Ne živim u nekom bezbrižnom okruženju, nije me nitko stavio pod stakleno zvono, a nije me život niti mazio u smislu da su mi roditelji omogućili lagodan život. Nisam nikad bio pripadnik zlatne mladeži. Čak niti srebrne ili brončane. Različiti smo, sve ok.
Dijete sam roditelja koji su bili školski primjer radničke klase, a od svoje osamnaeste godine brinem sam za sebe.
Nisam ljut ni ljubomoran na svoje vršnjake koji su imali gotovo sve servirano na srebrnom pladnju. Ponekad se karte tako podijele. Ponekad te pomiluje sreća. Neki nisu bili u stanju iskoristiti sve benefite takvog načina života, ali njihov izbor. I dalje smo si dobri, i dalje su mi prijatelji.
Ja ne bih ništa mijenjao jer bilo je onako kako je moralo biti i odigralo se onako kako se moralo odigrati.
Vrlo rano sam postao svjestan uzrečice „Uzdaj se u se i u svoje kljuse“.

Prtim svoj put.
Uz sve prepreke, uspone i padove kao i one lijepe trenutke kad sve zaista ide kao po špagi.
Kad čovjek živjeti život nauči na teži način i zna koliko muke, truda, zalaganja i odricanja je potrebno ne bi li napravio i stvorio nešto teško mu je gledati na taj čudnovati svijet politike i pritom ostati cool. Miran. Pogotovo kad znaš, vidiš, promatraš, svjedočiš kako je ponekad samo dovoljno imati iskaznicu. Ili biti dobar s čovjekom koji ima dovoljno tešku iskaznicu.
Jednostavno ne ide.
Politike je bilo prije nas, ima je sada, a bit će je i danas-sutra kad nas ne bude. Ona je tu. Postojana. Kao i političari.
Nije smisao politike i političara da nam dižu tlak, čine nas nervoznima, ljutitima, razočaranima, iznevjerenima, bespomoćnima, obezvrijeđenima, ogorčenima…
Naprotiv, smisao politike je potpuno drugačiji. Suprotan od sveg ovog ranije navedenog. To je bar svima jasno.  
Politika može biti dobra i korisna stvar jer političari su birani od strane naroda i tom istom narodu trebali bi služiti. Tako bi barem trebalo biti.
U nekim zemljama i jest. Politika funkcionira. Političari funkcioniraju.
Kod su nažalost stvari malo drugačije. Političari su postali svrha sami sebi, a najmanje nama koji ih plaćamo i za koje bi trebali raditi.

Takva je percepcija javnosti, moja percepcija. Naša percepcija.
Dovoljno je samo pogledati jedne vijesti koje nas na tu činjenicu vrlo brzo podsjete i teško je biti uvjeren da su stvari u politici drugačije.
Ne kažem da u svijetu politike nema čestitih, iskrenih i poštenih ljudi. Ima. Znam da ima. Neke i osobno poznajem, ali političko more je veliko i male ribe, ovakvi individualci koji razmišljaju i žele drugačije teško dolaze do izražaja i ne mogu biti zamašnjaci nekih promjena. Njihova iskaznica nije dovoljno teška.
I takve stvari te jednostavno ljute. Čine te nemirnim i nervoznim jer želiš da se neke stvari konačno pokrenu i promjene. Prije svega zbog naše djece, a vidiš kako se ne događa apsolutno ništa. Događa se sve ono što ne želiš da se događa.
Optimist sam i nekako sam uvjeren da će se jednom nešto promijeniti. Želim i dalje vjerovati u to bez obzira što to moje uvjerenje svakodnevno demantiraju politička lica s TV ekrana.
Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu.
I samo čekaš kad će se konačno nešto prelomiti, nadaš se da će taj neki trenutak dogoditi, ali on se jednostavno ne događa.
I kako onda biti cool. Biti miran.
Ne ide. Jednostavno ne ide.

Pitam se ponekad – koja je ovo država? Ne samo koja, nego do kad će biti takva.
Samo želim da nam političari i politika postanu dosadni. Da bude sve jednostavno. Na svom mjestu. Onako kako treba biti.
Želim da mediji više ne moraju izvještavati o svim grijesima politike, aferama, sukobima interesa, mitu i korupciji, nepotizmu, trgovanju utjecajem.
Svjestan sam kako su ovaj razmišljanja čista utopija, ali ne mogu si pomoći. Vjerujem kako bi se većina nas složila oko toga – da politika i političari jednostavnu postanu dosadni.
Kaže mi rođak da se odselim. Spakiram kofere, obitelj i odem.
On je otišao upravo iz tog razloga jer jednostavno više nije imao želudac za situaciju kod nas – sve probleme s kojima se mi, prosječni građani suočavamo na dnevnoj razini.
Dobro mu je, radi, zadovoljan je. Dvoji oko toga hoće li se ikad vratiti.
I mogu ga razumjeti jer situacija u kojoj se našao nije ponudila niti jedno drugo rješenje, a kad gola egzistencija postane upitna – čovjek je spreman na sve. Pa i spakirati kofer i otići.
I takvih slučajeva je na desetke tisuća. Gotovo da nema obitelji u Hrvatskoj koja nema nekog svog člana koji je po život otišao izvan granica Hrvatske. Svi ih imamo.

Da stvar bude još dramatičnija, dok pišem ovaj odlomak, na radiju upravo svira TBF - Smak svita.
Tu du du – nema nam pomoći.
Čovječe.
Kako pogođena glazbena kulisa. Bez obzira što je od pjesme prošlo već podosta godina i dalje je aktualna. Neka lica koja gledamo možda su se i se promijenila, ali tematika nije nimalo.
Bojim se kako nam nema pomoć dokle god se premijer i predsjednik i putem medija i dalje verbalno šamaraju. Na razini dječjeg vrtića pokušavaju dokazati tko je veća faca, frajerčina, muškarac. Tko ima jače mišiće? Ma halo?!? Krug ljudi s kojima predsjednik države ulazi u sukob iz dana u dan samo se povećava. Je li u pravu ili nije – nebitno u ovom trenu. Diskurs u potpunosti neprimjeren za funkciju koju obnaša.
Saborska zastupnica pisala je neki dan premijeru i ravnatelju HRT-a jer je putem društvenih mreža ušla u sukob s novinarom. Ona je njega tužila.
Čovječe, ma dajte se bavite ozbiljnim stvarima.
Da nam uistinu možda i nema pomoći potvrdila je pravosudna trakavica s Mamićem u glavnoj ulozi. Čovjek je pravomoćno osuđen na zatvorsku kaznu od šest i pol godina, pobjegao je u susjednu BIH i od tamo se smije istom tom pravosuđu koje ga je osudilo. Uz sve to posljednjih dana iznosi neke dokaze i ukazuje na to kako se Hamlet opako prevario jer „ništa nije trulo u državi Danskoj“.

Ako se njegove tvrdnje i dokažu kao istinite, nešto je opako trulo u hrvatskom pravosuđu. No, za živjeti u tom uvjerenju nije potreban Mamić jer u vjerodostojnost hrvatskog sudstva javnost ionako već dugo nije uvjerena.
I za tu percepciju nismo mi krivi. Krivi su oni koje redovito gledamo na vijestima.
Sreća pa su uskoro lokalni izbori pa će se fokus s državne razine barem djelomično preseliti na onu nižu. Lokalnu.
Opravdana je bojazan kako bez obzira na razinu, uzbuđenja neće nedostajati ni u danima koji slijede.
Još je mjesec i pol dana preostalo do lokalnih izbora, a kampanje su žestoko krenule.
U pop-up prozorima na portalima i društvenim mrežama iskaču mi razna imena.
S jumbo plakata uz cestu gledaju me besprijekornog tena i s biserno bijelim zubima smiješe mi se neka nepoznata lica. Ne poznajem ih, ali se nadam kako su im uvjerenja i program barem malo realniji od suviše photoshopiranih portreta koje susrećem po gradu.
Pažnja većine nas usmjerena je na veće hrvatske gradove – Zagreb, Split, Osijek, Rijeku.
Kandidati kao da se nadmeću tko će više zasjati.
Kad sam već spomenuo Rijeku, Marin Miletić, kandidat za riječkog gradonačelnika je svojom izjavom kako može pobijediti pet žena u košarci sam sebi dao „autokoš“. Nisam siguran koliku podršku će mu dati njegove riječke sugrađanke.

Glavni grad posebna je priča, u njegovu fotelje žele svi. Pretendenata ima pregršt, a ideja još i više. Od svježih ideja s kojima smo nedavno upoznati, Troskot bi porušio cijeli Donji grad i napravio novi. Filipović bi pak otišao korak dalje, u Zagrebu bi proizvodio cjepivo protiv karcinoma.
Do izbora ima još dovoljno vremena i htjeli ne htjeli, svjedočit ćemo brojnim epizodama.
Jedna stranka je „kruha i igara“ podigla na viši nivo. Na nivo „uskrsnih pogača i igara“.
Ovo čak nadmašuje i famoznu izjavu „neka jedu kolače“.
2021. fura se moderna verzija. „Neka jedu uskrsne pogače“.
Djeca u dječjem vrtiću u Drnišu i njihove obitelji ovog Uskrsa blagovat će uskrsnu pogaču sa stranačkim logom i prigodnom čestitkom.
Namjerno ne spominjem stranke, tek poneko ime jer i dalje želim ostati na distanci.
Koliko god je to moguće. Zbog vlastitog duševnog mira, ali sustići će me politička zbivanja.  
Bit će još svega, ali i dalje ćemo ostati na korak od tog dugo iščekivanog obećanog vremena jer sve će se zadržati na obećanjima.
Politička usta bit će puna izgradnje škola, vrtića, kina, bolnica, društvenih domova, domova zdravlja, novih kilometara asfalta, besplatnih udžbenika, besplatnog javnog prijevoza, širokopojasnog interneta.
Busajući se u nadmena prsa, olabavljene kravate ili u pola broja premalom kostimu obećavati će brda i doline. Med i mlijeko.
Ono što ne smijemo zaboraviti ni u jednom trenu, dio tih obećanja ako će se kojim čudom i ispuniti, ispuniti će se zahvaljujući nama jer proračun punimo mi. Građani, poduzetnici…

Rekao bih kako nisu ključna iduća dva tjedna već idućih mjesec i pol jer toliko još mora proći do izbora. Mi smo ti koji ćemo to sve s više ili manje volje gledati. Ne možemo ostati potpuno pasivni jer odlazak na biralište naša je dužnost.
Ostavlja barem prividan dojam kako smo nešto pokušali promijeniti.  
Novoizabrani kandidat ili stranka teško će svima biti po volji. Takvo što se još nije dogodilo i bio bi presedan i to je nešto s čim možemo živjeti.
Novim lokalnim garniturama želim što manje afera. Neka svoju funkciju obavljaju onako kako treba. U ime interesa onih od kojih su dobili glas.
Nama koji biramo bit će nikad lakši posao samo kimati glavom i odobravati postupke.
Bez stresa, bez živciranja, bez razočaranja…
Neka za promjenu - budu jednostavno dosadni.