Pa redom neke modne/fitness blogerice, glumice i pjevačice pojam depilacije sve više zaboravljaju, a pod nos nam guraju dlakave noge, pazuhe i ostale dijelove tijela na kojima su sada dlake. Madonnina kći je vrlo rado svoje dlakave pazuhe podijelila na instagramu i dobila 6000 komentara. Ok?!?
Neki se zgražaju, neki kažu da je to super. Dio njih je čak izjavio da je to i prirodno. Ma nemoj me…
Ne, nije prirodno, ljudi si obično ugrađuju nešto ispod kože pa neka im onda od tamo rastu dlake. Bravo majstore – sigurno si imao pet iz biologije. Pa naravno da je rast dlaka prirodan.
Možemo samo raspravljati o tome treba li im dati potpunu slobodu ili ih ukrotiti.
Stanovita Morgan je vrlo rado podijelila i slike svojih pazuha i nogu i od toga je napravila cijelu znanost. Mogu ja te slike podijeliti s vama pa da i vi vidite kako to izgleda, ali zašto da vam pokvarim dan. Nema smisla ni potrebe. Žena ima ozbiljno dlakave noge. Ne baš kao Jeti, ali koliko sam vidio ima više dlaka na nogama nego ja. Ok, sad će netko pomisliti da to govori o meni. Ili je ona više frajer od mene, ili sam ja veća žena od nje. Whatever. Morgan ima dlakavije noge od mene, a baš je komad. I k tomu još je i fitness trenerica, i sve je kod Morgan na mjestu jedino kaj me žalosti je to što se te lijepe noge ne vide od dlaka.
Pokazala je i oba pazuha pa je šuma zaklonila dio lica. Ne, ne i ne. Not my cup of tea.

Girl from Ipanema
Ako netko voli dlakave žene, ja nemam ništa protiv. Svatko zna što mu se sviđa, što ga uzbuđuje i što mu je totalno seksi. I ako žene žele puštati dlake, poštujem odluku. Fakat.
Neki frajeri to vole jer sam i to pročitao negdje na netu, ali…tko sam ja da sudim.
Ja sam vizualan tip i svaku situaciju nastojim vizualizirati. Ponekad je to super, a ponekad je… Uf. Zašto sam vizualan tip?
On i ona. Večera u njihovom omiljenom restoranu. Godišnjica veze. Totalno su sretni.
Dobra klopa, fino vino, sve k'o u filmu. U taksiju se ovlaš dodiruju i uzbuđenje je na vrhuncu. Dolaze u stan, ona ga zavodljivo odvodi prema spavaćoj sobi, senzualno se skida i liježe na krevet.
Stop.
Daj mi sekundu. Moram uzeti break jer ovo mi opako vuče na ljubavne romane iz Glorie. Da ne zabrazdim u nekom totalno krivom smjeru.
Ona otvara svoju torbicu i vadi dva češlja i četku. Ne za kosu, nego za dlake na nogama jer ona to voli. I on isto. Predigra samo takva. O jesus…
Tko voli nek izvoli.
Pa ljudi smo. Od krvi i mesa i svi imamo neke rituale koje volimo više ili manje, ali ostavimo  to za neku drugu priču. Vratimo li se malo u povijest, preciznije onu francusku, evo zanimljivog detalja oko toga što se kome sviđa jer primjera radi, Napoleon je svojoj dragoj Josephine redovito pisao kako se uskoro vraća u Pariz i neka se ne pere jer je volio njen prirodan, neopran i ženstven miris. Ma halo…?
Meni ovaj novi trend nije nimalo privlačan. Meni. To ne znači da te tebi ne smije biti super. Smije.
Meni to nije neka fora. Nisu mi špica dlakave ženske noge i čupavi ženski pazusi.
Čupavi jedino mogu biti čupavci.
Ženske noge moraju biti oku ugodne, nježne, njegovane, svilenkaste i glatke, a u trenutku kad prijeđeš po njima to onda mora biti „the“ trenutak.
Trenutak u kojem pri dodiru, pogledu… iz daljine čuješ Girl from Ipanema na harfi. Ako ne znaš kako zvuči Girl from Ipanema na harfi, otvori you tube u drugom prozoru i stisni play. To je to, to je ta melodija koja opisuje lijepe ženske noge bez dlaka. Može biti i neki smooth jazz ili bossa nova. Shvaćaš bit.

On vs. Ona
U tim svakodnevnim stvarima vrlo često se čuju rasprave od strane suprotnog spola kako je nama muškarcima u životu puno lakše jer nemamo problema s menstruacijom.
Da je menstruacija zeznuta stvar znam iz prve ruke. Iz prve ruke sam napisao, ne iz osobnog iskustva. Život sa četiri žene školovao me i na tu temu. Jednom je netko pričao kako se ženama koje žive zajedno usklade ciklusi i nadam se da je to  tako jer trenutno imam tri žene u kući u ciklusu. Pa dobro znam što je ciklus, što je predciklus ili popularni PMS i što je postciklus. K'o turistička sezona. Predsezona, sezona, posezona.
Kad čujem „jede mi se nešto slatko“, kad ih vidim kako suludo čiste po kući ili kad čujem rečenicu „pusti me, u PMS-u sam“, nešto u meni uvene. Trajno. Tu su još i bolovi koji idu uz sve to pa ti budi frajer u kući punoj žena. Bogu hvala na opisu posla pa često putujem. Pa neke PMS-ove izbjegnem.
Ja ću se složiti da je menstruacija kompleksna stvar, ali da je nama muškarcima lako jer nemamo menstruaciju – baš i nije.
Prije svega, mi smo ti koji žive s vama i moramo itekako balansirati. Posebno su osjetljivi dani PMS-a. Najviše se tih dana bojim rečenice „ma radi kaj 'oćeš“. Ej, „radi kaj 'oćeš“.
Kad to čujem, k'o da me Gorgona pogledala i pretvorila u kamen. Ne mičem se, ne pričam, ne dišem, ne trepćem, ne mislim - jer što god da napravim u tom trenutku – napravim krivo.
S muškog gledišta, pitanje je samo dobrog balansa. I to onog najfinijeg. Mikronskog.
K'o hodanje po žici na visini od dvadeset metara, a da pri tom u jednoj ruci nosiš kulu karata složenu od onog špila za remi. Onog velikog, a u drugoj ruci tacnu s četrdesetak najskupljih kristalnih čaša koje je ona dobila u nasljeđe od pokojne bake, a iste te čaše složene su u piramidu.
Koncentracija na visokoj razini - k'o u filmu u trenutku kad bomba samo što ne eksplodira i ne uništi pola planete, a ti moraš odlučiti hoćeš li prerezati crvenu ili crnu žicu, a u mraku si. O čovječe. Pa ti balansiraj u te dane.
Survival kit za te dane u mjesecu za muškarce ne postoji. Eventualno da negdje pobjegneš na 5-6 dana, ali to za sobom povlači neke druge stvari.
Ali sve to ide u kombinaciji sa zajedničkim suživotom. I neka. Mi vas volimo cijeli mjesec i imamo razumijevanja i u „one dane“ u mjesecu.
Ti dani u mjesecu nisu samo vaši nego su i naši, a osim toga mi se moramo brijat. Ej. Brijat.

Urasla galipoljska dlaka
Znam da će cure sad komentirat' da kaj ja tu sad kompliciram, da nije nikakva frka se obrijat svaki dan. I dajem vam za pravo na vaše mišljenje, i svakome su njegove brige najveće. I ona shema kako se brijanje ne može usporedit' sa ženskim problemima i kako nije nikakva frka, ali je. Fakat je. Frka je.
Sve je ok ak' si macho grmalj k'o od stijene odvaljen pa se mo'š obrijat komadom hrđavog tupog aluminija koji si našao u jarku pored ceste i odjuriti dalje na ogromnom motoru dok za tobom trče preplanuli kalifornijski komadi. To je ok, ali ja nisam macho grmalj.
Ja sam obrnuto proporcionalan od macho grmalja/grmlja (grmlja-he he) i više sam k'o cvijet kamilice. I to ne jedan već cijeli buket.
Meni je brijanje bilo totalni stres i to zbog proklete iritacije. Nakon što sam se obrijao, na dijelu ispod brade, po vratu bi mi za dva dana izbili prištići, sve je bilo crveno, peklo me za popi*dit i bio sam  ljut na sve i svakog, a pomoći nije bilo. Vrat mi je izgledao k'o bojno polje nakon bitke kod Galipolja. Jednom riječju – katastrofa i ne baš neki oku ugodan prizor.
Pa se ti brij. Mijenjam iritaciju za menstruaciju.
Isprobao sam sve moguće savjete oko moje problematike pa čak i potražio stručnu pomoć, ali ništa nije upalilo u rješenju situacije. Jedino što je upalilo su bile dlake. One urasle.
One su se upalile. U kombinaciji s iritacijom – jednom riječju – opet katastrofa. Na n-tu.
Probao sam sve moguće vrste žileta i britvica, losiona i pomada. Nema tog proizvoda kojeg nisam probao. Pa čak i one narodne recepte – pasta od tri režnja češnjaka, friških pilećih jetrica, šalice jutarnje rose nakon noći punog mjeseca, a sve smiksano od strane jata rozih dupina. Ok, sad i ja pretjerujem. To bi se u književnoj stilistici reklo da hiperboliram. Netko bi mogao reći i da serem, ali želim dočarati o kakvom problemu je riječ. Grandioznom. Velikom. Nerješivom. Fakat ozbiljnom.

Savršeni rezultat s mirisom marakuje
Uopće mi nije jasno kako sam s takvim vratom uspio osvojiti gospoju. Kad razmislim nije čak ni bilo zimsko doba pa se mo'š nekako sakrit šalom. Bio je sedmi mjesec i one prave ljetne vrućine kad po „defaultu“ hodamo golih vratova. Crvenih, bolnih, iritiranih.
Valjda sam imao sreće. Prihvatila je gospoja i mene i moj vrat. Pusa gospojo.
Na nekom forumu za muškarce koji su isto buketi kamilice sam pročitao da problem može riješiti krema za depilaciju. Da, krema za depilaciju. Nevjerojatno, ali istinito.
Pitam ja svoju gospoju jel' ona to kada koristila, jel to normalno, kak' se time služiti i gomila drugih pitanja koje jedno znatiželjno muško može postaviti svojoj zakonitoj gospoji.
Osim što sam pet dana bio predmet žestoke sprdnje ipak je popustila i kupila mi kremu za depilaciju jer ja nisam imao dovoljno velike testise da odem sam. Bio mi je to totalni bed – priznajem.
Ja sam od onih koji čita upute za upotrebu i pažljivo sve pročitam prije nego što krenem koristiti nešto pa sam se udubio u to k'o u proučavanje uputa za slaganje namještaja. Studiozno.
Ne sjećam se više koji je bio proizvođač spomenute kreme, ali krema je obećavala uzbuđenje, savršeni rezultat i happy end. Za samo 15 kuna. I sve to s mirisom breskve, marakuje ili nekog egzotičnog voća. Nebitno.
Žene će znati kako to funkcionira, ali evo info za kamilica boyse I za macho frajere koji se sprdaju s nama kamiličarima – imaš kremu u tubi i pride ide još neka fensi roza špatulica/špahtla. Roza - jeeeeeeee. U uputama je pisalo da se to zove aplikator. Namažeš tu kremu na vrat i čekaš desetak minuta. Tih deset minuta ustvari traje tisuću i deset jer te malo čudno gledaju žena, djeca i punica koja je baš svratila po malo brašna. Uf.
A ti čekaš k'o bogec da prođe to u uputama zadano vrijeme i sjediš mirno k'o bubica jer ako  se pomakneš, negdje nasloniš ili još gore – počešeš po vratu – ode sve vrit. Ponovi radnju.
Onda tu nakupinu kreme i dlaka špahtlom ostružeš s vrata i poplahneš se vodom. I vau. Čarolija, Houdini, Copperfield. Nema ni jedne jedine dlačurde. Imaš Girl from Ipanema vrat. I to bez iritacije.
Ali nema bez ali. Uvije ima ali. Krema je funkcionirala „vanderful“, ali zaboravi na miris marakuje, breskve, jagode, friških čvaraka. Što god da su napisali na kutiju kreme i obećavali miris – zaboravi. Krema smrdi k'o kuga. Čovječe, ja ne znam koja je to kemija unutra, ali dok ti ta krema stoji na vratu to smrdi za poludit. Tih deset minuta pokušavaš ne disat jer smrdi odurno. Užas…, ali fakat užas. I to mi je strahovito išlo na živce. I poslije ti je još četiri dana taj smrad u nosu, strava. Taman do idućeg brijanja lica i depiliranja vrata.

Meni su turske sapunice super
Trajala je to moje brijanje u ovoj suludoj kombinaciji nekih godinu-dvije. Da, bila je totalna tlaka, ali je stvar funkcionirala i za komad vrata bez crvenila, uraslih dlaka i prištića to je bila žrtva koju sam podnosio.
Sve dok nisam otkrio novi aparat za brijanje. I to električni. Probao sam i prije nekoliko modela električnih aparata, ali uvijek isti scenarij. Uzalud one priče – dajte koži malo vremena da se privikne jer sam dao i previše vremena, ali nula. Ništa. Zero.
Za ovaj novi aparat su rekli da je zadnje čudo tehnologije i uvjerili me kako su u razvoju novog brijaćeg space shuttla za kamiličare osmislili tehnologiju mikro zrnaca, super preciznih oštrica, nekih prstena i još more toga. I da se možeš brijat i na mokro i na suho i da stvar radi. Ok, košta više malo više od soma kuna, ali kad se sjetim na svu lovu koju sam do tada bacio na depilacijske marakuja/višnja/borovnica kreme imao sam neku računicu investirati u novo čudo tehnologije za osjetljive muškarce s osjetljivom kožom. Kamilica.
I bogme, nisu lagali ni riječi. Aparat je opravdao svaku uloženu kunu i ja sam se konačno počeo brijati k'o pravi dečko. S muškim proizvodom za muške dlake. Nitko sretniji od mene.
Ubrzo nakon toga započele su s emitiranjem prve turske sapunice i bam – eto novog trenda. Na mala vrata došla je brada.
Kak' sam inače lijen za svakodnevno brijanje – furanje brade učinila mi se baš fora varijantom. Počeo sam puštati bradu. Ne k'o Djed Mraz ili Billy i Dusty iz ZZ Topa nego onu punu kraću. I preporodio se još jednom. Uzmeš aparat za skraćivanje dlaka. To nije aparat za brijanje nego trimer – educirali su me, potkratiš dlake i voila. Stvar riješena.
I onda neka netko kaže nešto protiv turskih sapunica. Ne želim ni čut'. Prije svega nametnule su nove trendove i svaki dan s veseljem očekujem novi nastavak. Tamo negdje od osam navečer kuća utihne. Nema nigdje nikog. Nema žene, nema djece, nema punice. Sve se one sakriju negdje po kući i gledaju u iste te turske sapunice. Sat vremena tišine, mira. Vrijeme za tebe. Pivu i kiki riki. Totalni zen. I samo Chuck Norris zna koji je kiki, a koji je riki.

Vrisak
Jedno poslije podne sam skoknuo do dućana po kruh, grincajg za juhu i još par stvari. Sreo frenda s kojim se nisam vidio par mjeseci pa smo otišli na kavu (čitaj: malo točeno pivo). Pretresli sve ono što se moglo u tih pola sata i krenem prema doma. Imam osjećaj da sam bio na nekih par sto metara od kuće kad sam čuo kako u daljini netko vrišti. Ali brutalno.
Žurim doma, ulazim u dvorište i skužim da vriskovi dolaze iz moje kuće. O jesus. Premro sam od straha. U takvim situacijama uvijek misliš najgore. To je ta neka mana od koje svi bolujemo, uvijek mislimo da je neki bed. Kad netko tako urla, ne misliš da su u pitanju knedle sa šljivama i cimetom ili krpice sa zeljem. Alarm se odmah upali na „bed“ mod.
Ostavljam sve stvari u autu i sumanuto trčim prema kući jer je panika. Otključavam vrata, preskačem po sedam stepenica odjednom i upadam k'o kauboj.
Iz kupaone čujem srednju kako vrišti i gospoju kako ju smiruje i viče da je sve ok. Naravno da su vrata zaključana i lupam po vratima k'o inkasator HRT-a. Gospoja otvara vrata, dijete vrišti. Gledam scenu i ne vjerujem svojim očima. Totalni Edvard Munch #vrisak trenutak.
Pa ako me onda nije šlagiralo neće nikad.
S električnim depilatorom gospoja maloj brije noge, a mala vrišti k'o sumanuta.
Prvi susret sa strojem za čupanje dlaka. Nisam znao bi li se smijao ili plakao, ali scena samo takva. Kažem im nek' se stišaju jer će netko pozvati policiju ili socijalnu službu. Pa kak' da se opravdam policiji i pokušam prodati priču da su cure samo (za)brijale. Galama je bila na granici obiteljskog nasilja.
A mogao sam popit još jednu kavu s frendom.
Inače, do tog trenutka curke su brijale noge klasičnim načinom. Pjena za brijanje, britvice i brij. Do imendana. Bez iritacije i uraslih dlaka za razliku od oca kamiličara. O kakva bruka.
I one su veći frajer od mene.
Moje ženske ne prate nove trendove (bogu hvala) i briju. Fakat briju. Neke briju na klasičnu varijantu, neke na struju, ali rješavaju se dlaka i to redovito. U kupaoni uvijek nekih dlaka jer to je ukupno šest nogu i šest pazuha i gomila dlaka protiv kojih se treba boriti.
Ulovile me zrende neki dan cure kako ima neki novi ženski gadget koji će riješiti problem svih tih njihovih dlaka. Slušam predavanje ujutro dok lijeno žvačem šnitu kruha i Linolade kako je to nešto novo totalni vau. Kako je to must have i kako nema veze kaj košta nekoliko tisuća kuna jer je to citiram „s-u-p-e-r“. Gle, ne znam kaj radi za par tisuća kuna, ali pokazivali su mi slike, slali opise. Izgleda k'o pištolj i rješavaš se dlaka laserom. Čovječe, pa kud ide ta „protiv dlaka“ tehnologija? Imaš laserski gun za dlake doma. Izgleda futuristički, k'o iz Zvjezdanih staza ili Ratova zvijezda. I dalje sam u čudu, ali pozdravljam ideju. Jedino kaj to novo čudo košta k'o rata kredita, ali žene moraju imati „girl from Ipanema“ noge. Nisu se babe još odlučili za ovaj zadnji krik tehnologije jer potrebno je napraviti financijski plan, a po svemu sudeći i rebalans kućnog proračuna.
O jesus. Ne mogu, treba mi break. Bar do iduće srijede. Otvorit ću pivo i probat skužit razliku između kikija i rikija. K'o Chuck Norris. Ma di ćeš bolje. Sjedi, uživaj, gladi bradu.