Bez obzira na vjeroispovijest, boju kože, spolno, rodno, političko i bilo kakvo drugo opredjeljenje.
Jednostavno sretno vam Valentinovo.
I ne postoji mogućnost da netko zaboravi na Valentinovo budući da su trgovci ti koji nas redovito i revno podsjećaju da je Valentinovo. Hvala im na tome.
Pamtim još prošlogodišnju fotku koja je postala viralna - na blagajničkoj traci kutijica kondoma i crvena ruža. Bjutiful. Ljubav je u malim stvarima.
Jednom cvijetu iz roda zeljastih biljaka i kutijici prezervativa poznatog proizvođača i to ne onih običnih već onih koji su ekstra sigurni.
To je to. Realno, djevojka je mogla dobiti kitu poljskog cvijeća, a i kondomi su mogli biti no name. Dečko se potrudio, ova kombinacija je ipak erektirana na jedan viši nivo.
Dobro je kad mladi razmišljaju o kontracepciji jer za iduće Valentinovo umjesto ruže i kondoma - na istoj toj traci mogle bi biti pelene i adaptirano mlijeko.
Trgovci brinu da ne zaboravimo. Na ništa. Uvijek se iste stvari vrte u krug.
Ako krenemo od ožujka, tu je sve za Dan žena… i sve ono što ide uz to.
Tek što prođe Dan žena, bliži se Uskrs i kud god se okreneš – sve je puno zečića, patkica, jaja, boja za jaja, košarica, umjetne trave, plećki, šunki u svim mogućim oblicima, razdraganih pušleka rotkve i mladog luka…
Kad smo već kod mladog luka, odmah se sjetim svoje najmlađe kćeri.
Vozim ju jedno jutro u vrtić i razgovor je išao točno ovako:
Ja: Joj Ida, spava mi se jako….umoran sam…jesam ja star? (pitam ju i pri tom zijevam k'o tuljan)
Ida: Jesi.
Ja: A jesi ti onda mlada?
Ida: Ne, samo je luk mladi…(i nastavi pjevušiti)
Živio mladi luk.
Čovječe, kak' je sve jednostavno kad imaš četiri godine. Sve je baš very very simple.
Ponekad se poželim vratiti na taj state of mind.
Nakon Uskrsa, čim zatopli krene roštilj silovanje. Volim roštilj, ali svaki vikend je na akciji sve više carskog, kobasica, pilećih krila, briketa, ugljena, nekoliko vrsta umaka za roštilj, povrća i sto i pedeset različitih vrsta piva. Volim pivo, ali samo pod uvjetom da je brutalno hladno. Pivo mora biti hladno k'o vještičja duša, ali ovolika ponuda me zbunjuje.
Previše svega, ali tko bi svima udovoljio. Ne valja kad nema, ne valja kad ima previše.

Valentinovska teletina
Poslije Uskrsa kreće ljeto i police su prepune sveg onog što nam treba za plažu.
Kreme, naočale, japanke, lopte, ručnici…sve je spremno. Police pucaju pod teretom ljeta.
Pred kraj ljeta torbe koje su ujedno i frižideri (super stvar) i bazene vrlo brzo zamijene bilježnice, školske torbe, flomasteri i bojice jer nova školska godina tek što nije započela i nema šanse da dijete ode u školu prvi dan, a da nije spremno za sve školske izazove. Ima gumicu, šiljilo, tehničku olovku, HB olovku B, olovku, C olovku, plastelin i glinamol, tuš i kolaž. Šlape i kutiju za užinu. Nema da nema.
O flomasterima i bojicama da ne govorim. I sve još fino miriše po novom. Milina.
I čim krene školska godina, eto već svega za blagdan Svih svetih pa je sve puno svijeća i cvijeća (što prirodnog, što umjetnog). Dušni dan još nije prošao, a vrijedni trgovci spremaju preostalo i vade sve za blagdane.
I eto nam najblagdanskijeg mjeseca u godini.
Božić na steroidima započinje već 02.11. u dućanima i s prvom All I Want For Christmas na radiju. Ho ho ho….
Tek što su maknuli sav božićni asortiman i više nema niti jedne jedine kuglice, niti jednog snjegovića, Djeda Mraza, lampica, kad je pometena i uklonjena i zadnja šljokica s poda…eto na policama lopate.
Za sve uzraste i sve vrste snijega. Jedini bed je što snijega baš i nema, barem u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske ove zime. Ne još.
Ono što je palo nedavno uopće ne smatram nekim ozbiljnim snijegom. Dokle god se snijeg sam otopi isti dan – ništa, nije to snijeg. Pravim snijegom smatram tek onaj snijeg koji od mene iziskuje dobra dva sata lopatanja po dvorištu. To je snijeg. Ovo ostalo, kamilica. Kikiriki. Ništa.
Nakon lopata i cijele te zimske ponude, stiže Valentinovo. Jeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee.
Čovječe, sve je u dućanu crveno, sve je u obliku srca.
Idem neki dan po poriluk i naranče i sa svih strana me napada asortiman za Valentinovo. Šalice svih boja i oblika (za nju, za njega, the cutest couple, love…), svijeće, privjesci za ključeve, parfemi, toaletne vode, poklon setovi, okviri za slike, kalupi za muffine u obliku srca, satovi, rose vina, sto vrsta pralina, bombonijere, čokolade, ruže, orhideje, anthuriumi, sukulenti, tulipani. Nema čega nema.
Pobjednik valentinovske ponude je mljevena teletina.
Da. Mljevena teletina.
Eto je, stoji u Valentinovo kategoriji u katalogu, pakiranje od 450 grama jer je*eš Valentinovo ako ne pripremiš i jelovnik za zaljubljene. S mljevenom teletinom.
Čovječe, sad sam zabrinut za sve vegetarijance. Pa kaj će oni jest' za Valentinovo.
Ljubav nas ispunjava, sve ok, ali brate mili – ne hrani nas fizički.
Ispravak netočnog navoda – ima za vegetarijance smrznutih malina. Oni nek' preskoče glavno jelo i prijeđu odmah na desert.
Sad mi je lakše kad znam da i oni imaju nešto za pod zub. Nemreš bit' gladan na Valentinovo.
Čovjek kad je gladan je nervozan i kratkog fitilja i fakat nije dobar scenarij da prekineš s boljom polovicom na Valentinovo samo zato što si bio gladan. Gladan teletine i malina.
I onda kad bolje razmisliš, ruža i kondomi su sasvim ok odabir.  

Kako izgleda križanac mladog Werthera i Sizifa
Kupovina poklona za Valentinovo nije mačji kašalj, nije tu samo riječ o ruži i kondomima. Kod Valentinova si na vrlo delikatnom terenu i možeš se okliznuti bez ikakvih problema.
Nije samo kod poklona za Valentinovo problem.
Općenito je problem kod bilo kakve kupovine poklona za bolju polovicu.
Ja se strahovito mučim kod svake godišnjice, obljetnice, rođendana, Božića – bilo koje prilike kad gospoji moram kupiti neki poklon - i to mi baš stvara nervozu. I to ozbiljnu.
I nije samo meni tako, pričam s frendovima – i oni glavu razbijaju ne bi li uboli baš neki super poklon.
Ta potraga za poklonima je uzrok velikog stresa. U tim danima potrage za „the“ poklonom mi muški smo križanac Werthera i Sizifa.
Werther i Sizif u obliku izmučenog muškarca koji besciljno luta shopping centrom prema kojem ionako gaji prirodno urođeni i izraženi animozitet.
I neka win/win situacija s poklonom za dragu je samo bolna čežnja, neki nedosanjani san za koji ne znaš kad će postati stvarnost, a od sveg srca želiš da to postane što je prije moguće.
Od srca se nadam da se i gospoja tako muči i s mojim poklonom.
E, to joj želim za Valentinovo, ali što mi to vrijedi kad tu želju ne mogu materijalizirati.
Možda sam zločest, ali zakaj bi njoj bilo lakše nego meni.
Da ne bi… - nek' se i ona muči.
Gospoja i ja smo skupa već skoro devetnaest godina. Eto, bit' će sad u sedmom mjesecu devetnaest godina kako smo zajedno. Bračnog staža dvije godine manje.
I potpuno je ispravno misliti kako nakon devetnaest godina poznaješ svoju ženu – znaš sve o njoj i ništa te ne može iznenaditi. I…za*eb.
Ma, mo'š mislit kak' sve znaš.
Neki dan sam saznao da se gospoja u nekom trenutku svoje mladosti bavila borilačkim sportovima.
Ej…o čemu mi pričamo. Ona – borilački sportovi???? Ha???
I nije trenirala judo ili karate već se bavila nekim jako čudnim sportom.
Budokai, feng shui, makrame – nešto – zaboravio sam – nemam pojma.
Da, da – znam da je feng shui drevna kineska vještina uređenja prostora zbog protoka energije…bla bla…i da je makrame arapska vještina vezivanja čvorava u fensi uzorke čime su se bavile naše mame i bake, ali ovaj sport kojim se ona bavila je upravo tako zazvučao.
Pa daj ti reci – ja do tog trenutka nisam znao za to nešto…
Sreća pa nismo još tako stari pa se stignemo upoznati. Do 2042. si moramo biti jako dobri jer nas do onda veže stambeni kredit, a i budemo i nakon 2042. jer do onda ćemo se valjda naviknuti jedno na drugo.

Simbioza pečenog pileta i „probirštifta“
S poklonima sam se uglavnom mučio, mučim se i po svemu sudeći mučiti ću se i u budućnosti. To je valjda muška karma, ali ok. Privikne se čovjek i na to i nije mu ništa teško napraviti za svoju bolju polovicu.
Obožavam raditi spačke otkad znam za sebe. Smišljao sam spačke za buraza, starce, baku…frendove, a činjenica da sam sada skoro pa na pragu četrdesete me nimalo ne sputava. Ooooooo ne.
Od toga kako na sav glas objašnjavam vlastitoj gospoji u dućanu koji prašak je za bijeli veš, a koji za šareni (na zgražanje dvije gospođe koje su to promatrale sa strane), do toga da punici u kolica ubacim nekoliko kutijica kondoma pa se sirota crveni, ali o tome sam već pisao.
Tako je i s poklonima.
Gospoji sam jednom za Valentinovo kupio vodu za peglu s mirisom. I to onu – najskuplju. Lijepo zapakirao i uz sve svečanosti uručio joj poklon.
Izraz njezinog lica nakon odmatanja poklona  - neprocjenjivo.
Jednom je bila neka godišnjica pa sam si dao malo više truda i u jednu kutiju zapakirao posebnu salamu s povrćem, Rondo C bonkase i probirštift (ispitivač struje).
Izraz njezinog lica nakon odmatanja poklona – neprocjenjivo.
Sjetio sam se sada - mislim da je bio neki ročkas u pitanju pa sam došao s posla doma, ona je drijemala, a ja sam joj uz pjesmu uručio poklon u ruke.
Izraz njezinog lica nakon odmatanja poklona i saznanja da je u njemu vruće pečeno pile – neprocjenjivo.
Popizdila je generalno, ali imali smo taj dan baš fini ručak. Nije bilo priloga, ali kupio sam friški kruh, a bilo je i paradajza doma. Njoj je ručak taj dan malo prisjeo.
To što mi na pamet (pre)često padaju ovakve infantilne stvari na pamet mene baš vesele. Neki jako ozbiljni ljudi mojeg godišta su mi rekli da bi se trebao ponašati malo više u skladu sa svojim godinama. Ha?
Što je to ponašanje u skladu sa svojim godinama?
Hodati s metlom u guzici i biti jako ozbiljan cijelo vrijeme jer si sada odrastao. Zaboraviti na spačke, smijeh i zabavu. Odbijam s gnušanjem. Nikad.
Ovakve stvari mi/nam omogućuju da kroz svakodnevicu ipak idemo malo lakše - jer živjeti danas nije baš lako. Svatko tko živi u lijepoj našoj, a da pri tom još ima djecu, stambeni kredit dobro zna o čemu pričam.
Ovo nam koliko-toliko daje malo boje u ovom općem sivilu koje nas okružuje.

Ajd' probaj ne failat
Uostalom ti spačka pokloni nisu bili jedini pokloni. Spačka poklone smo uvijek iskoristili i pronašli im svrhu, a poslije prvotnog šoka uvijek sam uručio i onaj pravi poklon.
Nakon svih potrošenih sati u potrazi za istim. Jesus.
I ove godine ista problematika, ista muka, ista „agonija“.
Gledam malo po televiziji što se sve nudi, listam kataloge…tražim, razmišljam, kalkuliram jer
bez obzira na dugogodišnji zajednički suživot – i dan danas znam opako failati i sve je jako diskutabilno.
S odjećom sam probao nekoliko puta – i četiri od pet puta sam usr'o stvar pa se više ne trudim jer ono što se sviđa meni, ne sviđa se njoj koliko god da sam ja uvjeren kako je to baš ono što ona jako voli i da bi se to njoj jako sviđalo.
Dezić se ne poklanja – nikada i nikom i ni u kom obliku. Bio on u spreju ili sticku – poruka je jasna – evo ti da ne smrdiš.
Parfemi su isto dosta „triki“ – nisu baš ni jeftini pa je onda bed ako daš par sto kuna, a njoj se ne sviđa. Pa stoji na polici u kupaoni – godinama. Ona naravno nikad neće priznati da joj se ne sviđa – to se uvijek upakira u „ma super je, ali njega koristim samo u posebnim prilikama“. Mmhh – da.
Donji veš, i to onaj fini - je dobar izbor, ali… kad jednom kupiš mali, ali izgledom dobar – nije dobro jer se mora mijenjati, a ako kupiš možda i 1/3 broja preveliki – bježi koliko te noge nose. Mislim da nema većeg cirkusa nego kad ženi kupiš nešto preveliko. Pa makar i jednu trećinu broja. Ta prokleta trećina imputira jako mnogo stvari. I ta trećina onda samo raste i raste i veže na sebe još i brojne druge stvari.
Zaključak: bolje kupiti nešto premalo nego 1/3 broja preveliko. Uvijek i zauvijek. Točka.

Bodiji su jako zaje*ana stvar
Gledao sam neki dan na TV prodaji kako je neki ženski bodi apsolutni hit i idealan poklon za Valentinovo jer taj bodi čini čuda. U roku od 1,2,3 sekunde u potpunosti promijeni svaku žensku figuru u savršenu figuru pješčanog sata. I samo taj dan bila je posebna ponuda pa je bodi bio snižen i nije koštao 449,95 nego samo 199,90. I to nije sve, u paketu se dobiju tri bodija – bijeli, crni i bež. Ma da ne bi.
Žene koje su reklamirale ovaj ultimativni ženski proizvod bile su debele – i to jako.
Ne osuđujem - i ja imam barem deset kila previše, ali ove tete su bile baš jako jako krupne.
I onda su na sebe navlačile te bodije/ronilačka odijela ne bi li sav taj višak masnih naslaga koji je kipio na sve strane sakrile.
Ok, uguraš se u taj bodi – zavedeš frajera i ???
Krenete u neku vezu, ide to u nekom smjeru, završite jednom kod tebe ili njega i eto ti problema.
Prije svega to treba skinuti – i što onda kad skineš i sve se lijepo u bodi upakirane masne naslage razliju po krevetu. Hellouu…- ne i ne.
Kupnja ovog ženskog „must have“ bodija definitivno nije za preporuku. Donesete li to doma svojoj boljoj polovici – riskirate papire za rastavu. Niti slučajno, nikada.
Ni pod kojim uvjetima ne kupovati bodi koji će sakriti sve ženske mane.
Svi imamo mane, ali sam mišljenja da ih ne treba sakrivati jer će jednom već izaći na vidjelo.
Postoji nešto slično i za nas muške – steznik za škembu ili nešto tog tipa. Ne pada mi na pamet i ne bi trebalo nikome padati na pamet to kupovati jer – sve dođe na svoje i ne želim fejkati da imam pločice kad nemam.
Bodije se ne smiju kupovati, ali nakit smije. Nakit je uvijek dobra opcija i mogućnost da tu napraviš fail je minimalna. Znaš otprilike na kaj brije tvoja draga – na bižuteriju ili plemenite kovine, unikatne new age rukotvorine od recikliranog materijala ili klasiku tako da je nakit siguran put kojem možeš krenuti.
Ono što isto uvijek ima prolaz je tretman. Pod tretman ne mislim na blok sat kod psihijatra jer osim što ona ima problem, mogao bi ga imati i ti u bliskoj budućnosti već mislim na tretman koji ima zajednički nazivnik, a on se zove „uljepšavanje“.
Nokti, kosa, lice, stopala, masaža – sve može, ali nemoj napraviti zajeb k'o moj frend pa kupiti paket od trideset tretmana za mršavljenje.
Ej, trideset.
Mislim da je nakon ovog ultimativnog faila na sebe navuk'o tridesetogodišnju kletvu.
Mršavljenje nije uljepšavanje ako ga ti pokloniš njoj i zapamti to dobro.
Sasvim je u redu ako ga ona sama pokloni sebi ili joj ga pokloni mama, kuma, frendica, ali ti njoj – jok. Ne može.

Sve je lakše kad si Domagoj Vida
I daj ti sad budi pametan oko te kupovine poklona. Imam osjećaj da sam i dalje jednako zbunjen i polako postajem svjestan svoje nesvijesti. Nije lako. Zaista nije, a vrijeme curi.
Ponuda poklona koji vrište iz svakog kuta je ogromna, a još je veća mogućnost da ćeš se možda i zeznuti, ali…
Kojem muškarcu je danas lako. Niti jednom.
Jedino ako si Domagoj Vida.
Njemu je ovogodišnje Valentinovo riješeno. On ne mora razbijati glavu i boriti se s dvojbama oko poklona. On zna da je novi džemper s potpisom Alberte Ferretti pravi izbor.
Ne'š ti veste. Jednobojna vesta na kojoj piše dan u tjednu. I to na engleskom. Vau.
Ne znam koji „dan“ je ova sirota spremačica skršila, ali iskreno se nadam da nije nedjelja. Nedjeljni džemper je najskuplji. Ostali dani u tjednu koštaju po 457 eura, a ovaj nedjeljni košta 804 eura. Zašto/kako/protiv koga – ne znam. Eto, baš sad pogledao na webu.
Fakat mi nije jasno  zašto nedjelja košta skoro duplo više od utorka ili petka.
A pazi srijedu - i ona košta 457 eura, a ima tri slova više (Wednesday - Sunday).
457 eura je puno previše love za vestu, a kamoli 804, ali tko sam ja da sudim i ulazim u tuđi novčanik. Za moj pojam i moja primanja – puuuuuuunooo previše.
Je*ote, dođe mi da ostavim sve što radim i počnem štrikat'.
I štrikam samo nedjelje. Ma kakvi utorci i petci – samo nedjelje. Ništa drugo.
I koji je klinac s tom nedjeljom. Zakaj je tak' skupa? Možeš li skupu vestu na kojoj piše nedjelja isfurati u ponedjeljak recimo ili je to modni kriminal?
Ili je možda bit da imaš sve dane u tjednu?!?
Ne razumijem se.
Što se mode tiče – not my cup of tea. Tri su uvjeta kad kupujem odjeću. Da je cjenovno prihvatljivo, da mi se sviđa i da je nakon d(r)ugog razmišljanja opet cjenovno prihvatljivo, ali hvala gospoji koja većinu tog tereta preuzme na sebe. I rijetko kad faila. Pa kak' čovječe?!?

Valentinovo svima
Što se tiče Valentinova – nemam ništa protiv. Da, živcira me što sve vrišti u obliku srca i što svi tih desetak dana samo o tome trube, ali generalno – ok mi je.
Kužim i one koji ga ne vole, koji bacaju hejt na Valentinovo.
Sve je stvar izbora. I slažem se i s kritičarima koji su složni u tome kako ne bi samo taj jedan dan u godini trebao biti dan kada ćeš se posvetiti svojoj boljoj polovici, razveseliti ju…bla…bla nego to moraš kroz cijelu godinu…
Kako je to sve skupa komercijalizirano, amerikanizirano, konzumeristički, ovakvo ili onakvo, ali što je loše da ja 14.02. kupim gospoji neku sitnicu, dam joj do znanja da mi je stalo.
Da, mogu to učiniti i bilo koji drugi dan u godini, ali želim to učiniti i 14.02. i mislim da nema ništa loše u tome.
Možda je životni tempo takav da ponekad i zaboraviš na tu svoju najdražu osobu, ne pokazuješ da ti je stalo onoliko koliko bi htio, ali je*i ga. Događa se.
Zato nam treba Valentinovo.
Kužim i kolegu koji je u braku skoro isto k'o i ja i sprda to Valentinovo, njemu je to „totalno sranje“ i ne pada mu na pamet kupovati nešto za svoju ženu. I poštujem njegov izbor. Može.
Meni Valentinovo nije sranje. I živjelo Valentinovo. I samo ljubav. Valentinovo svima.
Možda sam baš skucao par sto kuna ove godine da kupim gospoji nešto vau.
Ove godine.
Iduće godine ću možda imati dovoljno samo za ružu. Tko zna. Možda i za kutijicu kondoma.
Uostalom, vrijednost poklona je tak' nebitna. Bitna je namjera. Bila ona za Valentinovo ili neki drugi dan.
Jednom čokoladica životinjsko, drugi put parfem ili prsten.
Možeš svoju bolju polovicu razveseliti i time da pospremiš kuću dok je ona na poslu. Pomogneš joj oko suđa – pa odete u šetnju. Ili u kino.
Valentinovo je materijalizirani praznik onoliko koliko ti želiš da bude. Ti biraš.
Imaš pravo i biti u bedu na Valentinovo jer si još solo, nisi našao svoju srodnu dušu i sve to oko Valentinova ti jako ide na živce – možeš.
Ili si prekinuo vezu nedavno i nisi još baš došao sebi -  preskoči Valentinovo ove godine.
Razveseli sebe onda. Treba i sebe ponekad razveseliti.
Ili ga možeš proslaviti 14.02. Samo taj dan ili možeš slaviti sve ostale dane u godini.
Bar u današnje vrijeme imaš mogućnost izbora.
Mrziti – ne mrziti Valentinovo. Voljeti – ne voljeti Valentinovo.
Možeš što god hoćeš, ali po cijenu života – ne kupuj bodi.