Subota, 22 Prosinac 2018 13:05

SRETAN TI DAN POSLIJE BOŽIĆA #38

Napisao
Ocijeni sadržaj
(8 glasova)
SRETAN TI DAN POSLIJE BOŽIĆA #38 foto: pixabay.com

Sretan imendan Štef
Sretan ti prvi dan poslije Božića i ako ovo čitaš preživio/la si i čestitam ti na tome od srca. Ujedno i sretan imendan svim Stjepanima, Štefovima, Štefekima, Štefanijama. Vama je imendan fakat super pao.Taman jedan dan poslije Božića i mislim da nitko osim vas nema tako dobru proslavu imendana. Pod tako dobru, mislim tako bogatu u smislu ića i pića. Čovječe, moj imendan pada na totalno bezvezni dan. Sedamnaesti dan mjeseca ožujka. Pljuga.


Da stvar bude gora, taj dan se slavi i Sveti Patrik i Irci polude. Moje ime pada totalno u drugi plan i svima je na pameti samo Patrik.
Patrik, Patrik, Patrik.
Od prije par godina, Patrikovo se počelo slaviti i u Hrvatskoj. Onda fakat još nismo imali nikakve veze s Irskom, ali svi su slavili. Patrika. Ok – neka su.
Danas je Sveti Patrik i hrvatski praznik jer koliko je Hrvata u Irskoj, fakat ima razloga za slavlje. Možda bi i u Hrvatskoj mogao uskoro 17.03. biti neradni dan. Slavimo Svetog Patrika.
Meni je to baš odlično kako su Irci od Patrika napravili globalni događaj i u cijelom svijetu se slavi. Svi su u Irskoj, Irska je špica. I respect dragi Irci, dobro ste to napravili, ali i Irsku ćemo uskoro pokvariti. Eto, neki dan čuo kako se tamo formirala HDZ-ova podružnica. Pa dobro, koji….nećemo započinjati s teškim temama. Blagdani su. Samo ljubav.
Mi se još nismo sjetili napraviti globalni brend od Svetog Josipa. Pa i mi imamo svog zaštitnika, ali više slavimo Patrika nego Josipa. Ok. Whatever. U susjednom dvorištu trava je uvijek zelenija. Ako pogledamo Irsku, to je fakat tak' jer ako je negdje trava zelena onda je to u Irskoj. Trava je brutalno zelena. Photoshop zelena. Sto puta provučena kroz filter zelena. Zelena.
A imamo Josipa i Stjepana. I baš smo pljuga kaj se nismo dosjetili zafeštati za Jožu i Štefa.
I imam jednog super kolegu koji se zove Stjepan. Pa Štefek – sretan ti imendan. Na današnji dan
Dan poslije Božića.

Pokloni, pokloni, pokloni
Blagdanski dani znaju biti i te kako stresni. Pogotovo sve one pripreme uoči Božića pod uvjetom da si na vrijeme obavio božićni shopping. Svake godine se brutalno mučim s tim što kupiti gospoji. Poklone za cure, frendove, obitelj riješi ona. I bogu hvala što je toliko mudra pa to rješava i po nekoliko mjeseci unaprijed pa onda prije Božića nema tu strku. A riješi poklone za doslovno sve kojima uobičajeno nešto nosimo. Nisu to ne znam kako skupi pokloni. Da se razumijemo - nisam pobornik da za poklon moraš iskeširati ne znam koliko para jer ćeš onda kao biti fora. Ne.
Sitnice su mi baš super i Božić mi je baš nekako za onu „obitelj/zajedništvo/svi smo si super“ priču. To je za mene božićna špica. Kad se skupimo, družimo, proveselimo. Uz kuhano vino, čaj, bjelovaču (brijem da ne znaš kaj je to, ali je brutalno fino i ima alkohola i pije se) i fine kolače.
I svake godine sam ljubomoran na gospoju jer ona uvijek te sve poklone riješi dok si rek'o „čupavac“, a ja glavu razbijam danima.
Nadam se da se i ona muči s mojim poklonom k'o što se i ja mučim s njezinim. Zaista me to iscrpljuje. Žmiče. Cijedi. Umara.
Probao sam i onu foru, onako izdaleka – ej, kaj bi ti trebalo za Božić.
Ništa – kaže ona. Pa dobro ima li goreg odgovora na temu poklona od - ništa.
Lakše se pomirim s činjenicom da sam izgrebao lijevi blatobran kad sam izlazio iz garaže nego s odgovorom – ništa.
I pitam ja nju – ok, ako ti fakat ne poklonim ništa, ti se sigurno nećeš ljutit'. Ok smo si? 'Oš mi dat' to napismeno?
Samo tišina. Nikakav odgovor niti bilo kakav pisani trag, a imam i rodni list ne stariji od šest mjeseci i još mi je ostalo dvadeset kuna biljega od zadnjeg posjeta poreznoj. 'Zalud. Ništa.
I mislim si kako bi mi bilo puno lakše da mi kaže – nešto, a ne ništa. O sudbo kleta.
Volio bih baš jednom za Božić biti Grinch i pod bor za gospoju staviti ništa, ali na ideji sam i stao. Pa čovječe, ne usudim se. Nemam tu hrabrost.
I nakon toliko godina zajedništva uvijek borba s poklonom. I brijem da će to biti tako zauvijek, ali budući da uvijek u svemu tražim nešto pozitivno nekako mi se čini da taj cijeli stres ima neki + predznak.
Ove godine sam nekim čudnim i neobjašnjivim silama i „s one strane“ providnošću došao na ideju što kupiti ne samo gospoji nego i curama. Je*ote led – naletio sam na 4u1 poklon. Maestralno dobro. K'o orehnjača s puno file dobro. Yes. Osjećam se k'o super heroj.

Predbožićni folklor nervoze
Dan prije Božića najstresniji je dan za svaku domaćicu i onima koji istoj toj domaćici asistiraju jer gomila je poslova koju treba napraviti. Pripremnih radnji je more.
Znam da neki totalno ozbiljno pripremaju sve oko Božića, od toga koji dan će u nabavku, koji dan će što čistiti - do popisa kolača koje će pripremati. Planira se svaki korak i ništa se ne prepušta slučaju. I poštujem taj izbor.
Ja više volim da je sve ležerno. Ionako su svi u pretjeranom stresu oko blagdana pa ne moram se baš niti ja prikloniti većini. Volim kad je opušteno. Volio bih i da je spontano, ali ne može biti spontano. Neki plan ipak treba napraviti, ali ne mora to baš sve biti u minutu sinkronizirano i po špranci. I koliko god se trudili sve odraditi bez nervoze – teško. Malo nervoze mora biti, ali to je dio predbožićnog folklora i vjerojatno bi bilo urnebesno dosadno da nema nervoze. Da ide sve smooth.
Na cijelom tom predbožićno popisu vrlo vjerojatno većina toga se ne odradi iz prve.
Prije svega tu je bor. Jelka. Smreka…nebitno.
Božić bez bora je isto kao i Božić bez Pite mađarice. To nije Božić.
Od kad je svijeta i vijeka i običaja kićenja bora uvijek se javlja isti problem pogotovo ako se uzima prirodni bor.
Ne znam zašto, ali postavljanje bora na stalak je ravno znanstvenoj fantastici, a pri tom bi još bor trebao biti savršeno poravnat.
Pa ne možeš to postići da ne znam kaj radiš. Na kraju se taj bor dovede u ravnotežu, ali kakav stres. Čovječe – pa to je stres na n-tu.
Za postavljanje bora treba ti nož, sjekira, pila, ubodna pila, bušilica, vaservaga (libela), tri pive, četiri i pol sata vremena i kila i pol živaca. I to sve ako imaš sreće i ide te, ali…
Ne ide pa ne ide.

Prirodno ili umjetno – pitanje je sad
Postavljanje bora je ozbiljna akcija za svako muško u kući i drage moje dame – nemojte misliti da pretjerujem.
Dok smo još imali prirodni bor, obožavao sam onaj trenutak kad me nakon sat vremena posjetila gospoja i pitala – jel' sve u redu? Jel' treba kaj pomoć?
Ma ne treba zlato, sve je ok. Do sveta tri kralja možda budemo imali i uravnotežen bor u kući. I mudro zaključuje gospoja na odlasku – kako je bor „malo na hero“.
Hvala ti na tome.
I ja to i te kako dobro vidim i borim se već s tim zadnjih pola sata, a bor ne da je „malo na hero“ nego samo što se ne sruši. Prkosi svim gravitacijskim silama i više je vodoravno nego što je okomito. Je*em ti bor da ti…. Uf. A rekao sam sto puta da moramo kupiti umjetni. Svaki Badnjak isti scenarij, ali svaki. K'o da me neko kažnjava s krivim borovima.
I razmišljam si da kaj nama to treba uopće. Em smo ga platili ne znam koliko, em će za koji dan početi padati iglice s njega pa će ih biti po cijeloj kući, a nema mi gore nego leći navečer u krevet i osjetiti kako me iglica pika negdje u nogu. I na koncu ćemo taj bor baciti.
Pa dobro – 'ko je tu lud? Iduće godine kupujemo umjetni i basta. Nema rasprave.
Nakon pola sata eto kontrole. Opet.
Pa kaj još nisi? Daj, budem ja.
Ne, nisam i ne, ne budeš ti. Ja ću.
Ovaj bor mora pasti.
Ne doslovno nego pod pasti mislim na to da ga konačno nabijem na to postolje i neka bude ravan. Onak' kak' i treba biti. K'o na reklami.
Slijedi minuta gospojinog predavanja: pa ne vjerujem da se s tim još maltretiraš, pa kaj to tak' teško, pa hoćeš da zovem susjeda da on to složi – bude on to za čas. Kipim.
Da, samo mi još treba i susjed. Ubij mi ego do kraja na Badnjak. Isjeckaj ga na najmanje moguće komade, zamotaj u papir, stavi mašnu i stavi pod bor. Ako ga uopće ove godine i budemo imali.
Hvala.
Ljutito odlazi s terase i usput viče kako je primijetila da fali već pola čupavaca. E, je*i ga. Ogladnio sam dok sam radio. 'ajde im ti odoli ako možeš. Onako fini, hladni, friški, s brutalno puno čokolade.
Možda zato sve to skupa i traje toliko dugo. Tko će ga znati.
Znam samo da smo doživjeli preporod otkad smo kupili umjetni. I uopće ne želim raspravljati je li to ok ili nije. Ekološki ili neekološki. U duhu s tradicijom ili ne. Znam samo da imam puno više vremena na Badnjak, a i čupavci nekako duže traju. Jedne godine smo nahero bor špagom zavezali za čavao u zidu pa je bio „u vagi“.

Crveno-zlatne, srebrno-zlatne, zlatno-zlatne
Da se razumijemo, ne prestaje saga s borom u trenutku kad se isti postavi na postolje. O ne. Nikako ne.
Ovaj umjetni bor je ubrzao cijeli proces i baš je sav fensi. Dovoljno visok, grane svaka na svom mjestu, gust k'o sa slike i ravan. R a v a n. U odnosu na pod – idealnih 90 stupnjeva, postavljanje bora traje ravno pet minuta. Ma to te ja pitam.
I kad složimo taj bor konačno u našem dnevnom boravku, svi smo jako uzbuđeni. Primimo se za ručice, plešemo oko bora i pjevamo božićne pjesme. Aha, mo'š mislit.
Nije baš tako, ali smo baš happy zbog toga što je bor složen – bez stresa. I da, sviraju božićne pjesme. Imamo dva CD-a, jedan strani s najvećim božićnim hitovima i jedan naš.
Božić s Kićom. Ultimativni CD za ove blagdanske dane.
Moj dio zadatka je još složiti i lampice na bor jer nije bor bor ako ne svijetli. Što više to bolje. Obožavam lampice. Fakat.
Da imam love, točno bi nam kuća izgledala k'o u filmu Najluđi Božić i u potpunosti razumijem Chavy Chase-a. To je to. I obožavam trešnjevački plac. Tamo uoči Božića imaju najbolju moguću ponudu lampica. Čovječe, to je raj lampica. Svih boja i vrsta. Obične, LED, sige, ovakve, onakve. Ma nema kakvih nema. 100 komada, 200 komada, 1000 komada. Dva metra, tri metra, kilometar. Ma sve imaju. Što god ti srce poželi.
I još se možeš cjenkat'. Bjutiful.
I tko god je smislio LED lampice, rasvjetu, žaruljice – naklon do poda i vječno poštovanje.
Vi ste spasili Božić jer sam i ne znam sam koliko puta, i koliko sati i sati proveo sjedeći na podu uz one old school lampice koje nisu radile. Pa onda uzmi rezervnu i pikaj. Jednu po jednu. Jednu po jednu.
I kako to već Murphyjev zakon nalaže – od 1000 lampica u nizu, onu koju je trebalo zamijeniti bila je 800 i neka. Naravno. Jednom sam poučen iskustvom krenuo iz suprotnog smjera. I opet ista priča. Kad te krene – te krene. Potrošio si skoro dva sata i šest čupavaca da popraviš lampice. S ovim modernim lampicama te brige nema. Ako jedna rikne, ostale svijetle.
Ali ima zato s kuglicama za bor. Nije mi jasno što je to kod žena da svake dvije godine imaju potrebu mijenjati kuglice za bor. Nema veze što će sad gomila kuglica skupljati prašinu negdje.
Ove godine bi baš mogli kombinaciju srebrnih i zlatnih. Ili crvenih i zlatnih. Ili zlatnih i zlatnih.
Ha????
Meni je stvarno svejedno koji spektar boja će biti na boru, ali stvarno svejedno. Da se mene pita – što šarenije to bolje. Pa nek' je i sto puta „bez ukusa“ i „seljačija“.
Nije samo moja gospoja ta koja voli mijenjati kuglice. S kojim god frendom da pričam – svi imaju istu situaciju. Neću napisati problem jer nije problem, ali situacija jest.
I pala mi je sad na pamet genijalna ideja – pa kaj se vi ženske ne bi mogle međusobno mijenjati za kuglice. Ono, zamijeniš svoj set kuglica s frendicom. I onda ona ima nove kuglice i ti imaš nove kuglice. Onda iduću godinu isto to napraviš s drugom frendicom. I tako u krug. Štediš lovu, štediš prostor jer ja fakat više ne znam gdje staviti taj cijeli božićni asortiman. Kuglica imamo za nekoliko borova i samo ih gomilamo u garaži. Uskoro sve u oglasnik. Po bojama.

Redaljka u kuhinji
Kuhinja je zasigurno najfrekventnije mjesto u kući uoči i na dan Božića i aspekt hrane neosporno je povezan uz blagdane.
I neka je jer jako volim jesti. I volim dobru hranu.
U kuhinji je tih dana užurbanije nego na kolodvoru. Akcija od ranih jutarnjih do kasnih večernjih sati. Uvijek netko nešto radi.
Cure su već dovoljno velike pa i one ulete, naprave svaka barem po jednu vrstu kolača. Ova druga koja baš grize na kolače, napravi i dvije vrste.
Sreće tatine.
Gospoja ima neki svoj plan što će peći, a i ja imam svoje dvije vrste kolača koje radim uvijek za blagdane. I čist' solidno mi to polazi za rukom. Jedna od njih je Pita mađarica. Ako nešto volim od kolača, to je mađarica. I toliko ju volim da sam ju naučio i sam raditi.
Naravno, ništa od svega toga da nije bilo bake koja mi je usadila ljubav prema finoj hrani i kuhanju.
Osim kolača, treba i puricu nasolit' pa nek' se fino paca do sutrašnjeg dana, a tu je i neizostavna francuska salata.
Ah da, pa ti nemoj voljet' blagdane.
U kuhinji vlada totalni kaos jer bi najradije svi napravili sve odmah i sada.
Istovremeno, ali ne ide. I onda ode sve u nekom krivom smjeru. Ne jako krivom, ali u krivom.
Jedna od curka shvati da je zaboravila nešto staviti od sastojaka u recept za kekse, a već se druga tura peče. Pa je ljuta i samo bi se svađala. I viče i šizi po kuhinji. Ja vičem na nju neka ne viče jer nema potrebe za vikanjem. Pa onda gospoja viče na mene da ne vičem na dijete koje viče. Kakofonija vikanja.
Ova druga je napravila svoje, ali iza sebe ostavila prah i pepeo. Rasulo. K'o da je tornado prošao kroz kuhinju, a na pitanje kada misli pospremiti samo kaže – budem.
To budem je jedan širok pojam u vremenskom kontinuumu.
Gospoja je na rubu živaca i suza jer joj nije dobro ispao snijeg od bjelanjaka za londonerice, a ja sam shvatio kako u frižideru nema više vrhnja, a treba mi za kore.
Kaos.
Ova najmanja izgara od želje da se priključi pa veselo prstima radi rupice u orehnjači i makovnjači. Nas četvero u isti glas vičemo: nnnnnneeeeeeeeeeeee, ali kad te pogleda s onim okama i kaže da je morala popraviti – ma di ćeš se ljutiti. To je to. Orehnjača nikad bolja.

Simfonija noževa
Shvatiš u nekom trenutku da treba i malu uključiti u proizvodne procese jer nije mala kriva što želi. Vidi da svi nešto radimo. Neki nevoljko - na cure mislim jer su valjda cijepljene protiv pospremanja i uvijek borba i navlačenje oko toga. Uvijek i zauvijek.
O je*em ti pubertet. Daj me nemoj s teen #starcinaporniste forama danas.
Ni sutra. U gužvi smo i primi se posla. Budi u pubertetu prekosutra.
Kako odmiče dan tako se vidi i kraj tog suludog kaosa…sjeda polako sve na svoje mjesto, ali treba još i francusku dovršiti.
Na stranu dvije panel rasprave koju smo imali na temu francuske.
Prvi panel odnosio se na jaja. Jaja u francusku – da ili ne?
Drugi panel bio je vezan uz grašak. Grašak iz konzerve ili onaj smrznuti.
Ja uvijek navijam za onaj smrznuti. Ljepši je. I zeleniji. K'o trava u Irskoj.
Panel je čak bio i međunarodnog karaktera jer me baš zvao buraz iz Njemačke pa smo i njega uključili. Ma znaju Nijemci što je dobro – i jaja – i smrznuti grašak. Wunderbar.
U jednom trenu svi smo za stolom. Svatko sa svojom daskom i nožem. I onda kreće simultana simfonija.
Ima li ljepšeg zvuka od zvuka noževa koji sjeckaju povrće za francusku?
Odgovorno tvrdim da nema. Točka.
To mi je skoro pa k'o Chris Rea i Driving home for Christmas.
U svečanoj tišini čuje se samo ritmičko udaranje noža. Gotovo pa djeluje hipnotički.
To što mala cijelu mrkvu nareže na tri djela i ubaci u zdjelu sa svim ostalim – ma nije bed. Sve će to biti ok. Tko drugi dan nađe cijeli krastavac u francuskoj – k'o da je bingo dobio. To se tako mora. Ako već možeš birati živcirati se ili ne – uvijek sam za ovu drugu opciju. Ne živcirati se.

Ostaci ostataka
Kasno navečer bacamo još zadnji glanc po kući jer baš je super kad je sve lijepo u kući. Sve na svom mjestu. Kuća miriše po kolačima uz laganu nijansu octa jer krpu kojom si obrisao vodu iz tegle kiselih krastavaca koju je mala prevrnula nisi bacio u košaru s ostalim prljavim vešom. Fensi božićni stolnjak je na stolu, kolači u stavu mirno na etažeru, lampice na boru baš umiruju i veseliš se nekom alkoholu koji ćeš popiti za kraj ovog dana.
Čekaš da klinci pozaspu pa da dođe i Djed Mraz. Ubacuješ u sebe i šalicu mlijeka i pola keksa jer to je kao „on“ pojeo. Nema veze što ti baš ne ide mlijeko nakon tri velike žlice francuske. Sutra je Božić i treba podmetnuti nejaka pleća za božićni duh.
Sam Božić prolazi onako kako treba proći. Svako je pronašao pod borom neku sitnicu za sebe, ručak je bio fantastičan, purica prekrasno rumena, a francuska dobra do bola.
Kolači još bolji. I s gostima koji su nam došli na ručak smo proveli baš lijepi dan.
To je to.
Teški su oni dani poslije Božića. Onih nekoliko dana do nove godine su izuzetno teški. Gotovo pa četiri kilograma teški. Toliko se uobičajeno udebelim preko blagdana.
Jedemo tu ptičurinu još naredna tri dana. I ne samo puricu. Nego i francusku, i kolače i sve redom. Sve što je ostalo od Božića. Jedemo k'o da sutra neće doći jer treba sve riješiti do stare godine. Tovimo se k' prasci.
Onda se totalno mijenja menu. Red odojka, pa red sarme, pa red…
Joj, već sad mi je teško kad se sjetim narednih nekoliko dana, a danas je tek Štefanje. I treba još otići u čestitare, i Nenadu na rođendan. I jedi, pij, jedi, pij.
Da - znam. Ne moram, nitko me ne sili, ali daj se odupri ako možeš.
Čekam da to sve prođe i da dođe nova godina.
Ako čitaš ovaj tekst, znači da si preživio/la sve ove pripremne radnje do Božića.
I čestitam ti na tome, a ako je i kod tebe bilo stresa, relax. To je neizostavni dio božićnog folklora.
Do nove godine ti želim barem dodatne četiri kile, trbuh napet k'o bubanj i diskretno podrigivanje od te silne hranetine.
I gomilu lijepih druženja s dragim ljudima. I mir nakon ovih nekoliko dana stresa oko priprema. I sreću i smijeh. I sretan ti Božić. I dan nakon Božića. Spavaj, jedi, voli.
Odmori malo. Uzmi break. Bar do večere.


Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.