Sve moje boleštine locirane su na glavi. Imao sam cijeli niz operacija na lijevom oku, ali to je sada ok, a druga (glavo)boljka su sinusi. Jednom sam čak došao na ideju kako je možda najbolje da promijenim cijelu glavu. Zamjenskih nažalost još nema.
Sa sinusima sam imao ozbiljnih problema, ali ono - do bola problema. Tko je ikada imao upalu sinusa zna o čemu pričam. Ne treba čak niti biti upala, dovoljna je samo i upalica.
E, sad si zamisli da imaš upalicu cijeli dan. Svaki dan. Zauvijek.
I da te glava rastura do neprepoznatljivosti, a moraš funkcionirati na dnevnoj bazi. Gospoja, klinci, posao…, a budući da radim s ljudima – sve to mora biti sa smiješkom.
Nek' se vidi nova plomba na šestici. Gore lijevo.
Sinuse sam već jednom operirao prije pet godina i jedno vrijeme je bilo super, baš super. Mo'š disat, ne boli glava – milina. I bio sam jako sretan.
K'o Julie Andrews u Moje pjesme, moji snovi. I to u onoj sceni dok pjeva Sound of Music. Zaguglaj. E – tako sam bio sretan.
Zlobnici ljubomorni na moje „nove“ sinuse govorili su mi kako to nije trajno rješenje, kako će se sve to vratiti i da ću morati ponovno na operaciju.
Damn – zli jezici su bili u pravu.
Situacija se ponovno pogoršala, simptomi su se opet vratili i vratilo se sve na staro. Fu*k. Svakodnevnica je bila takva da sam bio mnogo sretniji kad sam vidio do pola potrošenu pločicu tableta protiv bolova nego zdjelicu sladoleda od lješnjaka i pistacije.
Najveći bed tih dana je trenutak kad ostaneš bez tableta, a ljekarne nigdje u blizini.
Ljekarne ni za lijek. Postao sam ibuprofen junky. Bok, ja sam Domagoj i imam problem s tabletama protiv bolova.
Doktorica zadužena za uho/grlo/nos potvrdila je priče zlobnika. Sinuse je potrebno još jednom operirati. Potvrdila kako se problemi sa sinusima rijetko riješe s prvom operacijom i kako određeni broj ljudi mora „ponoviti gradivo“, ali da je to onda to TO. Barem narednih desetak godina, a vrlo vjerojatno i trajno rješenje. Može, prihvaćam. Gdje treba potpisati?

Od vrata do vrata
Operaciju smo dogovorili za 18.01. i dalek je put od dogovora za operaciju do same operacije. Idi kod svog obiteljskog doktora, uzmi naramak uputnica pa kreni u borbu za zdravlje.
Zašto ovo uopće pišem?
Zato jer je moja obiteljska liječnica zakon. Zakon nad zakonima. Uvijek brza, posvećena, s razumijevanjem za nas pacijente, a siguran sam da nas ima svakakvih.
Doktorica Bezjak je top. Žena fakat kuži svoj pos'o. I radi ga s guštom. I njena medicinska sestra Ljiljana također. Čovječe, sestra Ljiljana je čudo. Ta žena je ustvari hobotnica u ljudskom obliku. Sve stigne. Na sto je strana istovremeno, a tek smijeh… - kako se ta žena genijalno smije. Kad se ona smije - odzvanja cijeli dom zdravlja. Smije se na poslu. Zakon.
I mislim da o tome treba pisati.
Pišem ovo zato jer želim ukazati na sve „probleme“ s kojima sam se suočio u hrvatskom zdravstvu. Probleme pod najvećim i najdebljim mogućim navodnicima.
Od prvog do zadnjeg koraka pri odlasku na operaciju. Ajmo redom.
Od pretraga moraš obaviti laboratorijske pretrage, internista i anesteziologa.
Prvo laboratorij. Krv i urin.
Da, u našem samoborskom laboratoriju je uvijek gužva i prema riječima onih koji tamo odlaze često – potrebno je doći što ranije. Gužva je, ne budeš stigao – plaše me.
Kaj ne budem stigao? Popišat se u čašicu i dat venu. Ma dajte me nemojte…
Neki su me i uvjeravali da treba doći već u šest sati. U šest čega? Ma ne pada mi na pamet dolaziti u šest sati ujutro. To su bedastoće.
Došao sam u 07:15, bila je gužva, ostavio zdravstvenu i čekao.
Uvijek mi je bed kod laboratorijskih pretraga – hoću li moći ili ću morati čekati dok mi ne bude sila jer uobičajeno idem na WC kad ja to želim, a ne kad to želi plastična čašica.
To je jedino što me opterećuje dok čekam svoj red, ali uspio sam.
Poslije me teta lijepo piknula i voila. Gotovo.
U 08:15 sam već bio doma s tim da sam usput stao u dućan i kupio friški kruh i kroasane. Još tople. Sve u roku od sat vremena. I o kakvim suludim gužvama je tu riječ. Došao, obavio, otišao. Nalaze će poslati na mail mojoj doktorici. Živjela tehnologija.

Sestra s napolitankama
Usput sam se još i naručio za internista. Ljubazna sestra mi je rekla da se čeka na pregled oko mjesec dana, ali kad sam joj rekao da ja idem na operaciju za sedam dana – samo je rekla, ma dođite u srijedu u tri popodne – budemo vas već negdje stisnuli.
Došla srijeda, došao i ja u tri sata, ostavio uputnicu i pričekao. Beskrajnih pet minuta.
Sestra me pozvala unutra, napravila EKG i rekla da odem na kavu i vratim se kroz četrdesetak minuta dok dođe doktorica koja će to pogledati i napisati nalaz. I neka slobodno pokucam – da ne čekam, bez obzira što na vratima piše „ne kucati“. Čovječe, dobio sam dozvolu za kucanje. Nitko sretniji od mene. Obavio nešto u gradu, vratio se, pokucao, riječ dvije s doktoricom i gotovo. Riješeno. Nalaz je u ruci.
I sad imam sve papire za zadnju kariku u lancu – anesteziologa. On je taj koji u konačnici odlučuje možeš li ili ne možeš na operaciju.
Naručiš se telefonski za pregled dok kažeš otorinolaringolog.
I eto me kroz dva dana u čekaonici anesteziološke ambulante. Ne da je bila gužva nego je bila gužva na n-tu. Istovremeno su radile dvije ambulante, a koliko god da je ljudi ušlo i izašlo, dva puta toliko ih je još pristizalo. Medicinska sestra koja je izlazila po uputnice svaki put je nešto super duhovito prokomentirala, a vrhunac je bio kad je rekla – „Isuse, pa otkud dolazite ljudi, sve vas je više i više, ali bez brige – ne idemo doma dok vas sve ne riješimo. Budemo. Polako. Strpljenja.“ I sve to uz osmijeh, ali ne onaj umjetni nego pravi – iskreni.
U čekaonici je bio i jedan mladi bračni par s dvije djevojčice koje su bile isprepadane do bola, pa im se javila sestra i rekla da će ih primiti preko reda, a jedna curka je počela neutješno plakati, ali sestra je pobjegla unutra i vratila se s tanjurićem punim napolitanki. Mala je prestala plakati dok si rek'o keks. Pa čovječe – kaj to nije prekrasno.
Neki strpljenja baš i nisu imali. Gospođa koja je sjedila pored mene je cijelo vrijeme nešto komentirala, pokušavala uspostaviti neki razgovor, ali nisam se dao. Bila je to jedna od „onih“ gospođa. One koje su željne društva i razgovora, a ja u tom trenu nisam bio za razgovor s „onom“ gospođom. Opekao sam se jednom kad sam putovao busom za Zadar. Kakva životna pogreška.
Gospođa je pitala je li pored mene slobodno. Bilo je, maknuo sam svoj ruksak i gospođa je sjela. Pitala me kako sam. Odgovoriti bilo što bila bi greška. I pogriješio sam. Amaterski sam nasjeo na foru i rekao da sam ok. I onda je krenula – ona nije bila ok, nabrojala mi sve bolesti koje ima, ali se najviše od sveg muči s venama, sve tračeve uz članove uže i šire obitelji, susjede, radni životopis. Nije zaboravila ni spomenuti kako joj je daljnja rođakinja iz Švicarske bolesna, a nema nikoga i kako ljeti rado hekla jer su dani duži pa ima dosta svjetlosti. Išla je na Vir kod sestrične pokojnog muža. Ne voli ju, ali u Zagrebu je tak vruće da bu svisnula. Nosi joj i domaći sir i vrhnje – domaći. Susjeda ima prijateljicu na selu pa dva puta tjedno nosi sir u Zagreb.
Ja sam samo želio spavati jer sam večer prije stigao s 14-dnevnog puta, legao u jedan u noći, probudio se u pola četiri ne bi li bio na busu u pola pet. I imao opaki plan spavati do Zadra, a nisam. Da stvar bude još gora, zbog vjetra je dio autoputa bio zatvoren pa smo išli starom cestom. O fu*k. Takva je bila gospođa pored koje sam sjedio. Ovog puta u tišini.

Doktor na izmaku snaga
Dok sam došao na red prošla su dva sata i gospođa do mene je bila strahovito nervozna. Ja uvijek krećem od one da ako mogu birati između živcirati se i ne živcirati se – odabirem ne živcirati se. Ionako moram čekati i ništa se mojim živciranjem neće promijeniti pa stoga šuti i trpi. I ne živciraj se.
Kad sam ušao u ambulantu, za stolom je sjedio neki mlađi doktor kojem sam na licu pročitao mnogo toga. Kako mu je dosta, kako je umoran, kako nije od jutra otišao na WC, kako još mora odraditi more pacijenata, a onda još mora u salu i ne zna kada će ovaj dan završiti.
Baš mi je ga bilo žao. Kad sam ušao - pitao sam ga kako je?
Čovjek se baš iznenadio jer kaže da ga to nitko ne pita. Pa se malo požalio kako je danas baš gužva, ali da ide. Borba. Još jedan dan na poslu – kaže on uz osmijeh.  
Volim kad su doktori ok, kad s njima možeš normalno razgovarati, kad je opuštena atmosfera. Obavili smo razgovor, pregled, malo o ovom, malo o onom - sve se dogovorili i gotovo. Samo nam je još i cuga nedostajala. Doktor Žmirić je fakat pravo osvježenje. Još mi je i ruku pružio na odlasku. Riješio sam i anesteziologa i dobio zeleno svjetlo za operaciju.
Došao je i dan operacije, petak. U bolnicu sam prema uputama došao već u sedam ujutro. Javio se sestri Marini. Čovječe – sestra Marina (nadam se da sam dobro zapamtio ime) je luda k'o šlapa, ali na najpozitivniji mogući način. Da si ne znam kak' u bedu – žena te oraspoloži.
Kad sam dobio svoju „gajbu“ (tako kaže sestra Marina) lagano piđamica i čekanje. Ležiš u krevetu, knjavaš pomalo, živciraš se. U ovoj situaciji – neposredno prije operacije – ne biram, živciram se. Nakon nekih sat vremena, došli su po mene i rekli da je to to. Let's go. Prošetali do operacijskog bloka, tamo su me smjestili u krevet i rekli da još malo pričekam. Vesela sestra me lijepo pokrila, skužila da mi baš nije najudobnije pa mi dala i nešto za pod glavu, pojačala radio i dala mi neku tabletu za sreću. Fijuuuuu.
Sjećam se i Azre i Springsteena na radiju, taman prije odlaska u salu.
Ekipa u sali je ekipa s kojom želim otići negdje i dobro zatulumariti. Kakvi likovi – čovječe. Ima ih gomila. Em su svi totalno opušteni jer kuže da si ti totalno nervozan, em non stop dobacuju neke šale, em se smiju i dok te spajaju na sve one Uvod u anatomiju aparate na trenutak zaboraviš da si u operacijskoj sali. Genijalni su. Zadnje čega se sjećam je razgovor s mojom doktoricom koja me došla podržati. Doktorica Botica me malo utješila, objasnila još jednom što će sve raditi i kako se vidimo nakon operacije. Onda je nastupio blackout. Totalni.

Hrvatsko zdravstvo funkcionira
Kao prosječni građanin lijepe naše dajem si za pravo nakon ovog „iz prve ruke“ iskustva tvrditi da hrvatsko zdravstvo funkcionira sasvim solidno i preživio sam. Naravno da mjesta za napredak uvijek ima, ali na ovom svom putu u posljednjih godinu dana -  od prve kontrole kod specijalista do operacije zaista nisam imao apsolutno nikakvih problema. Sve što sam trebao obaviti od pretraga – obavio sam. Na neke se čekalo duže, na neke malo kraće. Nigdje, ali nigdje (pod materijalnom i kaznenom odgovornošću) tvrdim da nije bilo nikakvih problema. Sve je išlo nekim svojim tokom i riješilo se. Eto me doma na bolovanju, lijepo dišem i nemam glavobolju. Svi, ali apsolutno svi koje sam susreo na ovom svom putu su bili za svaku pohvalu - svaka medicinska sestra, svaki liječnik. Svi su bili izuzetno ljubazni i strpljivi u toj mojoj bolesti i bili su od izuzetne pomoći i hvala im na tome. Svima ponaosob. Kad bolje razmislim, ne sjećam se da smo ikad gospoja i ja imali bilo kakvih problema ili neželjenih situacija po bolnicama.
Imamo već i godina pa smo i koristili usluge bolnica. I kad se sjetim svih naših odlazaka u bolnicu – od prvog/drugog/trećeg poroda pa do mojih operacija oka, njezine operacije bubrega i štitnjače – sve je prošlo besprijekorno. Gdje god smo došli, doslovno kuc-kuc - vrata su se širom otvorila i sve smo obavili.
O klincima da ne pričam jer svatko tko je roditelj malom djetetu dobro zna situacije kad dijete baš u subotu navečer zakuri 40. I to smo sve odrađivali bez problema.
Naslovi vezani uz hrvatsko zdravstvo vrlo su česti u posljednje vrijeme i malo/malo pa neka afera, neka situacija, neki cirkus. Slažem se da se o svakoj takvoj situaciji treba pisati i da oni koji su pogriješili moraju snositi odgovornost, ali neka onda snose odgovornost oni koji su zaista i pogriješili.
Referiram se na situaciju u Metkoviću mada u ovoj situaciji i sustav ima golemu odgovornost jer da je dom zdravlja imao taj neki aparat koji bi omogućio dijagnostiku – možda bi bilo sve drugačije. Ovako malog Gabrijela više nema i to je tragedija koja se nikada više ne bi smjela ponoviti. Nikad. Imam troje djece i ne mogu niti zamisliti kako je tim roditeljima sada. Od same pomisli me prođu trnci.
Budimo iskreni - posao liječnika je izuzetno zahtjevan i to nije posao nego poziv, a o odgovornosti da ne govorim i mislim da posao liječnika ne može raditi svatko jer oni odgovaraju za naše živote. Moj, tvoj.
Oni zaista ljudski život imaju u svojim rukama i bilo kakve greške se skupo plaćaju.
U pitanju je ljudski život. U njihovim rukama je život nečijeg djeteta, oca, majke, brata, sestre, rođaka, prijatelja.
Njihov posao za razliku od mnogih drugih ne nudi mogućnost popravnog.
Većina poslova, ne svi, ali većina poslova ipak ponudi mogućnost ispravka. Nešto zezneš pa riješiš. Oni nažalost tu beneficiju nemaju.
O tome kako hrvatsko zdravstvo ima ozbiljnih problema ne treba puno trošiti riječi jer sustav kao takav nije u potpunosti učinkoviti i svjedoci smo kako se redovno pojavljuju rupe iz kojih curi i te rupe trebalo bi začepiti što prije. Za bolje zdravlje svih nas, ali ne smijemo zaboraviti ljude iz zdravstva jer ako sam se u nešto uvjerio u zadnjih godinu dana onda je to činjenica da su ljudi u hrvatskom zdravstvu super heroji.

Tko je tvoj super heroj
Uobičajena je praksa u Hrvatskoj da svi kude, a malo tko hvali i to me živcira. To je isto situacija koja mi ne nudi izbor. Živcira me.
Sudeći po tekstovima, komentarima – svi su jako revni kad treba nekoga kritizirati i uvijek nam se serviraju negativnosti i loše priče. Pogotovo kad je zdravstvo u pitanju i na koncu se sve generalizira i ispada da su svi liječnici i medicinske sestre loši, ovakvi ili onakvi. O uvjetima u kojima rade da ne govorim – pa pogledajte samo koliko napada je bilo na liječnike i medicinske sestre u protekla dva tjedna. I jedan je previše, a kamoli ovoliko. Užas. Tko se uopće drzne na takva jedan čin prema ljudima koji nam pomažu. Za svaku osudu.
Količina hejta koja se baca na njih je prevelika i u cijeloj toj situaciji oni dobri padaju u skroz drugi plan, a ima ih toliko dobrih, toliko predanih, toliko onih koji žive taj svoj poziv. I izuzetno su dobri u tome to što rade. Oni su za mene super heroji našeg doba i koristim priliku da ih javno sve prozovem.
I svoju obiteljsku liječnicu doktoricu Bezjak i njezinu sestru Ljiljanu. I doktora Benčića koji mi je spasio vid i kojem zbog toga što sada vidim na oba oka „dugujem“ do kraja života  - s kojim sam se na kraju i skompao jer je čovjek abnormalno normalan.
Tu je i doktor Makaruha koji mi je prvi puta operirao sinuse i riješio me glavobolja.
Ne smijem zaboraviti ni doktoricu Boticu koja me je drugi put operirala – doktoricu toliko blagu i simpatičnu da je to nevjerojatno - iznad nje je jedna aureola mirnoće. Čudo jedno.
I cijela ekipa na Rebru koja se brinula za mene ovih nekoliko dana dok sam boravio u bolnici, cijeloj ekipi u sali, red bull sestri iz anesteziološke ambulante (žena ima stvarno duha za desetero), sestri/sestri s odjela koja se brinula za mene. Zvao sam ju sestra/sestra jer osim što je medicinska sestra je i časna. Tu je i doktor Žmirić koji i nakon gomile pacijenata ima strpljenja i za tebe.
I hvala svim onima koji su bili uz sve naše ostale posjete bolnicama – pri porodima i ostalim boleštinama. Nisu tu samo liječnici. Tu je i cijela vojska medicinskih sestara jer bez medicinskih sestara ništa. Idu zajedno kao prst i nokat. One su izuzetno bitan kotač u cijelom tom zdravstvenom mehanizmu.
Medicinske sestre zajedno s liječnicima su stup hrvatskog zdravstva i ponekad odrađuju i teži dio posla. Lavovski se bore sa svim svojim dnevnim zadaćama neovisno o tome jesu li u nekoj ordinaciji ili na odjelu u bolnici.

Potaknimo promjene
Ja sam svoje super heroje spomenuo. Neke sam možda i zaboravio i neka mi ne zamjere, ali to su ljudi koji su za mene izuzetno bitni. Oni su jako utjecali na moj život. I zdravlje.
Da ne ispadne da samo znamo kuditi, potaknimo zajedno promjene. Izazivam te da to napravimo zajedno jer sam siguran da i ti imaš svoje super heroje.
U komentaru teksta napiši ime svog zdravstvenog super heroja, pohvali ga, napiši gdje radi – neka se konačno nešto pomakne u pozitivnom smjeru.
Zaboravimo barem jednom na bed stvari i budimo pozitivni. U cjelokupnoj situaciji i svakodnevnici koja i nije baš jako sjajna – treba nam malo pozitive.
To su ljudi „koji samo rade svoj posao“, ali upravo zbog tog posla i te kako utječu na naše živote. Neprocjenjivo.
Ne košta te ništa – samo par minuta tvog vremena. Spomeni svog super heroja – neka se osjeća posebno. Budi i ti dio onih koji će potaknuti pozitivne promjene. Vjerujem da super heroja u Hrvatskoj ima mnogo samo se o njima nažalost ne piše, a trebalo bi se.
Ako je sustav već takav kakav je i ne štiti i ne cijeni dovoljno sve zaposlene u zdravstvu, ne moramo i mi biti kao sustav. Ako ih on ne podržava, podržimo ih mi.
Ja sam svoje super heroje spomenuo – sada je red na tebe.