To je ona lijepa i svjetla strana sporta. No, sport ima i svoju nuspojavu. Svoju mračnu stranu. Onu stranu koja se ponekad ukaže u svom nimalo lijepom izdanju i sve nas neugodno iznenadi.
Srećom, ukazuje se rijetko, ali kad se i ukaže, to su situacije koje se nažalost još dugo pamte.
Svjedočili smo tome prošlog utorka.

Dan uoči utakmice u kojoj su snage trebali odmjeriti Dinamo i poljske Legia, u zagrebačkoj Dubravi dogodio se sukob navijača. Dvojim oko toga radi li se o navijačima jer za svoj klub navijaš drugačije. S tribina, s trgova, s kauča u dnevnom boravku.
Solo ili u društvu.
Internetom su vrlo brzo počele kružiti brojne snimke ovog sukoba i to s navijanjem nema apsolutno nikakve veze.
Mediji i policija još uvijek se ne mogu uskladiti koliko se ljudi sukobilo. Jedni tvrde da je bilo dvije stotine ljudi, drugi da ih je bilo tri stotine, a neki čak da ih je bilo oko četiri stotine.
Bez obzira koliko se „čijih“ i na kojim stranama našlo te večeri, ružne scene obišle su Hrvatsku. O sukobu su izvijestili i poljski mediji, a o ovom ružnom događaju sigurno će izvijestiti i drugi strani mediji.
U svijet ćemo iz Lijepe naše poslati nimalo lijepu sliku.

Dubrava je utorak navečer izgledala kao ratna zona. Gorjele su baklje, a letjele čaše, boce, pepeljare, stolice, stolovi…na snimkama se vide ljudi s letvama u ruci.
Oštećeno je pet kafića i tri automobila. Policija tvrdi kako nije bilo ozlijeđenih. Ne znam na koji se način ozlijedio jedan Poljak koji je završio na operaciji zbog prijeloma bedrene kosti.
Ne prijeloma prsta ili ruke već bedrene kosti. Najduže i najjače kosti u ljudskom tijelu.
I dalje zaista ne vidim nikakvu poveznicu s navijanjem i nogometom.
Ovo nisu bili navijači već huligani.
Kako drugačije objasniti cirkus koji su napravili u gradu. U večernjim satima dok su ljudi bezbrižno sjedili na terasi kafića, ispijali hladno pivo ili gin tonic odbrojavajući još jedan dan manje do početka godišnjeg.
Kvartom je u nekom trenutku protutnjalo nekoliko stotina većinom mladih ljudi s namjerom da se sukobe jedni s drugima.
S idejom da nekom nanesu bol i ozlijede ga. Ne bacaš na nekog stolac, staklenu bocu i ne nosiš bejzbol palicu u ruci bez razloga. Imaš namjeru. U ovom slučaju nimalo lijepu i časnu.

Mogu shvatiti da netko zdušno navija za svoj klub. Svim srcem. Godinama. Čak i desetljećima. Da proslavi pobjedu, osvajanje kupa.
Kao i da se ljuti kad njegova momčad izgubi, bude u bedu jer je izgubio na kladionici. Sve je to razumljivo i sve je to ok.  
Ovakvi događaji mi nisu razumljivi. Ja to ne mogu i ne želim shvatiti.
I opet se bacila ljaga na navijačke skupine. U ovom slučaju, prozivaju se navijači Dinama, Bad Blue Boys-i koji su u očima javnosti krivci za ovu epizodu.
Mišljenja sam da Bad Blue Boys-i nemaju nikakve veze s ovim neredom. Ne zaboravimo reakciju Bad Blue Boys-a prilikom zagrebačkog potresa i rodilišta u Petrovoj. Tamo su bili prvi. Pomagali trudnicama i majkama. Slike su to koje su se i te kako urezale u kolektivnu društvenu memoriju.
Organiziraju akcije dobrovoljnog darivanja krvi, razne humanitarne akcije za potrebite, dostavljaju lijekove starijim i nemoćnim osobama, skupljaju hranu i potrepštine za pučke kuhinje…
Čitav je niz hvalevrijednih akcija u kojima plavi dečki pokazuju svoje veliko srce.
I upravo iz tih razloga nikako ne mogu povezati ovaj sukob s Boys-ima.
Jednostavno jedno ne ide s drugim. Nikako.

Nadam se nisam u krivu i da zaista navijači, oni pravi, nemaju nikakve veze s prošlotjednim neredima.
Nisu ovo niti prvi, a ni zadnji neredi kojima smo svjedočili. Milano, Udine, Bergamo…samo su neke od utakmica koje su se igrale izvan granica, a u kojima su izbili neredi i u kojima se „navijači“ iz Hrvatske nisu predstavili u najboljem svjetlu.
Nije naša zemlja jedina koja ima problem s huliganima. Engleska se i nakon četrdeset godina nakon rješavanja ove situacije spominje kao dobar primjer kako se suočiti s ovim problemom. Gdje ima volje, ima i načina.
U svjetlu baklji, razbijenog stakla, krvavih glava i uništavanja, nogomet pada u drugi plan.
I upravo zbog takvih situacija sve je manje onih koji utakmice više ne prate s tribina. Boje se.
Imam frenda koji je odrastao uz maksimirski stadion. Dinamovac je, ali na utakmice više ne ide. Nema volje jer se ne želi naći u nekom sukobu. Nije to više to – kaže.
Mogu ga razumjeti jer nitko ne želi otići na utakmicu kluba za koji navija i završiti u nekom sukobu. Jedne „navijačke“ skupine s drugom ili u nekom srazu s policijom.

Želiš samo gledati nogomet, navijati i guštati u dobroj tekmi. Ništa više, a ni manje od toga.
Upravo tako trebala bi početi i završiti i svaka navijačka epizoda.
Ovaj dio „navijanja“ koji uključuje nasilje ne mogu razumjeti. Što te natjera i pokrene da uzmeš bejzbol palicu, letvu, bocu i s grupom istomišljenika kreneš u lov na „navijače“ suparničkog kluba.
I mi smo se kao klinci znali sukobiti – jedna škola protiv druge. Jedan razred protiv drugog. Naselje protiv naselja, kvart protiv kvarta…, ali sve je to završilo naguravanjem, ponekim šamarom i rijetko kad nekom masnicom ispod oka.
Ovo nije na tragu osnovnoškolskih ili srednjoškolskih obračuna.
Ovdje nije riječ o klincima već odraslim ljudima koji su svjesni ili bi trebali biti svjesni svojih postupaka. Kao i činjenice da nekome možeš oduzeti život ako ga udariš letvom ili bejzbol palicom u glavu. Nekoga možeš ubiti. Ej…ubiti. Ili mu nanijeti teške ozljede. Učiniti invalidom.
Poražavajuće su ovo činjenice, ali istovremeno i realne. Ovdje su. U Hrvatskoj, u Dubravi. I sva je sreća da nitko nije teže ozlijeđen.

Pojavile su se i neke informacije kako je ovaj sukob bio unaprijed dogovoren. I dalje mi je neshvatljivo da se dvije skupine ranije dogovore oko točnog vremena i mjesta gdje će odmjeriti svoje snage. Sve u svjetlu činjenice da su ulozi u ovakvoj tučnjavi veliki. Lako još za razbijenu glavu, puknutu arkadu ili slomljenu ruku. Zarast će, ali što ako nekome oduzmeš život. Ili se tvoj u trenu ugasne na nekom parkingu.
Kao čovjek, kao osoba koja je protiv svakog oblika nasilja, kao roditelj…ne mogu sam sebi objasniti ovaj „navijački“ fenomen.
Ni činjenicu da su se odlučili sukobiti u naselju. U kvartu, među ljudima. Ako su već dvije strane zaključile da je fizički sukob jedina moguća opcija – mogle su se naći na nekoj livadi.
Susresti se u nekoj pustoši pa „riješiti“ svoje stvari i nesuglasice.
Ovako sukobu ne bi svjedočili slučajni prolaznici. Neki ljudi zaista su bili uplašeni zbog čitave ove situacije.

Materijalnu štetu da ne spominjem. Vlasnici kafića ostali su bez namještaja sa svojih terasa. Huligani su uzimali stolove i stolce i bacali prema svojim neistomišljenicima.
Netko je od tih ugostitelja možda i podigao kredit da uredi terasu kafića kako bi mogao zaraditi. Staviti kruh i mlijeko na stol svojoj djeci. Isplatiti plaće zaposlenicima.
U roku od par minuta netko je to sve doveo u pitanje.
I dalje se ne dam uvjeriti kako to ima bilo kakve veze s navijanjem.
Netko od vlasnika automobila koji su oštećeni je možda baš sutradan trebao krenuti na godišnji odmor. Otkud bilo kome pravo na uništavanje tuđe imovine.
Tko će podmiriti nastalu štetu? Kako će utvrditi krivci? Tko će snositi odgovornost?
Ostalo je otvoreno mnogo pitanja, a hoće li se na njih i pronaći odgovori, pokazat će vrijeme.
Nažalost, još jedna ružna „navijačka“ epizoda je iza nas.
Optimistično se nadam da je i posljednja te da ćemo umjesto „kolca, lanca i boksera u glavu“ više svjedočiti „slaganju popevki i branju rožica“.