Kako će se sustav posložiti onako kako treba i kako više nećemo svjedočiti ovakvim tužnim pričama.
Tko će se od mjerodavnih državnih institucija za to pobrinuti i u čijoj je to nadležnosti, svejedno mi je. Samo neka se nešto promijeni.

I dok je sustav ukazao na neke svoje propuste, na neke stvari ukazalo je i društvo. Po svemu sudeći, za dobar dio javnosti najveći je problem Jelena Veljača.
Pročitao sam neke komentare koji su se pojavili po društvenim mrežama i portalima, a odnose se na Jelenu Veljaču.
Tužno, žalosno, poražavajuće.
Količina negativnosti, mržnje i zlobe ozbiljno je zabrinjavajuća.
Iskreno se nadam kako se radi o manjini koja je jednostavno „samo dovoljno glasna“ jer ako je to stav većine, onda smo kao društvo nepovratno otišli u krivom smjeru.
Ako je u Hrvatskoj trenutno jedini problem Jelena Veljača, onda mi problema nemamo jer oko bilo koje teme rasprava nikad nije toliko žustra. Kad se pojavila ona – pojavili su se i mnogobrojni internetski komentatori. Uzbuđeni i uzrujani.
Ne mogu razumjeti čemu toliko prosipane žući i uzrujavanja oko jedne osobe.
Nemam razloga braniti Jelenu Veljaču. Ne poznajem ju osobno, ne znam kakva je osoba, koje su joj kvalitete i mane. Ima ih kao i svi mi jer to je normalno. Ljudski.
Uostalom i ona sama je uputila oštre riječi na račun socijalnih radnika, ali žena se na koncu posula pepelom i ispričala.

O Veljači ne znam mnogo.
Znam o njoj točno onoliko koliko do većine nas dospiju informacije iz medija.
Pojavila se u nekoliko serija i filmova, piše scenarije i kolumne. To joj je posao.
Imena bivših i sadašnjih partnera me ne zanimaju kao ni ostali detalji iz njezinog privatnog života. Njezin izbor, njezina stvar i ako je ona sretna – ja još sretniji.
Kako zbog nje, tako i zbog svih ostalih. Nek' smo svi sretni.
Ne možemo ignorirati činjenicu kako se pojavljuje u medijskom prostoru što po inerciji dovodi do toga kako je ona medijski eksponirana osoba sviđalo se to nama ili ne.
Sasvim je drugi par rukava je li nam ona simpatična jako, malo manje ili nije uopće.
Ono što radi kao glumica, scenaristica… može nam se sviđati, a i ne mora.
To je stvar našeg dojma, naš izbor i naše mišljenje na koje imamo pravo.
No, znači li to da moramo nekog blatiti, pisati o njemu ružno, mrziti nekog jer nam nije simpatičan. Ne moramo i ne smijemo, ali ipak ima onih koji to rade i to nikako ne mogu shvatiti i razumjeti.

Prošlog tjedna to je bila Jelena Veljača, prije mjesec dana bio je netko drugi, a već idući tjedan „na tapeti“ će se naći neko novo ime i prezime.
Ime koje će nama biti više ili manje poznato, a osoba koja se nalazi iza tog imena i prezimena nama je više ili manje simpatična.
Kultura mržnje u digitalnom svijetu samo će premjestiti svoj fokus.
Veljača je mnogima zasmetala jer „što se opet ova javlja“.
Ne razumijem u čemu je problem?
Zašto se ne bi javila jer javila se i prije malo više od dvije godine kad je s inicijativom Spasi me organizirala prosvjed na zagrebačkom Tomislavcu na kojem se okupilo nekoliko tisuća ljudi.
Svi zahtjevi inicijative bili su usmjereni na rješavanje problema obiteljskog nasilja.

Kako tada, tako i sada. Što je loše u tome?
Po nekima, zato jer iza svega stoji Jelena Veljača.
Netko je napisao kako to radi zbog svog interesa i koristi.
Nisam siguran da mogu shvatiti kakvu će to točno korist iz svega izvući.
Materijalnu? Čisto sumnjam. Pisat će bolje scenarije, dobivati bolje uloge?
Ne bih rekao da će joj ovaj angažman u bilo kojoj mjeri utjecati na inspiraciju i kreativni nerv.
Žena je jednostavno iskoristila svoj utjecaj ne bi li pokušala promijeniti stvari.
Ne zaboravimo, a bitno je – inicijativa iza koje stoji pokušava stvari promijeniti na bolje.
Na bolje. Ne na lošije.
I sasvim je nebitno stoji li iza bilo koje inicijative Jelena Veljača koja zbog svog imena i prezimena može lakše do sastanka s ministrom nego što bi to pošlo za rukom mojoj susjedi.
Moja susjeda također želi da se stvari promjene. I ona želi da se stvari promjene na bolje, ali nažalost, ne može sjesti za isti stol s ministrom ili premijerom.
Ja također želim da se brojne stvari u društvu promjene, a istodobno sam svjestan kako o tome neću imati priliku razgovarati s premijerom.

Podržavam svaku inicijativu i svaku osobu koja pokušava stvari promijeniti na bolje stajala iza nje Jelena Veljača, moja susjeda, sredovječna gospođa iz Gospića ili samohrani otac iz Cavtata.
Podržavam i Martu Divjak i Antoniju Skender iz inicijative „Moramo vam nešto reći“. Meni do neki dan dvije potpuno nepoznate djevojke, ali uspjele su sjesti za stol istovremeno i s resornim ministrom i s premijerom. I one žele promijeniti stvari na bolje.
Bravo za djevojke.
Situacija je takva kakva jest i za neka imena ćemo čuti, a za neka nećemo.
Neki će do premijera i ministra lakše, neki teže. Neki nikad.
Dokle god se stvari žele promijeniti na bolje potpuno je nevažno čije ime je ispisano na ekranu.

Nepotrebno hejtanje na internetu neće ni na koji način utjecati na bilo što, a najmanje će pomoći da se stvari pomaknu s mrtve točke.
Samo će potaknuti i druge na pridruživanje u nepotrebnom i neprimjerenom komentiranju.
Nije mi jasno otkud potreba i što je to u ljudskoj prirodi što te natjera uključiti se neku raspravu na način da zaboraviš na sve opravdane argumente i promašiš cijelu bit. Pritom zaboravljaš na pristojnost, manire i ne biraš riječi. Jednostavno istovariš čitavu hrpu zlobe i mržnje. Uvrijediš nekog zbog, u ovom slučaju, imena i prezimena. ?!?
Pročitao sam i članak u kojem Hrvatska udruga za ravnopravno roditeljstvo proziva ministra Aladrovića i šalje otvoreno pismo nezadovoljni što je ministar na sastanak pozvao inicijativu Spasi me. Pretpostavljam da do otvorenog pisma ne bi došlo da je na sastanak pozvao njih, a ne Veljaču.
Navode kako osobe iz inicijative Spasi me, a koje su bile na sastanku nisu „dovoljno stručne te nemaju dovoljno stručnih saznanja da bi o toj temi mogle razgovarati sa znanstvenog, praktičnog ili stručnog aspekta“.

Također navode kako pojedine aktivistice koriste „medijsku pozornost kako bi ostvarile pojedine partikularne interese i rješavale vlastite probleme o čemu imaju neposrednih saznanja“.
Ne kužim, ako imaš saznanja, objavi ih javno.
Bez predikcija, insinuacija, konstrukcija, neslužbenih informacija, anonimnih izvora…
Čemu skrivanje?
Iščitavam između redaka tog pisma određenu dozu ljubomore. Možda krivo čitam – i to je moguće, ali tako sam to doživio i ne mogu si pomoći.
Ne bi li bilo bolje da je udruga kontaktirala inicijativu kad su već saznali da će do sastanka doći te ponudila sve svoje znanje, stručnost, iskustvo.
Siguran sam kako im kapaciteta ne nedostaje te kako se oni, kao i sve druge slične inicijative i udruge zalažu za bolje društvo. U ovom slučaju, zaštitu djece.
Ono, idemo zajedno pokušati napraviti nešto - združenim snagama do višeg cilja.
Po meni bi to bila puno bolja opcija. Ovako smo opet na već dosadnom obrascu – jedni protiv drugih, vi na jednoj strani – mi na drugoj.
Dobili smo još malo fino upakiranog animoziteta, a ja i dalje živim u svom nekom filmu u kojem mislim da bi ovakvi scenariji bili mogući.

U gomili internetskih rasprava, prozivanja jednih ili drugih, akumuliranju nagomilane negativne energije u vidu zlobnih komentara bojim se da će se izgubiti bit.
Da će pasti u drugi plan i postati nevidljiva okružena virtualnim zidom netrpeljivosti i negative, a ona bi nam ipak trebala biti najbitnija.
Bit i dalje ostaje ista i za nju se moramo uloviti i to bi nam trebala biti misao vodilja.
Sasvim nebitno koja inicijativa ili udruga će biti više eksponirana. Dokle god je cilj opravdan, a u ovom slučaju i te kako jest, nečije ime i prezime ne bi nam trebalo stvarati ama baš nikakav problem.
Po meni postoji čitav niz mnogo važnijih stvari koje bi trebale potaknuti na veći angažman internetske zajednice, ali nažalost angažman izostaje.
Trebali bi biti puno glasniji zbog nestašice lijekova za onkološke bolesnike, sporu obnovu potresom pogođenih područja, umirovljenika koji traže boce po kantama za smeće…
I mogao bi ovako u nedogled.
Ako je Jelena Veljača najveći problem, pa mi problema uopće nemamo.