, za Milu. Neki dućani i kafići su se odrekli zarade. Neki fotografi su organizirali fotografiranje obiteljskih portreta – sav prihod ide za Milu. Jedan salon za tetoviranje je napravio akciju besplatnog tetoviranja – ne naplaćuju ništa – neka ljudi ostave dobrotvorni prilog i to će se uplatiti na račun za Milu. Na fejsu su pojedini hobisti organizirali prodaju svojih proizvoda na način da ljudi mogu kupiti što žele, ali uplatu za proizvod uplaćuju na račun za Milu. Ne njima.
Neki nogometni klubovi sav prihod od ulaznica donirati će za Milu.
Pokrenula se čitava Hrvatska. Svi.
Mali, veliki, sportaši, javne osobe, udruge – i to je tako prekrasno. Ima nade. Dokazali smo kako se ljubav dijeljenjem množi i onaj veliki iznos od tri milijuna dolara više nije nedostižan. Bravo za sve koji su se uključili i koji će se uključiti. Siguran sam kako će se prikupiti potreban iznos i maloj Mili i roditeljima želim sve najbolje na njihovom putu. Svu sreću i svo zdravlje svijeta.

Novi tjedan – novi fokus
Tjedan je konačno pri svom kraju. Ovaj vikend bio je suviše stresan i naporan i čekam da dođe svome kraju. Svi smo konačno doma. I punica, i mala. Nalazi su danas puno bolji i biti će sve u redu. I sada sam puno mirniji.
Za nešto manje od sat vremena otkucat će ponoć. Dolazi novi ponedjeljak i novi tjedan.
Odlučio sam kako sve loše stvari kojih je u proteklih sedam dana bilo i previše ostavljam sa zadnjim minutama nedjelje. Sav stres, svu bol, tugu.
Prošli tjedan me na bolan način naučio kako je život nepredvidiv, težak i kako vrlo često nije fer. Kako je mučko đubre i kako je život prolazan. Doslovno danas jesi – sutra nisi.
Zaista nema obrasca po kojem možeš shvatiti kada će ti se obratiti sudbina. Ne možeš predvidjeti, ne možeš pogoditi. Niti nagađati. Nema garancije, a u ovoj igri nažalost nema pravila. Netko gore dijeli karte, a ti se snalazi kako znaš.
Ne bih želio zvučati patetično, ali gubimo li fokus u ovom suludom svakodnevnom životnom tempu?
Trčimo li za stvarima koje su nam naizgled bitne, a u konačnici su tako nebitne i prolazne.
Gubimo li previše vremena na krive stvari za koje mislimo da su prave?
Teško je razaznati što je više, a što manje bitno.
Za čim žuriti, a što pustiti da samo prođe, ali ponekad treba stati na loptu, dobro promisliti pa krenuti dalje.
Kad te ponekad ovako strese shvatiš kako se vrlo često živciraš oko vrlo benignih stvari i pojedinih ljudi. Izaberi ono što voliš, ono što te čini sretnim. Pokušaj razdvojiti bitno od nebitnog i budi brutalan u toj podjeli.
Bez previše kalkuliranja, bez previše razmišljanja. Nema sivog. Samo crno ili bijelo. I onda se tom bitnom posveti maksimalno. I uživaj u tome u svakom mogućem trenutku jer život je prebrz i preprolazan da bi vrijeme gubio na nebitno.
Uživaj u svakom danu, u svakom trenutku, okružen ljudima koje voliš, do kojih ti je stalo i kojima je stalo. Roditeljima, djeci, prijateljima, kolegama.
Prošli tjedan me uvjerio i u to kako je svijet ipak lijepo mjesto i kako život priča neke od najljepših priča. Uvjerio me u to kako ima nade, kako u ovom ludom vremenu i društvu ima dobrih ljudi, kako u ljudima postoji empatija i kako ljudi bez razmišljanja pomažu nepoznatim ljudima - bez razmišljanja, iskreno i od srca.
Tjedan je konačno gotov – sutra je novi dan. Samo pozitivno i hrabro. Sreća je zaista u malim stvarima. Samo ih trebaš prepoznati.
Dan po dan.
Stanicu po stanicu.