U konačnici postoji i određena korelacija između šefova i hrane. Da bi jeli, moramo raditi, a da bi radili moramo imati posao. Za obavljanje posla dobit ćemo plaću, a na našem poslu najčešće imamo šefa. Ili šeficu. Nekog tko je u poslovnoj hijerarhiji iznad nas.  
Šefova ili šefica može biti u raznim varijantama pa to može biti šef, poslovođa, voditelj smjene, team leader, direktor, rukovoditelj, ravnatelj, urednik, predsjednik uprave…

Većina nas na svojim poslovima ima nekog tko je po važnosti iznad nas samih. To tako ide u svim onim slučajevima u kojima niste „sam svoj gazda“ ili „sam svoj šef“.
S povećanjem godina staža u radnoj knjižici po inerciji ide i broj radnih mjesta koje smo dosad promijenili. Uz radna mjesta i određeni broj šefova.
Ja radim od svoje šesnaeste godine. Moji prvi susreti s poslom za koji sam trebao dobiti neki novac, šefovima, kolegama i poslovnim svijetom dogodili su još za vrijeme srednje škole.
Moj prvi posao, a koji je bio na jednoj zagrebačkoj televiziji nikad nije bio plaćen. Ekipa nas novih koji smo tek došli na televiziju s neograničenim entuzijazmom odlazili smo na snimanja, radili priloge, snimali off-ove onoliko puta koliko je trebalo dok nismo bili sasvim zadovoljni.
Sjedili po zadimljenim i mračnim montažama u društvu starijih montažera koji su osim cigareta voljeli zaviriti i u čašicu. Oblak pivskih isparavanja lebdio je u skučenim prostorijama montaže.

Trenutak kad smo posjeli obitelj pred televizor i na malom ekranu (tada su još svi ekrani bili mali) vidjeli svoje ime i čuli svoj glas, bio je neprocjenjiv.
Mi novi bili smo uvjereni kako mijenjamo svijet bez obzira što naši prilozi i nisu bili takvi.
Moj televizijski prvijenac bio je o odbačenim borovima nakon blagdana, a naš entuzijazam splasnuo je nakon trećeg uzastopnog mjeseca i niti kune isplaćenog honorara.
Urednica je imala dovoljno sluha za moju situaciju, ali ne i rješenje.
Samo me uputila me „na kat iznad“. Tamo gdje su sjedili oni koji su imali odgovore.
„Ti si lud.“ govorili su mi kolege. „Nemoj ić'“ pokušavali su me odgovoriti, ali nisam se dao smesti jer ako me nešto strahovito smeta, to je nepravda i nefer odnos.
Stojim iza toga kako svaki pošteno odrađeni posao treba i platiti. I nemam problem to reći svom šefu.
I rekao sam mu. Na katu iznad.

Samo desetak minuta kasnije, kat ispod pozdravljao sam se s kolegama iz redakcije.
Trajno.
Više nisam bio dio ekipe.
Osoba s kata iznad izgovorila je pripremljeni monolog za koji sam siguran da ga je izgovarao vrlo često. U prosjeku dva do tri mjeseca nakon dolaska novih snaga u redakciju odnosno kad bi nekome od novih pukao film. Kao što je pukao i meni.
Moj prvi šef bio je bez krvi, bez emocija. Poker face. Bez ičega. Lignja.
Bilo mu je potpuno svejedno. Mi smo mu bili još samo jedna postava kojoj je zahvalio na suradnji jer već sutra doći će neki novi klinci. Podjednako poletni kao što smo bili i mi.
Svaka škola košta, a koštala je i ova. Prije svega izgubljenog vremena. Novac nikad nije ugledao moj žiro račun jer nikakav ugovor nismo potpisali.
Prestao sam mijenjati svijet, ali sam zato stekao iskustvo.
Iskustvo ne plaća račune i kredite, ali bio sam srednjoškolac, pošteđen stvarnih životnih izazova pa je bilo lakše.

Kad se osvrnem unatrag, zaista sam radio svašta.
Prao bazene, prodavao ženski donji veš, emajlirao posuđe u jednoj tvornici, radio završne radove za tiskaru, konobario u kafiću, radio na radiju i televiziji, konobario u kineskom restoranu, prodavao Tupperware posuđe, radio u turističkoj agenciji pa kao turistički pratitelj i u posljednjih petnaest godina otpratio grupa i grupa diljem Europe.
Prodavao jednodnevne izlete, vodio manifestacije, počeo s bloganjem i pisanjem kolumni, napisao i izdao knjigu.
I na kraju, ali ne manje važno, nekoliko vikenda bio sam maskota jednog trgovačkog centra. Znate na koje maskote mislim - one u plišanim kostimima s predimenzioniranom glavom. One s kojima se svi klinci žele fotkati.
Jedna od teže zarađenih dnevnica. Krv, znoj i suze. Doslovno.
I dan danas kad negdje vidim takvu maskotu, prođu me trnci. Apeliram na sve one koji dogovaraju i angažiraju ljude da glume maskote – poduplajte im dnevnicu.

Zajednički nazivnik većini mojih poslova je da sam imao šefa. Ili šeficu. Neki autoritet koji je trebalo poštivati iako s autoritetima nemam nikakvih problema da me se krivo ne razumije. Postojao je netko tko je dirigirao pravila igre i koga je trebalo slušati.
Srećom za dio poslova kojima se trenutno bavim sam sam svoj šef, ali i u tim situacijama u kojima sam sam svoj šef s druge strane postoji klijent koji te plaća za dogovoreni posao.
Onaj koji plaća na neki način opet je šef. Jer te plaća.
Htjeli ne htjeli, okruženi smo šefovima i dio su naše svakodnevice. U mojoj radnoj karijeri šarolikih poslova bilo je i raznih šefovskih tipova. Još različitijih osobnosti.
Upoznao sam ih sve - od kolerika i sangvinika preko flegmatika do melankolika.
Ili neke od temperamentnih kombinacija.
Bez obzira na osobine temperamenta i dalje mi je najbitnije koliko je netko čovjek i koliki ima ili nema problem s egom, a ego je vrlo kompleksna stvar. Osobito onima koji se nađu na nekoj poziciji. Ili katu iznad.

Daj nekome vlast, moć ili novac i vrlo brzo će biti jasno kakav je tko (ne)čovjek, a očito postoji nešto zavodljivo u toj kombinaciji koja preko noći otkriva one ružne i dotad skrivene osobine. Nagledao sam se i doživio zaista svačeg. U potpunosti sam svjestan kako većina poslodavaca, a samim time i šefova misli da radnika plaćaju previše, a većina radnika je uvjerena kako su plaćeni premalo. To je začarani krug kojeg moramo biti svjesni.
Novac je izuzetno bitan, ne želim umanjivati značaj novca jer živimo u kapitalističkom društvu i bez novca nažalost ne možemo živjeti, ali ostavimo novac po strani.
Kad čujem priče i iskustva svojih prijatelja i poznanika, ne mogu se ne zapitati neke stvari.
Pojedini šefovi kao da funkcijom i boljim koeficijentom postanu cijepljeni protiv ljudskosti, kolegijalnosti, empatije, razumijevanja, elementarne pristojnosti...
Taj dio nisam nikad mogao razumjeti. U kojem trenutku se počneš ponašati kao govno. (pardon my french)

Imao sam i ja loših šefova. Bez obzira što je od tad prošlo više od dvadeset godina, sjećanja na jednog od šefova iz firme u kojoj sam tada radio i dalje su prilično svježa. To je bio jedan od onih tipova koji imaju ozbiljne probleme s egom i još veće probleme s kompleksima.
Nisam mogao shvatiti koja je priroda njegovih problema niti sam mogao zaključiti dijagnozu, ali sam dobro znao koja terapija mu je odgovarala.
Verbalno iživljavanje na zaposlenicima. To ga je liječilo.  
Apsolutno ništa što smo napravili nije mu odgovaralo i za svaku stvar imao je prigovor. Ne jedan već čitav niz. Obožavao je slušati sam sebe, a još više volio je držati predavanja. Njegovi dijareja monolozi redovito su sadržajno bili obogaćivani prijetnjama poput smanjivanja plaće, kazni, a nerijetko je znao mahnuti i radnom knjižicom koju je trijumfalno vadio iz ladice stola.
Tada su još postajale i radne knjižice.
Sva sreća pa ih više nema pa neki šefovi ne mogu njima mahati jer mnogima je to bio vrhunac hranjenja vlastitog i nezasitnog ega.

Tada nije postojao mobing jer ono što je dotični radio imalo je i više nego dovoljno elemenata za tužbu, ali… Pomirio si se tim da imaš šefa seronju i trpio si.
Mlad, neiskusan, podstanar… U strahu si za egzistenciju, šutiš i trpiš.
Sve ima svoje granice pa i moje strpljenje pa sam prilikom jednog blok sata predavanja uzeo svoju radnu knjižicu koju je stavio na stol i otišao.
Nisam znao kako ću platiti stan i režije jer plaća je kasnila, ali osjećaj je bio dobar.
Ne dobar već fantastičan. Kakvo olakšanje.
Ponekad treba prelomiti bez obzira na sve jer uvijek se stvari nekako poslože.
Od šefova „za pamćenje“, tu je i ona. Šefica „par excellence“.
U jednom trenutku  vikendima sam radio u restoranu kao konobar. Klasična priča, ispomoć vikendima jer je bila gužva. Na početku je to bila jedna lijepa win/win situacija, ali kad je šefica shvatila da osim dogovorene dnevnice zarađujem tri puta više na bakši koju su ostavljali zadovoljni gosti, promijenila je ploču.

Umiljato janje pretvorilo se u zvijer kojoj je jedini cilj bio kako uzeti tebi da bi njoj ostalo više.
Prvo je ukinula besplatan obrok. Da, ukinula je dogovoreni i obećani besplatni gablec.
Da ne bilo zabune, radio sam u restoranu koji priprema i poslužuje hranu i koji je sasvim solidno radio. Da nije - ne bih se tamo našao kao ispomoć vikendima.
Ne znam koliko je uspjela uštedjeti na jednom gablecu, ali ok.
Radio sam za novac. Bez gableca sam mogao.
Kap koja je prelila čašu i stvar koju nisam mogao probaviti u ovoj restoranskoj priči (bez sretnog završetka) na relaciji „pohlepna šefica – vikend konobar“ je bila činjenica kako je dotična željela pobrati vrhnje. I to na najpodmukliji način. Kad su gosti za određenim stolom koji sam čitavo vrijeme posluživao ja, zatražili račun, ona bi se požurila i naplatila. Bakšu je naravno ostavila sebi.

Prvo sam mislio kako je riječ o izdvojenom slučaju. Iznimka, ali ne. Postalo je pravilo.
Dno dna.
Kad sam jedan vikend odlučio da je zadnji, po završetku smjene naručio sam klopu i pivo. Platio u kunu točno, ostavio uniformu, zahvalio na suradnji i otišao.
Dugo je nisam vidio, a onda je ugledao prije par mjeseci kako konobari u jednom kafiću. Posao s restoranom očito je propao. Prepoznala me, poslužila, a htjela je odmah i naplatiti jer bila je gužva.
„Ma nema problema“  - rekao sam. Pristojno i gospodski ostavio sam i pet kuna bakše.
Ova dva slučaja ostala su mi u memoriji jer su bili baš neugodni, a šefovi se ponašali na onaj način koji ih automatizmom svrstava u kategoriju loših šefova.
One na koje pomisliš kad pogledaš film „Kako se riješiti šefa“. Ona vrsta šefova koji bi mogli imati glavnu ulogu i u prvom i u drugom dijelu.

Imao sam sreću pa na svim ostalim poslovima nisam imao problema. Znalo je biti manjih nesuglasica, ali to su one stvari koje idu u radni staž i dinamiku poslovnog procesa.
U nekom trenutku sam i ja bio na „rukovodećoj poziciji“. Tako su se posložile stvari i bez obzira na novu funkciju nikad, ali nikad nisam promijenio svoje ponašanje iz tog razloga. To bi bilo u potpunoj suprotnosti sa svim mojim uvjerenjima i principima, a uvjerenja i principi su nešto do čega mi je jako stalo.
Bez obzira na moje loše šefove i loše šefove mojih prijatelja i poznanika ne smijem zaboraviti ni na sve one dobre, a bilo ih je. I još uvijek ih ima.
Postoje neki ljudi koji su ti u jednom trenutku bili nadređeni, a u drugom postali prijatelji.
Neke i dan danas sretnem, razveselim se kad ih vidim. Popijemo kavu pa se sjetimo starih dana. Ok smo si.

Bez obzira na sve i dalje ne mogu dokučiti tko čini većinu. Jesu li to dobri šefovi s kojima se možeš oko svega dogovoriti ili su to oni koji na poslu liječe neke svoje probleme.
Želim vjerovati da je većina ipak dobra iako smo svi imali barem jednog lošeg šefa.
Neki od nas i više njih.
Svi smo se barem jednom našli u situaciji kad smo s grčem odlazili na posao, morali trpjeti šefa kretena i imali osjećaj da su nam ruke vezane jer živjeti bez plaće nezamisliv je scenarij svakom od nas.
Ostali smo u tom žrvnju samo zato jer nas je bilo strah. I taj strah je opravdan jer život košta. Krediti i računi stižu na naplatu, djeca jedu, treba kupiti zimske gume za auto…
U cijelom tom procesu ne smijemo zaboraviti na sebe i naše mentalno zdravlje jer i sebi moramo dati na važnosti. Vrijedi li to tih para?
Ponekad treba i odrezati koliko god se situacija činila bezizlaznom. Unutarnji mir nema cijenu.
Hvala onim šefovima koji ne narušavaju naš unutarnji mir. One druge nećemo spominjati jer za njih će se pobrinuti karma. Prije ili kasnije. Ne zaboravite ostaviti bakšu.
Vikend je iza nas i za većinu danas je prvi dan novog radnog tjedna.
Nek' vam je ugodan što god radili i kakve god šefove imali.