Srijeda, 13 Travanj 2022 16:11

JEDAN TELEFONSKI POZIV MOŽE POPRAVITI DAN – IMATE LI I VI „SVOJE“ LJUDE? #218

Napisao
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)
JEDAN TELEFONSKI POZIV MOŽE POPRAVITI DAN – IMATE LI I VI „SVOJE“ LJUDE? #218 foto: Vedran Tolić

Uskrsni je ponedjeljak. Sretan vam Uskrs s danom zakašnjenja.
Nadam se da još uvijek uživate u blagdanskom ozračju, bogatom blagdanskom stolu, okruženi obitelji i dragim ljudima.
Mi smo ove godine odlučili iskoristiti trenutak proljetnih praznika i kolektivno otići na put pa na neki način preskačemo blagdansku atmosferu.
Među nama, francuska salata mi već nedostaje, ali…
Složili smo se i gospoja i ja da je ovo možda posljednji put da negdje putujemo u kompletu budući da su dvije od tri kćeri već gotovo odrasle i putovanja s nama starcima im više nisu napeta. Jednostavno je trebalo iskoristiti priliku.
Za ljeto već ionako znamo da po prvi put na ljetovanje idemo samo s najmlađom kćeri. Najstarija je dogovorila posao u Rovinju i nema je preko cijelog ljeta, a ova srednja će na more s prijateljicama.
Mi roditelji smo preko noći postali past tense.
Normalan je to slijed događaja i prihvaćamo to bez ikakvih problema. Neka djece…mi smo ionako još mladi.



Neću danas pisati ni o Uskrsu, obitelji, prolaznosti… već o vrlo jednostavnoj stvari.
O telefonskom pozivu.
Nazvala me na mobitel prije par dana Božena i tom sam se pozivu baš razveselio. Jedan od onih poziva koji ti poprave dan, a ta neka dobra energija prati te do kasnih večernjih sati.
Boženu poznajem skoro pa dvadeset godina, a spojio nas je posao.
Brzo smo kliknuli kad smo počeli surađivati, a u posljednjih smo dvadeset godina odradili nebrojeno mnogo projekata.
Ne znam kako bih točno definirao naš odnos.
Isključivo poslovni nije jer nakon toliko godina poznavanja i suradnje, poslovni odnos prerastao je u jedan oblik lijepog prijateljstva i uzajamnog poštovanja.
Znamo jedno o drugome mnogo. Tko ima koliko djece, čim se bave naši supružnici, čestitamo si rođendane i blagdane. Čujemo se povremeno, a to povremeno je nešto što me baš veseli.
Frendovi smo.

Čuli smo se i neki dan, a razlog poziva nije imao nikakve veze s poslom.
Čisto onako – da se čujemo jer prošlo je već neko vrijeme otkad smo se zadnji put čuli pa da čujemo što ima nova. Dobri smo si. Čujemo se.
Ponekad nazovem ja, ponekad nazove ona. I traje to već godinama.
Ne znam kako na vas, ali na mene ti pozivi ponekad djeluju terapeutski. Nisu oni vezani uz neki moj problem koji treba riješiti pa trebam nekog da me sasluša. Ne, jednostavno su ok.
Iskreni, pozitivni, dobronamjerni. Oni pozivi nakon kojih se osjećaš baš dobro.
Imam mnogo tih „svojih“ ljudi koji zauzimaju posebnu kategoriju u mom životu. Život nas je spojio, ponekad i pod vrlo čudnim okolnostima, ali tu smo si. Jedni za druge.

Povremeno se čujemo. Ne onoliko često koliko bih želio, ali svakodnevica je takva da jednostavno ne stigneš sve ono što si u danu naumio. Ne znači da ti tvoji ljudi nisu visoko pozicionirani na tvojoj listi prioriteta. Jesu, ali jednostavno ne stigneš.
Posao jedan, pa posao drugi... Juri na sto strana. Klinci, zadaće, izvannastavne aktivnosti…
Dan i dalje traje samo dvadeset i četiri sata.
Kad se navečer sve primiri i sam sa sobom provjeravaš jesi li obavio sve ono što si zadao taj dan sjetiš se da si imao najbolju volju nazvati nekog od svojih ljudi, ali dan je jednostavno proletio.
Previše je kasno za poziv pa odgađaš za sutra. Ili neki drugi dan kad se sjetiš i uloviš sam sa sobom u nekom trenutku.

Ponekad prođe i mjesec pa čak i dva da se ne čuješ s nekim ljudima, ali razloga za brigu nema. Tvoji ljudi ti to neće nimalo zamjeriti. Niti ti njima.
Zato kad se čujete, veselje je obostrano.
Ne znam kakva je situacija kod vas, ali ja volim telefonske razgovore mnogo više od dopisivanja.
Isto tako sam svjestan da se neki više vole dopisivati.
Ok, ne bježim ja od poruka, ali tekst je tekst. Živa riječ je živa riječ. Bez problema možeš shvatiti kako se osjeća sugovornik. Je li sretan ili tužan? U žurbi ili pak ljut zbog nečeg?
Uostalom, mnogo više se može reći u par minuta razgovora nego u pola sata dopisivanja.
Telefonski razgovor imaju svoju posebnu draž.

Imam ja svoje ljude koji nisu od mnogo priče, ali zato se vole dopisivati. Bivši urednik bio je jedan od tih koje nije bilo moguće dobiti na telefon. Veća je vjerojatnost da ćeš dobiti jackpot na lutriji nego njega na telefon.
Zoveš prvi put – ne javlja se. Zoveš drugi put – ne javlja se. Pošalješ poruku – odgovori odmah.
Prihvatiš da je to tako. On je isto jedan od mojih ljudi. S njim se ne čujem jer znam da poziv ne bi imao smisla već bi bio samo jedan u niz propuštenih, ali zato s vremena na vrijeme razmijenimo poruke.
Možda je stvar i u generacijskoj razlici.
Primijetio sam kako se mlađi mnogo više dopisuju nego što razgovaraju na telefon.

Uz to, njihovi mobiteli su uvijek stišani. Znam po svojim kćerima jer na prste jedne ruke mogu nabrojati kad su se na telefon javile otprve. To se zaista rijetko događa, ali zato kad one trebaju nešto – ne javiš li se isti tren jer nisi u mogućnosti, slijedi nekoliko desetaka poruka.
Jer njima je hitno. Tebi nije.
One će isto prije odabrati dopisivanje nego razgovor jer „stari ljudi“ razgovaraju. Ok.
Prihvaćam da sam po pitanju korištenja mobitela star. Volim razgovarati.
I veselim se svakom razgovoru sa svojim ljudima.
Koliko god da je vremena prošlo otkad smo se zadnji put čuli, nastavljamo upravo ondje gdje smo zadnji put stali i meni je to fantastično.

Volio bih kad bi dan trajao mnogo duže od prekratka 24 sata pa da te svoje ljude osim što ih čujem imam priliku češće i vidjeti, ali to nažalost nije moguće.
I dalje se češće čujemo nego što se vidimo.
Okružen si dragim ljudima i svatko od nas ima nekog svog Nikolu, Filipa, Andreu, Danijelu, Mateja, Daniela, Ivu, Nenada, Marina, Petru, Vedrana, Sanju…Boženu.
Zato postoje telefoni. I razgovori.
S nekima se čujem svaki dan. Ok, možda ne baš svaki, ali ako se ne uspijemo uloviti nakratko u toku dana, navečer slijede poruke – „Di si, sve ok?“.
Nisu to ne znam kako dugi razgovori. Ponekad pet minuta, ponekad petnaest…
I to traje već godinama. Danielova žena se i dalje čudi otkud nam inspiracija!?
Čemu čuđenje?

I Neno mi je tu. Ista stvar… Čujemo se svaki dan, redovito, godinama.
Ne mijenjamo svijet, ne pričamo o ne znam čemu značajnom, ali čujemo se. Ponekad je to desetak minuta čiste zafrkancije i smijeha pa se dogodi da mu na koncu zaboravim reći da ću ga trebati da mi nešto pomogne za vikend, ali nije panika. Čut ćemo se sutra.
Kako kažu – „bolje da propadne selo nego običaji“, a nazvati nekog svog sasvim je dobar običaj.
Vremena su takva i životni je tempo takav da je ponekad jednostavno teško sve uskladiti. Prođu mjeseci dok ne sjedneš sa svojim ljudima za isti stol. Uz kavu, kriglu piva ili gin tonic.

Zato postoje telefoni i razgovori. Jedan dolazni poziv sasvim je dovoljan da ti popravi dan.
Isti pozitivni učinak ima i odlazni poziv.
Nazoveš nekog svog kog dugo nisi čuo i popraviš mu dan.
Često te pozive odgađamo. Ma budem… kasnije ću, sutra ću…, a vrijeme ide.
Prođu dani, tjedni, mjeseci.
Nema veze što tu osobu ne trebaš zbog nekog konkretnog razloga.
Poziv „čisto onako da se čujemo“ je sasvim dobar razlog. Možda i ispravniji od poziva kad nešto trebaš.
Pokušaj se sjetiti s kojom osobom od svih svojih ljudi se baš dugo nisi čuo/čula.
Telefon u ruke i zovi.

© 2022. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.