Ove dvije su „u pubertetu“, one su totalno potinejdžerile i to je ok jer u tim godinama klinci moraju biti pubertetski zombiji, dizati ti tlak, čupati ti živce, poticati te na to da vičeš na njih i neki puta od tebe napraviti monstruma. Izbaciti te iz takta toliko da sam sebe ne prepoznaješ.
To je njihovo poslanje na ovom svijetu i dio pubertetskih obveza koje moraju ispunjavati redovito. Volio bih da je to rjeđe, možda jednom u mjesec dana, ali je*i ga – nije.
Fajtamo se na dnevnoj bazi. Uvijek i zauvijek oko istih stvari.
Ova najstarija je maločas došla iz Zagreba. Išla je s frendicom malo do grada, a budući da smo iz Samobora, odlazak u Zagreb ima određenu težinu. I išle su same. Vau.
To je tako kad živiš u ruralnom području, ali ne žalim se. Ne, ne – super je.
Sve bi bilo ok da je napravila prije podne ono što je trebala napraviti, a nije.
Gospoja, ostatak djece i ja smo otišli u klasičnu subotnju nabavku, a najstarija je rekla kako će pospremiti sve što treba i onda otići s frendicom do Zagreba. Deal.
Mi smo se kasnije vratili iz špecaraja. Spize. Kupovine. Nabavke. Nje nije više bilo, ali nereda napretek.
I naravno da je kuhinja ostala u kaosu, suđerica parcijalno pospremljena, mrvice po cijelom stolu, u boravku ostatak doručka… Kipim.
Vidim svoj odraz u ogledalu – čista umjetnost. Ekspresionizam.
Munch – Vrisak – ali unplugged.
Najradije bih ju istog trena nazvao, neka se isti tren vrati doma i pospremi ono što nije, a trebala je. Roditeljski sam ljut, ali baš ono ljut – ljut k'o i svaki roditelj koji u kući ima tinejdžera.
Vratila se milostiva iz grada i već ide dalje jer zadnji su dani školskih praznika i treba maksimalno svrsishodno iskoristiti svaku preostalu minutu.

Homer nema instač – fu*k
Da se ne zavaravamo, preostale minute se ne koriste za čitanje lektire.
Kad smo kod lektire, tek smo jučer dobili obavijest da nije uspjela pročitati lektiru jer u knjizi nema 18.-og pjevanja, a baš to pjevanje treba.  Juuuuuupppppiiiii.
Nema veze što sam u roku od mikrosekunde zaguglao sporno pjevanje.
Eto ga u PDF-u. Na netu, ali je*i ga, nije na Snapchatu, a Homer sigurno nije na Instagramu. Fu*k.
I naravno da sam joj održao predavanje i da me gledala onako kako me inače gleda kad joj držim predavanje. Onaj pogled. The pogled.
#strahovitomezivciras #osjosdugo #ajdskrativise #nemogu #starijenaporan #glupsi – pogled
I ja sam tako ponekad gledao svoje starce – to tak' ide. Ne može i ne smije drugačije.
Kao roditelji moramo ići svojim klincima na živce. Bez toga ne ide. I naravno da si sada u roditeljskoj ulozi najviše u pravu. Više nego ikad u pravu, a bio si i u pravu kad si ti bio u tim godinama pa su tebi tvoji držali predavanja. I onda si bio u pravu. I te kako. Obje strane su  pravu i misle kako je ona druga strana u krivu. I da stvar bude kompleksnija, svaka strana je u pravu i u krivu istovremeno. Kakav mash up krivice i pravice.
Ono čega se neću odreći pa nek' me vlastito dijete sto puta gleda # (hashtag) pogledom je uprava ta činjenica da joj nikada neću prestati držati predavanja. I to ne samo ovoj najstarijoj. Svoj svojoj djeci ću držati predavanja. Beskrajno puno puta i beskrajno duga predavanja. I to ne iz nekog mog inata, skrenutog uma, čudnovatog pogleda na svijet.
I ja bi radije pogledao nešto na telki. Za Mučke i Big Bang Theory uvijek imam vremena.
Možda konačno dovršio onu knjigu koju sam započeo još prije mjesec dana. Volim i ja potrošiti vrijeme na svoje gušte. Otići s gospojom na sladoled od lješnjaka i pistacije. S preljevom.
To mi je puuuno draže nego djeci držati predavanja, ali predavanja se moraju držati. Redovito. Za njihovo i tvoje mentalno zdravlje.

Predavanja su ulog u budućnost
I srce me boli kad ponekad moram vikati i bude mi poslije žao. Fakat žao i ždere me to cijeli dan, ali ne smijem posustati. To je za njihovo dobro.
Predavanja su definitivno ulog u budućnost. Predavanja u našoj kući uglavnom drži gospoja. Ona je u stalnom radnom odnosu na predavačkoj katedri, a ja više dođem kao gost predavač. I kad ja predajem, onda je to totalna ekskluziva. Ekskluziva u smislu da je kap prelila čašu, da su nešto jako failale i da je vrag odnio šalu.
U našoj maloj zajednici ja slovim kao onaj koji je manje strog, ali kad popizdi – onda je gotovo - game over.
Gotovo pa nikad ne predajemo o ocjenama i školskom uspjehu jer je to bespredmetno. Imaju smjernice, dovoljno su velike da shvaćaju kako će im viši stupanj obrazovanja ponuditi i veću mogućnost odabira. Kod nas ili u Irskoj – svejedno. One biraju. Znaju sve što se toga tiče i nismo od onih kojih roditelja koji kao dobar uspjeh u školi priznaju samo odličan. Uostalom, i gospoja je u prosvjeti i slažem se njom da mora biti mora biti i onih vrlo dobrih i dobrih. I dovoljnih.
Predavanja uvijek idu u smislu kako od njih napraviti dobre ljude, realne ljude, poštene ljude, moralne ljude, pristojne ljude. Ljude s osjećajem za pravdu i nepravdu. Ljude s izraženim osjećajem empatije. Ljude na koje sam i sada ponosan i ljude na koje i u budućnosti želim biti ponosan.
To je po mom mišljenju glavna uloga nas roditelja i zato je toliko bitno držati predavanja. Predavanja više govore o tebi nego o tvom djetetu i ne može me nitko razuvjeriti, ali djeca su odraz svojih roditelja. Copy/paste. I točka. Ctrl C – Ctrl V.
Opet sam imao malu grižnju savjesti nakon današnjeg predavanja, ali ponekad se osjećam bedasto. Jedno te istih deset stvari žvačemo i žvačemo. Pa probavljamo.
K'o krave – u sva četiri želuca. Jedno te iste teme se prebacuju iz buraga u kapuru. Iz kapure u knjižavce. Iz knjižavca u sirište. I tako beskonačno mnogo puta. Perpetuum mobile.
I kad pogledam njihove „grijehe“ i usporedim s grijesima i sranjima drugih – mogu zaključiti da sam jako ponosan otac i kako sam 99,99 % siguran kako moji klinci nisu k'o ovi neki novi klinci.

Ivane – fakat si usr'o
Ja sam na svoju petnaestogodišnjakinju ljut jer se opet svađala s mlađom sestrom, nije pospremila prljavo suđe ni pospremila sobu. I to me ljuti. Jako.
Onda se sjetim drugih roditelja. Roditelja koji su opako failali u odgoju svoje djece i o toj djeci i tim roditeljima čitamo gotovo pa na dnevnoj bazi.
Evo zadnje priče s Ivanom Đakićem. Ivan je sin. Ok. Ali nije ok što je Ivan sin saborskog zastupnika. Osobe koja sjedi na samom vrhu ove države. Osobe koja bi trebala biti uzor, moralna vertikala – netko prema kome bi trebali imati blago strahopoštovanje.
Ta osoba bi trebala biti takva. S naglaskom na trebala, ali najčešće nije tako. Nažalost.
Meni je neobjašnjiva činjenica da je sin saborskog zastupnika, 22-godišnji balavac napravio ovo što je napravio. Čestitati pravoslavcima Božić uz fotografiju ustaše kako drži odrubljenu glavu sprskog vojnika uz prigodnu poruku: „Svim „prijateljima“ srbićima sretan božić“ je nešto što je prestrašno. Za svaku osudu. Nema riječi kojima se ovakva grozota može opisati. Dno dna. Apsolutna katastrofa.
Za ozbiljnu zabrinutost. Ne znam kako uopće klasificirati ovakav gnjusan čin.
Glupo, nesmotreno, blesavo, idiotski, kretenski, retardirano.
Mladost/ludost ne može biti opravdanje jer mlada osoba s 22 godine može i te kako racionalno razmišljati. Koliko sam shvatio, Ivan je i poduzetnik. Vlasnik hotela i skupog voznog parka. S 22 godine?!?. Ma daj me nemoj zaje*avat.
Još jedan tatin sin.
U ovoj „ja sam Ivan i ispao sam glup“ epizodi jako me ljuti činjenica da balavac od 22 godine raspravlja o Srbima i Hrvatima. Što Ivanu toliko smeta kod Srba? Otkud mu pravo uopće potezati tu temu? Zar onu „di si bio '91-e“ nismo već prerasli. Ivan se rodio 1996. godine.
Ej, 1996. godine. Otkud tolika mržnja u tako mladom čovjeku. Prema Srbima s kojima nema nikakve veze. Ovakvo ponašanje je za medicinsku obradu.
Još mi je bio antipatičniji pri davanju izjave nakon izlaska iz zgrade suda.
Bahat, napuhan, bezobrazan, zbog previše kila uspuhan. Iritantan.
Beskrajno iritantan.
Vjerujem da nije lako kad te evolucija zaobiđe u širokom luku.
Nije Ivanu ovo prvi ispad. Navodno je prijetio smrću nedavno nekom novinaru te je zbog toga podignuta optužnica, a prijetio je i nekim svjedocima. Ma prekrasno. 22 godine. Ljubi te ćaća.
Apsolutna sramota. Njegova prije svega, a i roditeljska. Ukoliko imaju srama, a ako ga imaju uputno ga je i koristiti.
Uvaženi saborski zastupnik, gospodin otac je izjavio kako je njegov sin malo „buntovan“. Malo buntovan?!?
Imate temperaturu uvaženi zastupniče?
Ja sam u mladosti bio malo buntovan. Buntovan na način da sam bojao kosu i furao martensice.
Pojam buntovnosti se očito jako promijenio. I otišao u potpuno krivom smjeru.

Nije on jedini
Ovakvih klinaca buntovnika je previše i nekako su uvijek ti buntovni klici – djeca određene skupine roditelja. I „new age“ buntovnici rade sranja za sranjem. Pizdariju za pizdarijom.
Da stvar bude gora, ovakvi buntovni klinci su djeca roditelji koji su ili vrlo bogati ili na jako bitnim funkcijama u društvu. Ima i treća kategorija roditelja, ona „najgora“ - jako bogati roditelji na jako bitnim funkcijama.
Ivanov otac je jako bogat - zemljišta, automobili, saborska plaća i brojni dodaci.
Ivanov otac je sinu kupio hotel. I oko tog hotela također neke afere, tko je od koga kupio, netko je nekoga prevario, na otvorenju hotela bili brojni političari vođeni šampionima političkih afera - Ivicom Kirinom i Petrom (gulim krumpir za opće dobro) Čobankovićem itd. itd. Prekrasno.
Prosječna plaća u hotelu ovog mladog poduzetnika u 2017. godini bila je 1816,00 kn. WTF?!?
I ima još cijela niska ovakvih bisernih buntovnika. Mladi Kruljac za nađenu drogu u stanu dobio je 730 sati rada za opće dobro.
20-godišnji Marin Kamenički vozio je automobil vrijedan 850 000 kuna i oduzeo dva života. Sigurno nije sam zaradio za takav auto.
Sjetimo se i Žužića koji se s 23 godine vraćajući se iz noćnog provoda BMW-om ubio 19-godišnju Ružicu.
Sinovi generala Lucića i Markača su bili povezani s premlaćivanjem maloljetnog Roma.
I takvih je priča tatinih sinova previše. I jedna priča je previše, a kamoli ovoliki broj.
Stoji ona da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja i svatko punoljetan odgovara za svoje postupke, ali zašto se uvijek ovakve bed priče vežu uz one bogate i na položaju.
Na čelu s ovom gnjusnom facebook čestitkom Ivana Đakića.
Isti ti klinci će zbog prezimena, moći, bogatstva – biti nasljednici svojih roditelja.
Upravljati bogatstvom, biti na položaju – upravljati državom, donositi odluke koje će se odnositi izravno na tebe i mene.
Danas sutra biti vlasnici firmi u kojima će raditi tvoje ili moje dijete. Možda i ja.
Hvala, ne bi.
Možda živim u nekom krivom uvjerenju, ali mislim da bi upravo ti tatini sinovi trebali biti „uzorniji“ od drugih. Ako ne iz bilo kojeg drugog razloga, onda barem iz elementarnog poštovanja prema svojim roditeljima.
Siguran sam da ima i prekrasnih i uzorni tatinih sinova kćeri, ali ovakvi izdvojeni slučajevi bacaju sjenu na sve. Nažalost.
Mi, mali ljudi smo s pravom pretjerano osjetljivi na ovakve priče i u nama samo podižu razinu gnjeva, ljutnje, bijesa, nemoći, nepravde, ali smo opet dovoljno fino odgojeni da ne uzvratimo istom mjerom. Ne spuštamo se na ovakav nivo.
Ne želim upućivati ružne čestitke nikome. Ni Ivanu, ni Srbima, ni političarima, ni bahatim sinovima tajkuna. Kosi se to s mojim odgojem i svjetonazorom.
Sve to zbog odslušanih predavanja mojih roditelja. Hvala mama, hvala tata.

I ako ponekad pomislite kako previše „davite“ svoje klince i držite nepotrebno duga predavanja, kako ne želite da vas djeca gledaju # pogledom – nemojte se obeshrabriti.
Samo naprijed – neka vas gledaju – neka bacaju svoj tinejdžerski „hejt“ na vas, držite predavanja, skačite, vičite, idite im na živce – i u tom poslu dajte svoj zadnji atom snage. Razgovarajte s njima – kad god ulovite priliku. O dobrim i lošim stvarima. Što je dobro, a što nije. Uzrocima i posljedicama. Svjesnosti i odgovornosti. Pravima i obvezama.
Mi smo ti koji u djecu usađujemo sve one normalne i ispravne stvari. Mi smo ti koji ih moramo uputiti u pravom smjeru i od njih napraviti ljude na koje ćemo biti ponosni. Nitko drugi. Samo mi. Da će biti lako – neće, ali za dobru stvar potrebno je podmetnuti leđa i pomučiti se.
Imamo odgovornost. Prema sebi, djeci, budućnosti.
U inat svima onima koji su odgojno podbacili.