I kad po povratku zarulaju kotači aviona pistom zagrebačkog aerodroma sve je nekako ljepše i drugačije. I odmah ti je toplije pri srcu i ne skidaš lagani osmijeh s lica, ali šteta što je ta toplina kratkog vijeka.
Čim uključiš mobitel koji je isto sretan jer se povezao na domaću mrežu – sranje. Odmah.
I to ne jedno. Nego dvadeset i jedan milijun.
I odmah ti prisjedne što si konačno ulovio 4G mrežu jer podatkovni promet neumorno radi. Skuplja, procesuira, bira i izbaci ti najvažnije informacije. Proklet bio 4G signal jer ti nakon prva četiri naslova koja si ovlaš pročitao dođe da se istim tim avionom vratiš natrag otkud si i došao.
Ono što me rashladilo kao hladan tuš je vijest kako je zagrebački gradonačelnik odlučio iz očito nepresušnog vrela ideja i projekata krenuti s još jednim novim.
Gradnja spomenika domovini.
Genijalno i za svaku pohvalu jer domovinu se voli. I treba ju se voljeti, ali se nekako oduvijek bojim onih koji se busaju u prsa i pretjerano naglašavaju svoje hrvatstvo. I spomenik domovini je ok kao ideja, ali imamo već oltar domovine. Eto ga gore na Medvedgradu – svega par kilometara zračne linije od mjesta gdje bi se trebala naći nova instalacija.
Kovačić je na Medvedgradu zaista napravio dobar posao. Bez ikakvih komentara, ali da li nam uz oltar domovine treba još i spomenik domovini.
I to za dvadeset i jedan milijun kuna? Je*ote led – pa to je fakat gomila para. Dvadeset i jedna milja kuna zasigurno se može puno pametnije i svrsishodnije iskoristiti. Evo, neki dan otvorili novo krilo vrtića u koji mi ide dijete. Ukupan trošak investicije, 4 milje kuna. Čak punih 17 milja manje od spomenika.
Po mišljenju mnogih još jedan potpuno nepotreban Bandićev projekt, totalni fail, ali Miki se ne boji. Da ne ispada da samo kritiziram – ima za Mikijeve skoro pa stogodišnje vladavine i vau projekata, ali… i onih drugih. Koji nisu tako vau.
Spomenik domovini ?!? Otvaraju se brojna pitanja. Što bi se sve na tom tridesetmetarnom spomeniku trebalo (ne)pronaći. Evo šalabahter. Po metrima

0-2,5 m

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!

Činjenicu da je u Hrvatskoj nezaposlenost gotovo 9 %. Da je prosječna plaća u Hrvatskoj nekih 6200 kuna, a najniža 2800 kuna. Da saborski zastupnici imaju plaću gotovo dvadeset tisuća kuna, a da ih većina na saborske sjednice ne dolazi i da je sjednice sabora mučno gledati upravo zbog činjenice da je sabor prazan. Dok se Reiner i Pernar ili Jandroković i Pernar (uvijek Pernar) verbalno šamaraju ostali drljaju po mobitelima.
Da je prosječna mirovina hrvatskog penzionera 2300 kuna, a da je četvrtina umirovljenika primila sirotinju (čitaj mirovinu) od 1500 kuna.

2,5-5 m

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Činjenicu da je sve više onih koji su blokirani, prijete im ovrhe i da svakodnevno na ulicama gledamo ljude koji punih ruku jedva hodaju. Ne hodaju zato što je to dobro za zdravlje nego zato jer obilaze kante i skupljaju plastične boce.
Činjenicu da sam prije tri tjedna dok sam vozio neke stvari u reciklažno dvorište vidio oca kako prebire odjeću i obuću iz kontejnera s tekstilom te kako isti taj sin isprobava tenisice i kako mu tata govori kako su super. Bit će ok.
A koliko je takvih očeva i sinova.

5-7,5 m

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ne zaboravimo pravosuđe. Za pravosuđe ni stotine metara spomenika ne bi bilo dovoljno jer pravosuđe je očito napušeno. Kako drugačije objasniti da je domovinsko pravosuđe sina generala ulovljenog s četiri kilograma marihuane, 28 grama kokaina, 10500 kuna, 117 000 eura i digitalnom vagom osudilo na novčanu kaznu i 730 sati dobrotvornog rada.
I isto to pravosuđe popuši foru kako je droga za nekog drugog, a novac nije njegov.
Ne znam kako pojedinci žive, ali ne bih baš mogao svakodnevno piti kavu i gledati u 117 000 eura koji su se nekim čudom našli u mojoj kući.
S druge pak strane, čovjeka oboljelog od multiple skleroze koji zbog bolesti za vlastite potrebe proizvodi ulje konoplje osudi na dvije godine zatvora. WTF?!?

7,5-10 m

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Nedovoljno dobre autoškole i škole za obuku nautičara jer neki mogu gaziti i ubijati ljude po cesti i po moru bez da im padne dlaka s glave. O poginulima u nesrećama koje su prouzročili bogati pojedinci i sinovi tih istih pojedinaca čitali smo i previše.
Sinkopa je zaje*ana stvar, ali očito ne ostavlja neke dugotrajnije posljedice jer neki bez imalo srama sjede po VIP ložama ruskih stadiona i gledaju utakmice hrvatske repke. Nešto o čemu prosječni Hrvat može samo sanjati. Srećom pa neki nemaju i pilotsku licencu.

10-12,5 m

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

Školu za život i kurikularnu eksperimentalnu reformu u kojoj klinci veselo prstima klize po ekranima tableta, ne nose školske knjige, imaju fensi učionice, a profesori od sreće lebde hodnicima kao dobre vile. U konačnici to izgleda tako da je nova nastavna godina započela, tableti nisu stigli i pitanje je kada će jer kako to obično biva – neki klinac se zakomplicirao s natječajem pa se čeka, i kasni i svi su nervozni. I čekaju taj dan – k'o cura kojoj kasni, a ne želi da joj kasni.
Djeca sad „moraju“ čitati slova koja nisu digitalna i ako sve to skupa kasni vrlo je vjerojatno da će i djeca kasnije biti spremna za život.
Pozdravljam ideju, ali izvedba… Hm. Moglo bi i bolje. O brojnim školama koje se doslovno pa raspadaju i sve manjem broju upisane djece da ne govorim.
I spomenuti potplaćene prosvjetare koji se ubijaju ne bi li zainteresirali klince da se pokrenu i budu spremni za život, a jedino što je bitno jest administracija. Samo administracija.

12,5-15 m

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

Zdravstvo i zdravstveni sustav koji nam je bolestan. I to jako. I to kronično. Hitnu pomoć koja nema dovoljno novca da u svakoj ekipi bude i liječnik pa eto ljudi spletom nesretnih okolnosti umiru na cesti jer hitna koja je došla nije T1 nego je T2. Ili obrnuto, ali sasvim nebitno. Zbog jednog zaje*a u broju, mladića iz Zaprešića više nema.
Činjenicu da se čovjek u bolnici na Sušaku za MR naručio 27.06.2018., a termin koji je dobio je 28.01.2021. Stari moj, nek' te služi zdravlje do 2021.
Je*ote led. I to treba staviti na spomenik za 21 milju kuna.
Spomenuti i to da se pola Hrvatske moralo dići na noge ne bi li djeca oboljela od spinalne mišićne atrofije dobili tako potreban lijek. Resorni ministar nije shvatio da se domovina treba brinuti i o najmlađima. Ne kupujte blindirane i skupocjene automobile – dajte djeci Spinrazu.

15-17,5 m

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.

Napaćene doktore koji se ubijaju na poslu jer jure od dežurstva do ambulante. Od ambulante do sale. Od sale do dežurstva, a sve za mizernu plaću, a toliku odgovornost imaju u svojim rukama. O njihovoj susretljivosti svakog puta kada im uđete u ordinaciju i nemate pojma s čim su se sve taj dan morali nositi. Odvoje vremena za vas i posvete vam se. Daju sve od sebe ne bi li se vi osjećali bolje. O uvjetima rada da ne govorim. Imam dva frenda doktora od kojih je jedan otišao u Austriju, a drugi u Englesku. Kažu da uvjeti rada i oprema s kojom rade u domovinu neće doći još narednih sto godina.


17,5-20 m

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Mlade i visoko obrazovane ljude koji su zbog iste te domovine kojoj podižemo spomenik otišli izvan Hrvatske. I to ne samo mladi, odlaze i stari. Navodno njih već oko 200 000 je otišlo i potražilo sreću u Austriji, Švedskoj, Njemačkoj, Italiji i novoj hrvatskoj domovini Irskoj.
U domovini ih smeta nezaposlenost, neriješena socijala, obrazovanje, loše zdravstvo, korupcija, nepotizam, neefikasno pravosuđe i cijela gomila drugih razloga. Izvan domovine spremni su prihvatiti bilo koji posao pa ako prihvate i onaj „lošiji“ i taj je bolji od onog u domovini jer u domovini posla nema.

20-22,5 m

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

Sve one koji su pred slovom zakona pobjegli u druge zemlje pa se iz Međugorja i Londona smiju i rugaju domovini.
I dalje tvrdim da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja, ali ako si nevin, zašto bježiš. Od koga i od čega. Priče o tome kako su sve to politički montirani procesi ne prihvaćam. Bori se za svoju istinu. Budi fajter za svoju pravdu.
O bivšem premijeru koji vjerojatno ni sam ne zna koliko sudskih procesa vodi da ne trošim riječi.

22,5-25 m

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Premijer koji ima hrabrosti izjaviti kako bi neke afričke zemlje bile ponosne da imaju standard kao što ga ima domovina. Premijer koji je izjavio kako je demografska mjera smanjenje PDV-a na pelene.
Premijerova ekipa ustoličena na ministarskim foteljama koji padaju iz afere u aferu k'o lišće u jesen. Na čelu s ministricom gospodarstva koja potajice formira razne skupine ne bi li pojedincima pogodovala. Opravdanje kako nije kriva graniči sa znanstvenom fantastikom. Istom onom fantastikom na temelju koje je i skupina dobila ime.

25-27,5 m

Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud

Domovinu u kojoj je najbitnije da se ustavom definira što je to brak. Je li to simbioza muškarca i žene ili žene i muškarca. Čovjeka i ribe ili dinje i pršuta. Ma čime se mi opterećujemo?
Istog tog braka za koje ministrica demografije kaže da je mlaćenje u braku normalna stvar jer „tako je to u braku“.
Domovinu u kojoj se svaki drugi tjedan hoda – za brak, protiv braka, za istanbulsku, protiv istanbulske, za život, za pobačaj.
Domovinu u kojoj čelni ljude crkve pozivaju na skrušenost i štednju, a istovremeno se isti ti koji s oltara drže propovijedi, voze u automobilima koji koštaju 400 000 kuna.
Domovinu u kojoj Caritasi objavljuju javne natječaje za prodaju odjeće koju je netko čistog srca donirao za potrebite.

27,5-30 m

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

Gradonačelnici koji na čelo stavljaju šnite pršuta i ponose se time. Isti ti gradonačelnici koji protukandidate u izbornoj utrci nazivaju pederčinom, majmunom, vucibatinom, je*ivjetrom. Isti ti prozvani kandidati koji poslije ulaze u koaliciju s čovjekom koji ih je tako srdačno počastio.
Gradonačelnici kojima je fotelja važnija od svega i koji komuniciraju na način kako s njima nema kokošarenja te kako im stanovita Željka M. može popušiti k**** i kako svoje pročelnike moli da mu skinu Željku M. s k****.
Ako ste vizualni tip i možete zamisliti kako pročelnik skida Željku M. s gradonačelnikova uda ili još gori scenarij felacia – sorry - čitanje je na vlastitu odgovornost i ne odgovaram za erektilnu disfunkciju i smanjeni libido.
Gradonačelnici o kojima redom čitamo kako su se sasvim slučajno našli u sukobu interesa najčešće zbog pogodovanja raznim firmama, bili optuženi, a neki i pravomoćno osuđeni.

O je*ote led.

Kažu da duljina nije bitna. Bitna je i te kako jer sam ostao bez metara. Nemam više ni centimetra, a mogao bih još kilometrima pisati o tome što bi se sve moglo pronaći na ovom spomeniku. Jedan omaž domovini. Kolektivno smo frustrirani i nezadovoljstvo se samo akumulira. Dokad?

Da se vratimo na uvod, pozdravljam ideju jer svi volimo domovinu, ali ne za 21 milju kuna i ne sada. Zaista nije dobar trenutak. Netko očito nije dobro posložio prioritete.

I evo činjenice za sve one koji se vole lupati u prsa i vikati kako su veliki Hrvati. Citirani stihovi su stihovi velikog Silvija Strahimira Kranjčevića.

Pametnom dosta.

Ja domovinu imam – tek u srcu ju nosim.