Daj uzmi Normabel, smanji malo doživljaj
Radio sam na radiju dugo vremena – u eteru i izvan njega. Bio sam u cijelom tom procesu stvaranja radijskog programa i tvrdim (možda sam subjektivan) da je sve otišlo u klinac kada se pojavio format radio sa svim svojim format pizdarijama. Strahovito me živciraju voditelji koji zvuče kao da su prije šihte popili deset limenki red bulla (to valjda stoji u ugovoru) pa onda onak' hiperaktivni i fejk ushićeni šire samo pozitivu i uvjeravaju me kako je danas super dan, i kako su oni super, i kako sam ja super, i da ako nisam super moram biti super jer super je biti super. Neću. Ma daj zaje*i. Smiri se malo. Čvakni Normabel, Persen – nešto – i uspori.
Možda baš to jutro ja hoću biti u slow motionu, ljut jer sam se posvađao se nekom od kćeri. S mislima kako kroz pola sata moram na posao, a znam da me u uredu čeka ocean zaostataka od prošlog tjedna. Ova najmanja se ne želi spremati za vrtić, a košulje koju sam baš taj dan mislio staviti na sebe nema. Možda mi baš paše laganica, a ne kreštanje. Ne želim si biti umjetno super uz jutarnju kavu i krmeljave oči. Ne želim biti super kada mi ti kažeš da moram biti super. Ne želim biti formatiran.

Galway girl – počivaj u miru
Kod formata se sve zna i sve je unaprijed zadano. U grubo, isplanirana je svaka stotinka programa. Ok, reda mora biti, ali nekako nedostaje kreative. U 09:00 ćeš reći dobro jutro, u 09:02 ćeš predstaviti novinara i vijesti koji idu u 09:10. U 09:15 ćeš napraviti suludo zanimljiv uvod u neku trivijalnu temu i navući slušatelja da ostane uz tvoj radio do 09:25 kada ćeš o tome pričati više. I taj zlatni format sat se ponavlja čitav dan. Sve to uz vojsku producenata i ostalog popratnog osoblja koje radijski program čine takvim kakvim ga ti slušaš. I to je ok, ako to nekome odgovara. Meni ne, ali radio danas izgleda tako i to je činjenica od koje se ne može pobjeći. O glazbi da ne govorim, pojedine radijske stanice su mi doslovno zgadile velik broj izvođača, a u paketu s tim i velik broj pjesama. Neki put se pitam vrijeđaju li moju inteligenciju (nebitno kolika je), ali buraz ne možeš mi puštati 15-20 pjesama cijeli dan i reciklirati ih do beskonačnosti. Ne mogu više čuti Hello od Adele. Ne mogu. Bez obzira što je Adele super, ali ne mogu. Kad čujem Adele, mijenjam stanicu. Hvala vam na tome.
Sheeranova Galway girl mi je bila super i cijeli album Divide sa svih 16 pjesama je brutalan. Da na tom albumu ima 16 pjesama. Možda niste ni znali. Mali radi super glazbu. I album je  fakat super, ali Galway girl su ubili i pri tom ju „silovali“ beskonačno mnogo puta, ponizili ju i uništili. Hvala vam i na tome. RIP Galway girl.

Novo vrijeme – novi trendovi
Prošli tjedan u Zagrebu je s radom započeo novi radio. Na istoj onoj frekvenciji na kojoj smo kroz povijest slušali Cibonu pa Hit FM, zatim Prvi radio pa na koncu Laganini FM. I sad opet promjena. Danas kada na svom radiju prebacite na frekvenciju 93,6 ili 104,5 moći ćete ćuti nešto sasvim drugačije. I gotovo svi su se oko tog radija strašno uzjogunili, digli na zadnje noge, uznemirili. Svi su se nešto uzje*ali oko Extra FM-a (pardon my french). Tako se zove taj novi radio. I jučer dok smo se gospoja i ja vraćali iz nabavke špeceraja, ja sam plaho prebacio na Extra FM. Odvrtio sam na 93,6 i bam, drito u bulju: „I kada se grizemo ili ližemo mi na istu tačku uvek stižemo.“ Kraj citata i kraj mog slušanja Extra FM-a. Ali nije mi vrag dao mira. Pa zakaj sam tak znatiželjan?!? Dao sam si vremena pa malo zaguglao tu stvar pa evo informacija. Izvođači su Jelena Karleuša i Aca Lukas i pjesma se zove Bankina. To je ustvari ljubavna pjesma i oni su si ok i vole se. I u toj ljubavnoj igri ona je i njegov terapeut i manijak i analgetik, i bogatstvo i bankrot. Nadalje, on je s njom doživio kolaps i trans, a ona uzalud noću otvara pasijans. Ona je njegov zelenaš i dužnik. I kada su jednina i kada su množina, ona je njegov ambis, a on njoj bankina. Ili obrnuto, nisam slušao tko je kome što, ali i nebitno.
I taj novi ekstra radio nametnuti će se odabirom glazbe potpuno drugačijom od onoga na što smo navikli. Ekstra radio će puštati narodnjake, turbo folk i cajke. Ma daj me nemoj…
Pa ako volite baš takvu vrstu glazbe, onda budite  spremni na uspješnice tipa:

Caki, caki, cale, kupi mi sandale
samo pazi, cale, da ne budu male
Ako ne znas kakve, ako ne znas koje
najskuplje mi kupi, te mi lepo stoje
(Sneki)

Opasnice, spusti loptu
i zaigraj na dobrotu
divlja mačko, kandže skrati
u jagnje se preobrati
(Mitar Mirić)

Pevaljka sam od glave do pete
sve valute oko mene lete
nije važno dal' tura il' gura
već je važno da je bez kusura
(Milica)

O ovakvim tekstovima dao bi se napisati cijeli roman jer malo sam proučavao (nevoljko, ali jesam i to zbog ovog teksta) i tematika je stvarno raznovrsna. Ljubavna, socijalna, materijalna, demografska, politička, gastronomska. Ma nema te teme i životne situacije koja nije opjevana. Respektiram ovu paletu tema uz dužno poštovanje. Kad se malo više udubiš u tematiku, nema čega nema. I možeš se tim lirskim tvorevinama od srca nasmijati. A izvođača raznih: Jelena, Dara Bubamara, Ceca, Seka, Stoja, Krmaka, Mitara, Aca, Sinana…

Ja s turbo folkom uglavnom nemam problema
Ono što mene smeta kod cajki/turbo folk/narodne glazbe je glazba sama po sebi. Taj melos me čini nemirnim. Prije par mjeseci smo obiteljski bili na jednoj svadbi jer se udavala od frendova kćer. Ok. Zrihtali smo se kako priliči prilici, otišli na svadbu, obavili ceremoniju i otišli na tulum. Što se tiče tuluma poslije, nije bilo predviđeno fensi druženje u nekom restoranu već u privatnom prostoru onako neformalno. Okupili smo se svi, mladenci, rodbina i prijatelji, lagano klopica i pomalo. I neki bend se počeo pripremati za svirku. Super, mislim si, bit će i mjuze, malo ćemo si počagati i sve ok, ali nije bilo. Većina ekipe koja je bila na svadbi obožava cajke, a ultimativni hit te večeri su bile ili tužne ili suzne oči neke Katarine. Ta stvar se nekoliko puta pjevala i svadba je svakog puta bila u nestvarnom deliriju. Svi su na to otkidali. Ja nisam, ni moja  gospoja, ni cure, a ni frendovi. Ali ne možeš napraviti ništa jer većina, ali zaista većina to voli i oko toga si ne mogu pomoći. Šuti i trpi jer si pristojan i uostalom koji sam ja fuc*in faktor da nešto zahtijevam kad se svi super provode. U jednom trenutku, negdje oko ponoći zasvirao je Halid i njegova Miljacka, a odmah nakon toga i Thompson i mojoj sreći nije bilo kraja jer konačno je bend svirao nešto što poznajem, nešto što sam čuo. I pjevao sam Miljacku i pjevao sam onu Thompsonovu gdje se spominju cure, vuci i hajduci. Jesam. I onda je bio kraj jer nakon Thompsona su zasvirali neku stvar čiji refren je bio „Malo Slađa, malo Zorka, malo trupci i motorka.“ I onda je uslijedio kraj igre. Game over. Nisam mogao više. Izljubili smo mladence, pozdravili frendove i otišli doma na glazbenu detoksikaciju. U ovakvim situacijama jednostavno si nemoćan i prisiljen slušati takve stvari iako te smetaju, čine te nervoznim i patiš se, ali moraš stoički to podnijeti. Bili smo nedugo nakon toga na još jednoj svadbi. Udavala se gospojina sestrična. I svadba je bila fensi, a glazba. O čovječe – bilo je predobro. Bend s lead vokalom jedne naše poznate pjevačice koja je davnih dana bila članica jedne ženske grupe, i bila je super. I DJ koji je puštao glazbu u pauzama je bio predobar. I čagali smo gospoja sve do onog trenutka dok nismo išli doma. I bilo je super. Druga neka publika, drugi neki interesi.

Cajke su apsolutni FM
Koliko god to mi teško i nevoljko priznali, cajke i turbo folk sluša iznimno veliki broj ljudi i to je popularno. Na CD-ovima, u klubovima, u kafićima, na USB-ovima, na You tube-u, u automobilima, svudje. Odsad i na FM-u.
Brojna istraživanja i to ozbiljna pokazala su da većina sluša cajke i to je poražavajuća činjenica, ali je neosporna. Kad sam radio istraživanje za diplomski provodio sam ankete po zagrebačkim srednjim školama na temu radija, medija itd. Između ostalog, dotaknuo sam se i glazbe koju slušaju srednjoškolci. Sukus svega je bio da gotovo većina srednjoškolaca sluša cajke. I moja najstarija koja još ne ide u srednju parcijalno sluša cajke. Baš sam ju jučer pitao  sluša li Extra FM i sluša li cajke. Nešto je uvenulo u meni nakon razgovora jer je rekla da sluša – ne uvijek, ali posluša. Tračak nade dala mi je u idućoj rečenici kada je rekla da ne sluša toliko kao prije. Nije joj to više baš nešto. Da, znala je slušati i prije. I znao sam za to i nisam joj branio niti držao prodike na tu temu. Eventualno malo sprdao, ali nisam tome pridavao preveliki značaj jer jedini uvjet su bile slušalice. Ubodi slušalice u mobitel i OK smo si. Za mene je to sasvim diplomatsko rješenje problema.
Naletio sam na neki članak koji govori o istraživanju grupice hrvatskih sociologa kako klinci koji slušaju cajke dolaze iz obitelji u kojima se slušaju cajke, kako su roditelji u takvim obiteljima nižeg stupnja obrazovanja i nešto lošijeg ekonomskog statusa. Ne, ne i ne. I gospoja i ja njegujemo isti stupanj odbojnosti prema cajkama i cajke se kod nas u kući ne slušaju. Nikada nisu i neće. Visoko smo obrazovani oboje i ne stojimo ekonomski loše. Nismo Todorići, ali imamo dovoljno za normalan život. Odskačemo od ovog statističkog prosjeka, ali i to ne znači da naša djeca neće slušati cajke. Više ili manje, kraće ili duže. Nema pravila jer cajke su među klincima mainstream, cajke su apsolutni FM. Naravno da među klincima ima onih koji vole i rock, i metal i dance, techno, house…., ali oni su u manjini.

Antonio Luka Radanović – skidam kapu
U Zagrebu eto sada imamo i Extra FM. Radio na kojem će se puštati cajke i narodna glazba. Domaća i strana. Strane ne s engleskog, njemačkog ili frankofonog govornog područja. Već stranog u smislu susjeda stranaca iz Srbije i BIH.
Škvadra se oko ovog FM-a strašno uzmuvala i čitam malo komentare po brojnim portalima i opet se svodi na ustaše i partizane, četnike i domoljube. Di si bio 91-e i tko je veća Hrvatina.
Sudeći po komentarima, Extra FM će slušati isključivo i samo Srbi, komunisti, jugonostalgičari, četnici, seljačine, kamenjari koji su se do*ebali u Zagreb i slični.
Moja mala koja povremeno sluša nije niti Srpkinja, niti je četnik, nije ni sa sela (ok, nismo u Šubićevoj već u Samoboru, ali nije ni Samobor baš takva zabit) i nije se do*ebala u Zagreb. Ona, njezina generacija i ostali ozbiljniji ili neozbiljniji slušatelje ovakve vrste glazbe sigurno se ne bave ovakvom demagogijom. Da, i meni je neprobavljiva ta činjenica da imamo takav radio pogotovo jer sam godinama radio na radiju. I meni je cijela ta priča oko narodnog/turbofolk/cajkaškog pokreta neobična i imaginarna jer to definitivno nije „my cup of tea“, ali tko sam ja da nekome nešto branim ili ograničavam. Ili osuđujem.
Ako pogledamo cijelu ovu Extra FM priču sa strane direktora i urednika Antonia Luke Radanovića, onda ovo sve skupa ima i te kakvog smisla. Radanović je prepoznao trenutak i reagirao onako kako bi svaki poslovnjak reagirao i čovjek je jednostavno iskoristio priliku. Ponuditi će ono što publika želi, zaposlio zgodne mlade komade da vode program, prilagodio glazbu (koja svoju publiku ima), zgrnut' će lovu od oglašivača, sponzora i svih onih koji u ovoj vrsti posla vide neki svoj poslovni interes.  On i svi oni koji stoje iza ovog projekta razmišljaju poslovno. Bitne su financije, broj slušatelja i lova. I po svemu sudeći puno love. Kako kaže Dubioza: dok je ovaca, neće falit vune. I neka. Svatko bira svoj poslovni put. I ako to svedemo na ovaj poslovni segment, Radanoviću – skidam kapu. Bravo, bit' će para. U konačnici, neki ljudi će na tom radiju dobiti posao i za njega će biti plaćeni i po meni je to baš ekstra. I mišljenja sam da će frajer raditi suludo dobro. I neka. Sve je legitimno. I još je dobio maksimalnu medijsku pozornost posljednjih desetak dana. Želim vam svu sreću i uspjeh.

Povećanje grudi ili lobotomija
O tome je li ovo prostitucija hrvatskog etera ili nije možemo lamentirati satima i svaka strana ima svoje argumente. I dobre i loše.
U nekom trenutku sam negdje naletio na neki članak kako će nova radijska postaja organizirati i nagradne igre. Ok, za medije je uobičajena stvar da svoje slušatelje, čitatelje, gledatelje, posjetitelje nagrađuju za vjernost u vidu brojnih nagrada. Ono što me zasmetalo je podatak da će za glavnu nagradu u nekoj nagradnoj igri na novom radiju biti plastična operacija. Čega?
Ako je to točno, onda mi taj dio mi nije ekstra jer ne želim da tinejdžeri i mladi za koje nekako mislim da će uglavnom i biti slušatelji novog radija misle da je plastična operacija nešto super. I da moraš povećati sise, guzice, usta… I da je to uobičajena stvar. I da se eventualne prirodne nesavršenosti rješavaju na taj način. To definitivno nije način jer mi moji svjetonazori alarmiraju da to nije u redu. Fakat nije jer kud će nas to sve zajedno odvest'. Curke za osamnaesti rođendan više neće htjeti novi bicikl ili role. Dizati će se krediti za sise i čube. I više se neće poklanjati poklon bonovi shopping centara nego poklon bonovi klinika za plastičnu kirurgiju. I roditelji će biti na mukama uoči rođendana. Mala će napuniti 18, kumovi su rekli da će uzet bonova za jednu sisu, mi kao roditelji ćemo dati za polovinu lijeve sise. A što ćemo s još ovom polovinom? Pa ne može dijete bit sa sisom i po'. Hm, možda baka uleti još s četvrtinom i onda stric i strina još s četvrtinom. Ma da, oni budu sigurno htjeli uletit'.
I eto bonova za dvije sise.  
Taj dio mi nije sjeo. I neće. Jer ako to ode u tom smjeru imati ćemo gomilu iskompleksiranih i živčanih osamnaestogodišnjakinja malih sisa i tanašnih usana. Grozno. Ako se društvo dovede to toga, onda nam je potrebna kolektivna lobotomija. Valjda će biti bonova i za to.

Ne sekiraj se – ti biraš
Svaka roba svoga kupca ima pa tako i glazba. Ja nisam ljubitelj cajki i ne znam što bi mi se trebalo dogoditi da to postanem. I to je moj stav i mišljenje na koje imam potpuno pravo. I meni glazba Dare Bubamare može biti totalno smeće isto kao što nekome tko voli lik i djelo dotične gospođe kukac, glazba koju ja volim može biti još gore. Meni je recimo Bare super, genijalan mi je. Pogotovo ovaj netom objavljeni album, a ljubitelju Seke Aleksić Bare je katastrofa i o njemu može imati kakvo god mišljenje želi. I ja to moram poštovati, isto kao i on moje.
I ako te već strahovito pogodilo što hrvatska metropola ima cajka radio, daj se ne uzbuđuj i nemoj se živcirati. Ne boj se cajke i cijele te plejade turbo folk i narodnih izvođača. Pa neće ti Sandra Afrika ili Ivana Sirena ništa. Ne boj se.
Ti si taj koji biraš i imaš apsolutnu kontrolu. I to je ekstra. Okreni na bilo koju drugu stanicu, slušaj nešto drugo. Ubaci USB i uživaj u Doors-ima. Zaprži CD s najvećim hitovima Londonske filharmonije. Prebaci na HR treći program, ima i klasike i jazza.
Pronađi glazbu koja ti odgovara i odmori – take a break. I bit' će ti ekstra.