Eto, vijest je od neki dan kako je frajer na Hvaru u Carpe Diemu zapio 88 000 kuna.
Frajer je u jednoj večeri ostavio onoliko koliko ja ne zaradim u godinu dana. Pa se šokirao. Ma daj me nemoj zaje****.
Mene šokira podatak da netko u jednoj večeri može popit tol'ko za koliko neki moraju raditi više od godinu dana. To me šokira.
A ono što mi ide na klinac je čuđenje oko toga. Bio sam na Hvaru nekoliko puta. Čak sam i bio u tom Carpe Diemu, popio sam tamo i dva piva. I onda smo otišli dalje. Znam što je Carpe Diem, znam da je tamo sve skupo k'o kuga i to definitivno nije mjesto na kojem bi se zapio. Bi da imam love za Carpe Diem, ali nemam.
Da se razumijemo, tip koji je došao u Carpe Diem i tamo odlučio „iskoristiti dan“ sigurno nije neki bogec i zna na kakvo je mjesto došao. Očito je da ima profinjeni okus jer pije Dom Perignon.
Boca tog istog Perignona u „iskoristi dan“ birtiji/klubu košta 7500 kuna. Je*ote led, pa to je soma eura.
Ja ne znam što ima u toj boci i kako je taj benediktinac Pierre osmislio taj pjenušac, ali za soma eura po boci imam neki osjećaj da ga rade dobre vile i jednorozi, na sigurnom - da dozrije - čuvaju u Fort Knoxu, a onda ti ga na degustaciju donosi Djed Mraz u zlatnim saonicama u posebnoj pratnji američkih bespilotnih letjelica i hrvatskih MIG-ova ili već nekih aviona. Ovih friško kupljenih, 25 godina starih za neke bolesne novce. Istih tih koji još nisu ni dotakli hrvatski zračni prostor. Navodno će prvi doći za dvije godine, a ostatak u naredne četiri.
Skupi avioni, skupa flaša Dom Perignona. Za tu lovu flaša se ima hladiti u kockicama leda tog jutra dostavljenih s Antarktite, a posuda za led mora biti ukrašena najskupljim Swarovski kristalima. A na platinastoj tacni ti ga poslužuje cijelo jato Viktorijinih anđela dok te istovremeno hlade palminim granama friško donesenih s nekog tropskog otoka.
Je*ote led sto puta, pa boca Dom Perignona na Hvaru skuplja je od jednog vloga Sonje Kovač. Ak' to nije skupo – ne znam kaj je.
I onda kad sa strahom otpiješ gutljaj te tekućine u istom trenu nestaju sve brige i problemi. Instantno se pomladiš, dobiješ na eurojackpotu i doživotno si oslobođen plaćanja dopunskog zdravstvenog. Je*ote – pa ta flaša možda i vrijedi te pare.

Biraj – o'š bit sit i diskretno podrigivat ili gladan i pit Žuju na Hvaru
I žuja definitvno nije zakon. Ne u Carpe Diem-u. Tamo se bočica Žuje plaća suhim zlatom. Moraš podići kredit ili ako imaš revolving karticu možeš i na rate. Tamo ti ne pomaže ni Mastercard. Mala Žuja, ona mala flašica, ona koju popiješ u šusu kad si žedan, ona od 0,33 košta 39 kuna. Ej, 39 kuna.
Za cijenu male Žuje moja cijela obitelj ima ručak. Pola kile tjestenine je 9 kuna, ako krknemo dva paketa, to je onda 18 kuna. I to onu tjestenina u obliku krpica. Za krpice sa zeljem. Pa to svi vole.
Pola glave zelja nije više od pet kuna. Dodaj još flašu cole za 10 kuna i to je 33 kune. Još ostaje 6 kuna za desert. Mali Vindijin puding je sad na akciji 1,99 kn u Konzumu. Eto, taman za klince. I siti i napiti. I sve to za cijenu male Žuje na Hvaru.
Fun fact – postoji i novi okus tih pudinga. Osim vanilije, čokolade i lješnjaka – sada ima i capuccino. I dobar je.
Čovječe, 39 kuna za malo pivo. Ne mogu to probaviti. Krpice sa zeljem mogu. I to rado.
Ali vratimo se malo na tipa koji pije Dom Perignon. Ako si već došao na Hvar, upoznat si s činjenicom da je Hvar podosta skup. Ako već misliš brijat po klubovima, onda si se malo informirao pa si skužio da je Carpe Diem neizostavni dio turneje i da su cijene u istom tom klubu astronomske. Ali nakon beach partija u Hula huli, mora se i u Carpe Diem. Ali to za takvog igrača nije bed. Nije došao na Hvar s deset godina starim Citroenom nego je doplovio. Ne na splavu, ne u kajaku. U jahti. I to baš onakvoj kakve gledamo na televiziji. Njegovoj vlastitoj, velikoj, uglancanoj. S poslugom i bazenom. I skiperom; jer nije fora da se sam natežeš s užadi, sidrima, pristajanjima i ostalim nautičkim komplikacijama. Imaš čovjeka koji za to brine. Jer možeš.
Da raščistimo, nisam ljubomoran na tipa ima jahtu, pije Dom Perignon i gušta. Ako je pošteno zaradio lovu za sve to – dapače. Neka. Bogu hvala.
Ono što mi ide na onu stvar su medijski napisi o cijenama, šokovima na našoj obali i sličnim sranjima. Pa dajte nas nemojte maltretirat. Svaka roba ima svog kupca i ako netko ima dovoljno love i može u jednoj večeri satrat devedeset somova za cugu – neka. Pa tko sam ja da ga osuđujem. Da mogu i ja tako, i da imam toliko – i ja bi.
A tko ne bi zvekn'o flašu Perignona za soma eura i riješio se svih briga i pritom se oslobodio plaćanja dopunskog. Ha?

Selo moje malo je totalna špica
Budući da ja nisam onaj koji pije po Hvaru i pokrivamo se onoliko koliko nam je dugačka deka – mi biramo neke druge gušte. Nemamo neku viksu ili apartman na moru. Nemamo niti neku rodbinu na moru koja bi nas pozvala da eto dođemo malo po ljeti i uživamo. Nema veze što bi ta naša imaginarna rodbina mogla rentat taj apartman u sezoni, ali ne mo'š odbit rod rođeni i te sheme. Pa to je samo tjedan dana.
Nemamo nikog. Zero. Prisiljeni smo iznajmiti apartman. Svake godine. Mislim, nitko nas ne sili da idemo na more. Možemo ostat' i u Samoboru pa se polijevat vodom iz šlaufa. I to navečer. Usput dok zalijevaš biljke po vrtu, ali lijepo je otić' na more. Fakat je.
Nije stvar samo u kupanju, sunčanju i ostalim morskim stvarima. Stvar je u promjeni.
I sladoledu od pistacije i lješnjaka. Kad smo kod sladoleda, vlasniku slastičarne na Kalelargi želim posjet svih mogućih inspekcija i pad prometa od najmanje 75 %. Ubio me u pojam ove godine. Ne daju više pola/pola. Samo cijela kugla. Pa dobro – gdje će ti duša? Nije da nemam za dvije kugle nego su mi dvije previše. Treba i na liniju mislit. No more pola/pola. Što si liz'o – si liz'o. Fuck.
I tu je taj ekonomski segment. Ili da pojednostavim, kol'ko para tol'ko muzike. Nemamo za Hvar, ali imamo za Vrse. Vrsi su super. Malo mjesto pored Nina. Zadar na 15 minuta autom i di ćeš bolje. Rentaš apartman za neke buđetno dostupne novce i voila. Odeš na more. Zvali smo malo na sve strane za te apartmane i meni fakat nije jasno kud su te cijene otišle. Pedeset, sedamdeset, devedeset, a bilo je čak i onih koji su tražili i više od sto eura. Majko moja.
Ja mislim da si to prosječan Hrvat ne može priuštit. Ja sigurno ne mogu plaćat' apartman sto eura po danu. Jednostavno ne mogu. Ovako malo prišparamo kroz godinu i skucamo za more.
Komentiram neki dan s frendom tu nazovimo problematiku cijena apartmana moru. On ima neki stan u Zagrebu koji renta pa je rek'o da će sad kad ga zovu na jesen jer „triba stan za malog koji će na faks“ bez pol' pardona tražit' nekih pedesetak eura po danu. Genijalac.
Ma sve je to ok. Treba ići na more jer bitna je promjena. Barem nama kontinentalcima – radiš cijelu godinu k'o zvijer. Juriš od jutra do navečer – tempo je ubitačan i treba ti odmor. Treba ti odmor i treba ti promjena. Da ne gledaš istu kupaonu, istu sobu svaki dan, iste susjede, iste frendove, istu rodbinu. Treba se malo maknut. Zbog njih i zbog sebe. Zaboraviti malo na svakodnevicu kakva god ona bila i napraviti promjenu. Jer onda kad se vratiš sve je nekako ljepše i lakše. A gdje ćeš po ljeti nego na more.
I sasvim je nebitno jesi li u Vrsima ili u Makarskoj. Možeš si napraviti da ti bude dobro svugdje. Eto, baš dok smo bili u Vrsima zvali frendovi da su prolazu pa da se vidimo. Bila i neka ribarska večer, dan sela ili nešto – svirao Dalmatino, neka muvana. Gospoja je još prije plaže pripremila ogromnu zdjelu smjese za fritule i mi smo se dogovorili dok kažeš „mala žuja za 39 kuna“.
Našli se navečer u selu, ponijeli fritule, kupili cugu u Bakmazu i bila je totalna špica. Birtije su bile pune pa smo završili na zidiću.
Nama je na zidiću bilo tol'ko genijalno da smo se dogovorili da moramo ponovit' uskoro. Ma kakav Carpe Diem  i Dom Perignon. Spontani dogovor, zidić u Vrsima i mlaki radler iz Bakmaza. To je to. Top topova. Vrh vrhova.

Dolje na plaži – na moru zabluda
I na plaži u našem malom selu je super. Ujutro mazneš kavu na terasi i pojedeš dvije šnita kruha s linoladom i peglaj na plažu. Dok se spakiramo nam treba čitava vječnost. Uzmi ručnike, uzmi knjige, uzmi sunčane naočale, uzmi kreme za sunčanje, uzmi dva galona vode, uzmi lovu za sladoled, ne zaboravi mobitele. Tu su još luftići, peraje, maske, plivalice, lopte na napuhavanje, kantica i cijeli set koji ide uz istu i još gomila nepotrebnih stvari.
I obavezno uzmi klincima nešto za pojest. Čovječe, klinci dok su na plaži jedu k'o termiti. Gutaju sve pred sobom. Ne odbijaju ništa. Klinci se na plaži pretvore u recycle bin. Života mi moga.
I kad više ne znaš gdje bi stavio sve od te silne opreme kreneš na plažu, karavana kreće. Čerga.
A na plaži – ludilo. Iznajmio si ležaljku pod suncobranom pa ne moraš razbijat' glavu hoće li ili neće biti mjesta. Ti svoje mjesto u hladu imaš. I gledaš malo ljude oko sebe. Čovječe, čega sve ima na toj plaži. Pa plaža je vrelo genijalnih likova.
Uvijek je tu jedan mladi par. Dvaj'st i kusur godina i vidiš da su friško u vezi jer se cijelo vrijeme drže za rukice, grle se – i totalno su guba. I ponese ih malo pa se ljubakaju i diskretno šlatare pa ih upozorava starija gospođa koja je baš došla s unukom neka pripaze malo na ponašanje jer su na plaži.
Ako pogledaš malo bolje onda je tu i jedan sredovječni par. Nekih pedesetak godina. Oni su sami na moru jer su im klinci već odrasli i više ne idu s njima na more. Pa idu sami. Čovječe, kak' im je dobro. Čavrljaju, piju kavicu, čitaju – guštaju. E sad sam ljubomoran.
Do njih glasna ekipa mlađarije – lokalni dripci koji igraju picigin i špricaju na sve strane. I super im je, ali teti s natapiranom frizurom oni nisu super jer su joj smočili frizuru. Viče na njih. Ma dajte ih gospođo nemojte maltretirat' – pa kaj vi niste bili mladi.
Vidiš na babi da je neka zločesta. Tanke usne u položaju tužnog smajlija, škilji i grdo gleda. Još uvijek se ne može pomirit' s tim da je stara i ljuta na sve oko sebe jer joj je susjeda rekla da joj ovaj novi badić tigrastog uzorka ne stoji dobro.
Gospođo, susjeda je bila samo iskrena. Prihvatite tu činjenicu koliko god ona bolna bila.
Imam i ja i sisice i škembu i višak masnih naslaga na bokovima pa ne nosim one klasične kupaće i ne furam se na manekena. I nisam zbog toga ljut na cijeli svijet.
Ima i tu i velikog društva sastavljenih od tri-četiri obitelji iz Češke ili Mađarske koji su skupa došli ovo ljeto na more. Uvijek ih vidim, svake godine jednu takvu ekipu.
Brat bratu – skoro pa njih dvadeset. Oni se sjure na plažu i bez upozorenja krenu istovarivati stvari i u tren oka eto već pet složenih šatora, nekoliko prijenosnih frižidera i gomila još drugih stvari. Oni su složili cijeli kamp. Žene brižno mažu djecu, dečki otvaraju već drugo pivo i napuhuju sve one silne pizdarije za napuhavanje na radost najmlađih. Ima tu dupina, kornjača, krokodila i ostalog životinjskog svijeta, a nađe se i pokoja kriška pizze ili lubenica. Da, i toga za napuhavanje ima.
Oni su došli jučer i to se vidi na ženskom dijelu ekipe. Badić koje su nosile jučer ne nose danas, a na mjestima na kojima je jučer bio badić – danas su crte. I to ne bilo kakve – nego bijele. Mliječno bijele. A sve ostalo crveno. Doslovno k'o oni retro karirani crveno bijeli stolnjaci. Kak' su one spavale prošlu noć – pojma nemam, ali pouzdano znam da im nije bilo lako.
Ja svake godine izgorim. I koliko god da se mažem, pazim, uvijek me to sunce uhvati i pocrvenim k'o gospođa iz Mađarske ili Češke. I crven sam. I peče me.
Gospoja nema tih problema. Ona fino crni – može se pacat na suncu čitav dan i ništa. Ja koji god dio svoje bijele tjelesine da stavim na sunce – gotovo.

Pekmez za sunčanje – WTF?!?
Ta činjenica me posebno boli. To da ona crni gospodski, a ja k'o kmet. Ustvari me ta činjenica više peče nego što me boli. Ne znam u čemu je kvaka. Sigurno je u pekmezu.
Prošle godine sam bio upoznat s činjenicom da postoji pekmez za sunčanje.
WTF?! Pekmez za kaj?
U moru tih „za babe“ stvari sada su ubacili i pekmez za sunčanje. Sorry, pekmez je za palačinke ili knedle, a ne za sunčanje. Ali eto, ima sada i toga. Očekujem iduće godine i sirni namaz za sunčanje, linoladu za sunčanje, hrenovke za sunčanje i sve ostalo „za sunčanje“.
Gledam malo po kupaoni taj arsenal ženskih pomada. Tu je krema za sunčanje, onda je tu neki gel za tuširanje s kremom za njegu kože nakon sunčanja. To valjda njeguješ kožu dok se tuširaš. Nemam pojma.
Kad peru kosu, onda peru s posebnim šamponom za kosu koja je bila izložena suncu, pa je tu i regenerator za istu takvu kosu. Poslije se na glavu nanosi još neka reparaturna maska (valjda sam dobro napisao) za kosu sa svim mogućim esencijama egzotičnih biljaka i sjemenki nekih biljaka koje ne mogu ni izgovorit', a tijelo se maže posljednjim hitom s reklame za kožu dugo izloženu suncu i UV zrakama.
Ma halo. Čovječe, pa treba ti dvadeset minuta samo da skontaš što u kojem trenutku moraš stavit na sebe. Nemam  vremena.
A potrebno je samo istuširat' se. Ma dajte me nemojte. Život sa ženama je čudo. Meni je dovoljna voda. Obična. Ona koja curi iz pipe, obično hladna jer se uvijek na moru tuširam zadnji pa se bojler isprazni. Pa onda drhtiš pod tušem. A kad si žedan preko dana i hoćeš popit čašu hladne vode – nikad ne dođe tako hladna. Nikad. O je*em ti sreću.
Ništa drugo mi ne treba osim vode. Mogu se oprat i s Čarlijem ako treba. I kvit.
I dok se gospoja napacana pekmezom, blještava i sjajna jer taj pekmez je pun šljokica pa onda kad te zamoli da joj namažeš leđa – imaš šljokica na rukama do kraja dana  - ti zvjeraš okolo i sa zanimanjem promatraš sve te ljude oko sebe.
Fotkanje je uvijek IN. O čovječe, ovo mobitel ludilo je doseglo svoj vrhunac. Ja sam doslovno napravio jednu fotku na plaži. I to je to. Kraj.
Ono što je napravila jedna instagra-m-ama je bilo za ozbiljnu zabrinutost. Bilo je već kasno poslije podne, skoro pa večer. Ja sam se s malom još nešto igrao u plićaku, a instagra-m-ama je pokušavala uslikati svoju kćer.
Sunce je zalazilo, a instagra-m-ama je nekako zamislila da bi njezina kćer, desetogodišnjakinja trebala plutati na površini i desnu nogu podići visoko u zrak. A u pozadini dječje noge je trebalo biti sunce koje kao da tone u more. To će bit super fotka „za instač“ vikala je instagra-m-ama i maltretirala dijete dobrih desetak minuta. Uvijek je nešto smetalo, frajer na jet ski-u u daljini, sin koji se nije htio maknuti ispred kćeri pa mu je instagra-m-ama prijetila da će ga sutra poslati prvim autobusom natrag tati (mali nije trzno na to niti malo – bravo mali), pa je tu bila neka gospođa koja je izlazila iz mora i bila u kadru. Fakat se žena namučila dok nije napravila #superfotkamojekcerisnogomuzrakunamoruanaseludoksuncezalazi.
Yeah, bravo teta.
Bile su tu i dvije guzice. Neke dvije cure, djevojke – whatever - odlučile su slikati svoje guzice. Ustvari one su se trebale fotkati s leđa mada je točnije da su se htjele slikati s guza jer su vječito narihtavale badiće i otkrivale guzicu sve više i više. Prvo je prva fotkala drugu, a onda je druga fotkala drugu. I to je trajalo beskonačno dugo i smijalo im se pola plaže kak' se cure prenemažu.
Ove godine u modi su oni mali badići. Prije od badića nisi vidio guzicu, a sada od guzice ne vidiš badić. I to je sasvim ok ako imaš pozadinu za naslovnicu – dapače. Svako voli vidjeti lijepo građeno tijelo. Ako smo na dijeti to ne znači da ne možemo pogledati menu.
Ali ove cure nisu imale stražnjice za gledanje. I kako su one taj badić sve više sakrivale to je na vidjelo sve više izlazio onaj neosunčani dio. Ne, ne i ne.
Ja i gospoja smo se baš zabavljali gledajući ove dvije kako se montiraju ne bi li ispale #guzicesunamsuperuzzalazaksunca i tih skoro pa sat vremena mislim da je obilježilo dan svima prisutnima na plaži. Cure su zabavile i nasmijale sve prisutne. Da li su zabavile i svoje pratitelje – baš i nisam siguran.  
I ne treba se onda čuditi ili biti šokiran to što Sonja Kovač svoje usluge masno naplaćuje. Tri posta na instagramu & šest instastory koštaju 16500 kuna. Vlog košta manje od boce Dom Perignona na Hvaru, a giveaway na istom tom instagramu košta 9000 kuna. Fakat nemam pojma kaj je to giveaway jer sam malo needuciran po pitanju instagrama, ali ako Sonja to može naplatiti po tim cijenama – svaka čast. Ako joj za jednu fotku treba četrdeset i kusur minuta k'o ovima dvjema s plaže u Vrsima – onda kužim zakaj to toliko košta.
Pa to moraš imat konjske živce i bezgranično strpljenje – i bubaš fotke dok ne dođe ona prava. Pa to naplatiš pa piješ Dom Perignon. Ili malo pivo na Hvaru.
Meni je skroz ok i mlaki radler na zidiću u Vrsima u dobrom društvu. To me relaksira, veseli, odmara. Totalni take a break.