Nekima je to jako bitno, nekima manje. Činjenica da čelni ljudi ove države ne znaju što bi slavili i obilježili koji dan – poražavajuća i tužna.
Tužna točno onoliko koliko sam ja bio tužan u subotu i dobar dio nedjelje.
Samo dan ranije, u petak – bio sam sretan.
Iskreno sretan, roditeljski sretan. Pucao sam od ponosa gledajući u svoju kćer koju sam dopratio na proslavu maturalne večeri.

U petak navečer ispred jednog zagrebačkog hotela stajalo je na stotine maturanata u pratnji svojih bližnjih. Roditelji, braća, sestre…pokoja baka i djed.
Svi su došli pozdraviti svog maturanta. Moja obitelj – našu prvu maturanticu.
Okupljeni maturanti predstavili su se u svom najboljem izdanju. Onako kako i priliči prigodi jer maturalna večer nema reprize.
Djevojke su sve redom izgledale kao princeze… odraslije i starije nego što uistinu jesu. Što zbog viška šminke, što zbog haljina, što zbog štikli u kojima se pojedine i nisu najbolje snašle.
Tko će im zamjerit'.  
Mladići su većinom bili u odijelima. Bilo je vidljivo kako ih kravate i leptir mašne pomalo stišću, ali i oni imaju pravo zasjati. Biti dostojna pratnja svojim razrednim kolegicama.
Svega par dana prije zviždali su gradom u šarenim majicama, popili koje piće previše, bili mamurni nakon norijade.

Gledajući tu gomilu mladih ljudi prepunih energije, koji su tek zakoračili na prag odraslosti – osjećaš se dobro.
Gledaš u budućnost. Svatko u svoje dijete. Svi mi roditelji koji smo te večeri dopratili svoje dijete, pucali smo od ponosa.
Gledam u svoju kćer, odjevenu u dugu plavu haljinu…prekrasnu…
Postajem svjestan kako više nije dijete već je preko noći postala mlada žena. Godine su jednostavno proletjele. Kud prije i kako – ne znam, ali jesu.
Gospoja je taj dan plakala….ja nisam. Nisu ni mene emocije izbjegle. Sustigle su me s malom odgodom.
Ne mogu se oteti dojmu kolika snaga je te večeri bila na jednom mjestu. I ne samo tamo već na svim maturalnim večerama koje su se proslavile diljem Hrvatske.

Jedna čitava generacija osamnaestogodišnjaka i devetnaestogodišnjaka završila je sa svojim srednjoškolskim obrazovanjem. Bez obzira hoće li upisati neki od fakultet ili početi raditi – u svojim životima ove tisuće i tisuće mladih ljudi na jedno razdoblje svog života stavili su točku i okrenuli jedan potpuno novi list.
Svi ti mladi ljudi naša su budućnost. Moja kćer, njezina prijateljica Stella i njezin prijatelj Tomislav.
Peti razred srednje medicinske u Rijeci, treći razred obrtničke škole u Splitu i četvrti razred ekonomske škole iz Osijeka – sva naša djeca koju smo mi roditelji dopratili na maturalnu večer posljednjih dana i koju ćemo tek otpratiti u idućem tjednu – naša su budućnost.
Podjednako moja. Podjednako vaša. Podjednako naša.

Otplesali smo prvi ples. Majke sa svojim sinovima, a mi očevi s kćerima. Dok je bend svirao poznati instrumental tek se zagrijavajući za početak zabave koja će potrajati do jutarnjih sati,
većini mladih te večeri započeo je život.
Onaj pravi. Život odraslih sa svim dobrim i lošim stvarima koje donosi.
Razmišljao sam o tome što im to život donosi, što ih sve čeka u danima, mjesecima, godinama koje su pred njima.
Ljuljuškajući se s kćeri u neusklađenom dvokoraku bio sam sretan.
Ponosan, ali negdje u sebi osjećao sam kako će doći nalet tuge. Nalet brige.
Za nju. Za njezinu budućnost.
Za budućnost svih maturanata koji su ovih dana besprijekorno odjeveni, uz pjesmu i ples ispratili jedno razdoblje.

Ono najljepše i najbezbrižnije. Ono koje se nikad više neće ponoviti, potpuno nesvjesni što ih tek čeka i kako hladan životni tuš neće moći izbjeći.
Kao roditelj, na današnji dan ne mogu se ne pitati i razmišljati što ih to čeka. Kakve su im startne pozicije?
Imaju li mladi i ako imaju - kakvu budućnost imaju u Hrvatskoj?
Neki se ponašaju kao da u Hrvatskoj teku med i mlijeko. Meni bitne stvari nekome su potpuno nebitne.
Poštujem svačiji izbor, ali oprostit ćete mi na izrazu – je*e mi se za obojane klupice.
Je*e mi se za 24-satni umjetnički performans dvoje zagrljenih muškaraca u centru Zagreba.
Nije me briga hoće li Mustač i Perković biti pomilovani.
Umoran sam od podjele na Purgere i Dalmatince, Dinamovce i Hajdukovce.  
Il' si čovjek ili nisi?

Ajmo više prestat' s brojanjem krvnih zrnaca i analizirati tko je bio u partiji, tko je bio ustaša, tko partizan?
Umoran sam od pojedinih udruga, građanskih inicijativa i sličnih organizacija koji svoje ideje nameću kao „jedine ispravne“.  Zar nije dovoljno da svatko bira za sebe i prema svojoj savjesti neovisno o kojoj temi se radi. Neke stvari moraju biti stvar izbora. Možeš biti protiv, ali ne preodgajaj i ne uvjeravaj kako je samo tvoj izbor – jedini pravi.
Ne slušaju mi se teorije oko pozdrava „za dom spremni“.
Toliko je stvari na koje se nepotrebno troši vrijeme, energija, živci…
Nebitno mi je tko je dečko Domenice Žuvele – ako su oni sretni i ja sam.
Jesu li to uistinu jedine ključne i bitne stvari na Dan državnosti - 30.05.2022.

Skinite mi se s nepotrebnim stvarima oko kojih se lome koplja, a ne mijenjaju ništa. Budućnost je nešto o čemu treba razmišljati. O mladima koji su postali odrasli i koji će postati svjesni činjenice što ih čeka. Na Dan državnosti 2022. čeka ih:
-država s više od 110 000 nezaposlenih
-država u kojoj je zdravstveni sustav toliko učinkovit da se na neke pretrage čeka preko osam mjeseci
-država u kojoj je prosječna plaća 7.129,00 kuna, a litra ulja u dućanu 18,99 kn
-država u kojoj se teško dolazi do posla
-država u kojoj 21,6 posto umirovljenika prima mirovinu u iznosu od 1.725,00 kn
-država u kojoj ljudi moraju vaditi plastične boce iz smeća ne bi li spojili kraj s krajem
-država u kojoj se predsjednik države i predsjednik vlade kao narogušeni pjetlići međusobno obračunavaju putem medija sve manje birajući riječi
-država u kojoj 25 godina nakon Domovinskog rata broj branitelja i dalje raste
-država u kojoj je sabornica uglavnom prazna, a oni koji ne dolaze na posao za to su u prosjeku plaćeni oko 16.000,00 kuna
-država iz koje se u posljednjih nekoliko godina odselilo na stotine tisuća uglavnom mladih ljudi
-država u kojoj rijetko tko može normalno živjeti radeći samo jedan posao
-država u kojoj više od polovine mladih ne vidi perspektivu
-država koja se „zalaže“ za pronatalitetnu politiku, a nema dovoljno vrtićkih kapaciteta
-država u kojoj malo tko vjeruje tromom i neučinkovitom pravosuđu i u kojoj nisu svi jednaki pred zakonom (postoje „jednakiji“)
-država u čijoj se aktualnoj vladi ministri mijenjaju gotovo na dnevnoj bazi
-država na čijem je čelu stranka osuđena za korupciju
-država u kojoj se političari busaju o prsa oko borbe protiv korupcije, a broj afera u kojoj zvučna imena iz političkog svijeta završava u pritvoru nemoguće je nabrojati
-država u kojoj bez obzira na modernizaciju i digitalizaciju uvijek „fali jedan papir“
-država u kojoj spomenik istoj toj državi košta 35 milijuna kuna
-država u kojoj tvornice odlaze u stečaj jedna za drugom
-država u kojoj ljudi godinu i pol nakon katastrofalnog potresa i dalje spavaju u kontejnerima
-država koja je za obnovu štete uzrokovane potresom dobila preko 5 milijardi kuna, a u godinu potrošila samo 4% tog iznosa i možda će morati vratiti nepotrošeni novac
…

Ovaj niz mogli bi nastaviti do beskonačnosti. Nije sve tako crno, ali toliko je toga što bi se moglo i trebalo popraviti, a ne radi se ništa. Tapkamo već godinama na mjestu.
Hrvatska je unatoč tome što je površinom možda mala ima ogromne mogućnosti. Svaki dio ove naše prekrasne zemlje ima potencijal. Ne jedan već njih nekoliko.
U Hrvatskoj bi svi mogli živjeti jako lijepo.
Mogli…
Nažalost ne živimo.
Mladi ljudi razmišljaju, vide kako stoje stvari, što se događa oko njih i u kakvoj zemlji žive te dobar dio njih svoju budućnost već sad planira negdje drugdje. Preko granice.
Mladi, obrazovani ljudi koji su ulog u budućnost i koji bi trebali pokretači novih, boljih stvari odustaju donositi promjene na domaćem terenu.

Pitam se zbog čega? Zbog koga?
Sit gladnom ne vjeruje i znam da vladajuća povlaštena kasta ne brine brige koje brinemo mi, prosječni građani.
Kao roditelj čije je jedno dijete ušlo u svijet odraslih, a i preostalo dvoje će u jednom trenu postati odrasli – brinem. Što će biti s njima? Gdje će? Kako će?
Što će ostati njima?
Svaki roditelj svojem djetetu želi svu sreću ovog svijeta. Gdje god ona bila. Kod nas ili vani.
Još jedna generacija maturanata ušla je u svijet odraslih. Imaju mnogo pitanja i njihova razmišljanja idu u brojnim smjerovima. Da će biti lako i jednostavno – neće, ali neka im je sa srećom.
Djeco – sretno vam bilo gdje god bili i što god radili. Kako danas, tako i u svim nadolazećim danima, mjesecima, godinama.
Situacija na Dan državnosti 2022. nije nimalo blistava, ali dajte domovini bar jednu šansu.