I to već s prvim danom lipnja.
Proglasio sam ga novim početkom. Barem po pitanju posla jer posljednjih godinu dana, i koji mjesec više da budem precizniji, netko je stisnuo pauzu.
Pisao sam već o tome kako smo mi iz turističke branše baš jako pogođeni krizom koju nam je donijela korona. Malo je reći pogođeni. Korona nas je doslovno sažvakala i ispljunula, a da ne zaboravimo da je ovdje, povremeno dođe pa nas još malo šutne nogom. Tek toliko. Da se ne opustimo.

Od svih loših stvari koje su se dogodile zadnjih godinu i nešto, ova činjenica kako je u poslovnom segmentu sve stalo, definitivno zauzima prvo mjesto i teško će je bilo što drugo nadmašiti.
No, nije poanta cviljenje ili traženje sažaljenja. Svi smo se nekako snašli jer svakodnevnica te jednostavno tjera da pronađeš rješenje. Nema tu neke velike filozofije, a od kukanja ionako nikakve vajde. Svoje probleme i neke situacije najprije ćeš i najlakše riješiti sam. Ili barem inicirati nešto i pokušati riješiti, a ako se usput pronađe još neka ruka koja će ti pružiti podršku – nema razloga da ne (pre)okreneš situaciju u svoju korist.

Kako u svakoj situaciji pokušavam pronaći nešto dobro bez obzira što to nije uvijek moguće, ali u ovoj konkretnoj – nešto se pronašlo. Radilo se, kemijalo, kombiniralo. Iskoristio sam vrijeme za neke druge stvari, završio neke projekte, realizirao ideje koje su se vrzmale u glavi.
Uostalom, proveo sam toliko vremena kod kuće s obitelji kao nikad do sad. Vjerujem da se to više neće ponoviti pa treba biti zahvalan i na tom daru.
Bez obzira što mi u ni jednom trenu nije bilo dosadno jer uvijek se nešto događalo, nešto je nedostajalo. Nije sve na svom mjestu i osjećaš da nešto nije u potpunosti. Nije onako kako bi trebalo biti.

Nešto fali. Fali ti posao, fali ti svakodnevica. Koliko god da si se davnih dana ponekad žalio na tempo, činjenicu da ti radni dan zbog prirode posla traje 24/7 kao i tona stresa koju ide u paketu – nedostajao ti je i taj dio. Prošlo je previše vremena otkad si zadnji put bio zarobljen u žrvnju posla i baš ti fali. Voliš to što radiš, imaš dobru ekipu s kojom radiš i kako god okreneš – sve ti to nedostaje.
I iz tog razloga bilo je potpuno čudno na prvi dan šestog mjeseca osjetiti tu navalu adrenalina jer na poslu je sve bilo kao nekad. Ne znam što se točno dogodilo, gdje je i kad kliknulo, ali je. Kliknulo je. I osjećaj je bio (čitati jako polako) - d o b a r.

Odrađena dva sastanka. I to ona prava. S dvije različite osobe za dvije različite stvari. Uživo, face to face… s razmjenom vizit karti i postignutim dogovorom na kraju sastanka.
Brdo primljenih i odgovorenih mailova, nekoliko telefonskih razgovora i na desetke njih putem mobitela.
Kruna tog dana bio je ručak s kolegama iz ureda. Znači - ne dostava…ne, netko je nešto donio od doma…ne, nešto smo pripremili u kuhinji.
Vani, u restoranu. Čak ne ni na terasi već unutra jer mjere su popustile.
Čovječe, kakav je to osjećaj bio.
Fantastičan. Bilo je lijepo ponovno se osjećati živo. Doživjeti ponovno svakodnevicu kakva je nekad bila. Vratilo se normalno.

Bez obzira na cjelokupnu situaciju s virusom, termini „staro normalno“ i „novo normalno“ i dalje su mi teško prihvatljivi. Staro normalno nije staro normalno već normalno. Ovo novo normalno nekako mi je draže percipirati kao „privremeno“.
Ukoliko „draže“ i „novo normalno“ uopće idu jedno uz drugo.
Ne idu, ali tu smo gdje jesmo. Nemamo mnogo utjecaja već nam preostaje samo prilagoditi se i pokušati živjeti što je normalnije moguće. Pod ovo „normalnije“ mislim na „staro normalno“ odnosno normalno.
Neke stvari i mali svakodnevni gušti su nam uskraćeni i teško je prihvatiti da neke stvari ne možeš kao što si mogao prije, ali… Okreneš se nečem drugom i pronađeš neke nove stvari koje te ispunjavaju i vesele. Ja sam otkrio radosti hortikulture, ali o tome neki drugi put.

No, ipak se nešto pokrenulo. Mjere su popustile i sve je preko noći odjednom živnulo. Dodajmo tomu i činjenicu kako je prestala padati kiša i konačno se popravilo i vrijeme.
Ovo meteorološko. I ono je na našoj strani.
Proljeće smo gotovo pa preskočili i iz nešto deblje odjeće uskočili direktno u japanke i napokon je stiglo dugo očekivano ljeto. Ne još kalendarski, ali eto ga. Stiže za koji dan.
Idući ponedjeljak u 04:21.
Ja ću pozdraviti ljeto u prvoj minuti dolaska jer želim vjerovati da će nam ljeto svima nama donijet lijepe stvari.
Nisam tip od joge i Surya Namaskara sa svih svojih dvanaest asana potpuno mi je nepoznata, ali ja idući ponedjeljak osim ljeta, pozdravljam i Sunce.
Na prvi dan ljeta, u Samoboru izlazi u 05:07. U Zagrebu minutu ranije, u Dubrovniku tri minute kasnije, a ako ste kojim slučajem iz Rijeke, kod vas izlazi u 05:14.

Lipanj je donio i neke stvari s kojima se još nisam do sad imao prilike susresti. Ne znam kako opisati trenutak jednog poslijepodneva.
Otišao sam u vrtić po najmlađu kćer. I to u vrijeme u koje obično dolazimo po nju. No, nakon vrtića nismo krenuli odmah prema kući. Otišli smo do dućana.
Ni odlazak u dućani nije nešto što bi trebalo biti neobično ili drugačije, ali ovaj put je bilo. Drugačije.
U dućan sam otišao po gajbu piva koje je od mene naručila najstarija kćer.
Fali joj još koji tjedan do osamnaestog rođendana i još uvijek ne može alkohol kupovati sama. Ona i prijateljica su planirane na neki rođendan taj vikend, a slavljeniku su odlučile pokloniti gajbu piva. Po koju sam zbog njihovog dobnog ograničenja morao otići ja.

Čovječe. Sve to u pola sata.
Prvo pokupiš jedno dijete u vrtiću, a u drugom trenu kupuješ gajbu piva jer je to od tebe, vlastitog oca, naručila najstarija kćer. Ulovio sam sam sebe u dućanu dok sam stavljao gajbu u kolica kako razmišljam – pa je l' ovo moguće. Kud prije? Kako? Zašto?
Osjećaji oko ove situacije i dalje su mi podijeljeni.
Ok. Svjestan sam da neće frendu za poklon odnijeti neki od lektirnih naslova, šah, goblen ili mapu za herbarij, ali kud baš gajba piva.
Sve to ide u roditeljski staž i svatko je sretan zbog drugih razloga.
Netko zbog gajbe piva, a netko zbog sladoleda. U ovu drugu kategoriju spadamo najmlađa kćer i ja. Mi smo se zadovoljili sladoledom koji na vruć lipanjski dan barem na tren iz fokusa maknuo dvadeset boca piva sa stražnjeg sjedala.

S kim god da pričam, svi su u posljednja dva tjedna živahniji, puniji energije, optimizma.
Ne vidi se, ali osjeti se ta neka dobra vibra koja nas je kolektivno zagrlila. I nadam se kako će potrajati još dugo dugo.
Dugo.
Možda je tomu pridonio i produženi vikend za Tijelovo jer svi su negdje otputovali. I mene je put zbog promocije knjige odveo na Korčulu pa smo odjednom gospoja, mala i ja postali „bleisure-ovci“. Pojavio se taj izraz kad me teta s kojom smo razgovarali oko smještaja pitala oko svrhe putovanja. Čuo sam već za njega, ali nisam znao da se zaista i koristi.
Genijalni su mi ti novi termini.
„Bleisure“ – zvuči egzotično i pomalo fensi, a stvar je tak' jednostavna. Ne'š ti mudrovanja – kakav „bleisure“?!?
Spojio si ugodno s korisnim. Točka.

Super je opcija kad uspiješ ovako uštipnuti koji dan i malo se odmaknuti od svakodnevice. Ne bih rekao da je to bijeg jer ne bježiš već se jednostavno malo makneš. I ima nešto neobjašnjivo lijepo u tom trenutku kad sjedneš u auto i negdje odeš na par dana.
Nebitno je li to stara obiteljska kuća u Slavoniji, vikendica u Lici, klet u Zagorju ili neki fensi resort s all inclusive ponudom.
Čim kotači okrenu prve kilometre ceste mozak se po nekom ključu prebaci u neki drugi state of mind. Veseliš se onome što slijedi u nadolazećim danima. Promijeniš okolinu i odmah je sve nekako ljepše. Zaboraviš na sve što si ostavio kod kuće ili u uredu jer jedno je sigurno. Sve će te to dočekati kad se vratiš pa onda to slobodno vrijeme treba maksimalno iskoristiti.

Takve prilike treba ugrabiti što češće jer gode. Duhu i tijelu. Toliko mnogo da te ne smetaju ni gužve na povratku kući. Ne vidiš ništa loše u nepreglednoj koloni koja se prema google maps-u proteže od Ogulina do Jastrebarskog. Gledaš ljude u automobilima ispred, iza i pored sebe. Nitko se ne uzrujava previše jer svi su laid back i nekako laganini. #keepcalm
Bez obzira što ti se povratak produžio za nekoliko neplaniranih sati vraćaš se doma ispunjen.
Novi radni tjedan donosi isti onaj osjećaj s početka mjeseca.
Terase kafića su pune, ljudi se druže, čuje se žamor po ulicama grada. Planiraju se neki odlasci na koncerte, zajedničko gledanje utakmica jer počeo je Euro. U gradu gomila događanja. Netko spominje putovanja preko granice, a i sezona godišnjih samo što nije počela. Kao da se preko noći okrenuo jedan novi list.
Lijepo je sve to vidjeti i osjetiti jer jednostavno tjera osmijeh na lice.
Dugo smo na to čekali i neka potraje još dugo dugo.