Nadam se kako će većina muškaraca na današnji dan, Međunarodni dan žena iskazati dužno poštovanje ženama. Znam da ima onih koji žene poštuju i uvažavaju čitavu godinu i to je potpuno u redu, ali nažalost nisu svi takvi.
Bez obzira što me letimični pogled na zidni kalendar podsjeća da živimo u 2021. godini, po pitanju žena i njihove (ne)ravnopravnosti u društvu u usporedbi s muškarcima još uvijek debelo tapkamo u srednjem vijeku.

Na neravnopravnost i nejednakost spolova nailazimo i dalje bez obzira što su od prvog velikog ženskog prosvjeda u New Yorku prošle 164 godine. Tada su žene zaposlene u tekstilnoj industriji odlučile prosvjedovati zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća.
Promijenile su se od tada mnoge stvari po pitanju ravnopravnosti, ali još uvijek nedovoljno mnogo.
Ne zaboravimo ni na seksizam.  Na ovom tankom ledu vrlo često se poskliznu brojni političari i dužnosnici. Možemo se složiti oko toga kako je i jedan jedini slučaj previše. Bez obzira na to što u medijskom prostoru svaki ovakav istup doživi osudu i kritike i dalje ima onih do kojih nije doprijelo.   
Posljednjoj epizodi svjedočili smo prije nekoliko tjedana kada je ravnatelj HZZO-a bio gost na jednoj televiziji. Pa se poskliznuo.

Hrvatska je generalno gledajući još uvijek zemlja kojom odiše tradicija i patrijarhalni način razmišljanja. Nešto manje izražen u većim gradovima, a više u ruralnim sredinama, ali tako je kako je. Koliko god to nama nekima zvučalo nemoguće i pomalo nevjerojatno.
Od žena se i dalje mnogo očekuje. Neki muškarci i dalje misle kako žena mora biti uspješna menadžerica, izgledati kao da je na crvenom tepihu ili upravo završila foto session za neki modni magazin, kuhati i posluživati obroke u najmanju ruku za jednu ako ne i dvije Michelin zvjezdice. Istovremeno mora biti strastvena ljubavnica, brižna majka puna topline i razumijevanja, biti na granici s težim oblikom opsesivno kompulzivnog poremećaja čiji fokus je usmjeren na čistoću kuće.
Nikad umorna i sve to sa smiješkom i besprijekornom frizurom.

Budimo realni, svaka žena je the best of svih zanimanja jer žena je istovremeno: radnica, majka, kuharica, liječnica, medicinska sestra, vozačica, čistačica, slastičarka, pekarica, animatorica, dobra policajka, loša policajka, pedagoginja, psihologinja, učiteljica, nutricionistica, instruktorica, vizažistica, frizerka, kućna majstorica i voditeljica kućnih financija, vrtlarica, logističarka, sutkinja, medijatorica, trenerica, krojačica, veterinarka…
I ovaj niz mogao bi se nastaviti beskonačno. Sve su to žene.

Istovremeno, u 2021. godini kada je ravnopravnost spolova u Hrvatskoj zajamčena zakonom žene i dalje rade na istim poslovima kao i muškarci, a za taj posao plaćene su manje. Žene i dalje imaju manje mirovine nego muškarci. Bez obzira što više žena nego muškaraca završava fakultet neka radna mjesta i dalje su im nedostupna. Žene su i dalje manjina u svijetu politike.
U Hrvatskoj je i dalje „vijest“ kako je gđa. Suzana Karamatić Vidović tek druga žena koja vozi vlakove. Čestitam gospođi Suzani i želim joj mnogo sreće na poslu, ali podsjetimo se – godina je 2021.
Žene su i dalje žrtve zlostavljanja u obitelji. Trpe nasilje svih oblika - fizičko, psihičko, spolno i ekonomsko. Podaci Ministarstva unutarnjih poslova o obiteljskom i seksualnom nasilju otkrivaju poražavajuću činjenicu kako su u 90% svih prijavljenih slučajeva žrtve upravo žene.

Budući da živim okružen ženama jer uz suprugu imam i tri kćeri od kojih su dvije već gotovo pa mlade žene, teško ostajem miran na ovakve podatke.
Upravo iz tih razloga i statistika koje ženama ne idu u prilog, pokušavam zajedno sa suprugom, odgojiti kćeri da budu samosvjesne i jake žene. Fajterice koje će imati izražene visoke moralne vrijednosti i osjećaj empatije te koje će znati razmišljati svojom glavom, razlikovati dobro od lošeg, pravdu od nepravde.

Gospoja i ja zajedno smo već punih dvadeset godina. Impozantan je to staž i mnogo toga je još pred nama, ali i dalje kad me frendovi pitaju za neke savjete jer ja „kao imam iskustva zbog žene i tri kćeri“ i dalje se ne smatram mjerodavnim davati savjete niti o vezama niti o ženama.
Kao što je svaka osoba individua za sebe, tako je i svaka veza posebna i specifična.
Jedini univerzalni savjet koji bi mogao biti primjenjiv na sve veze je: „Poštuj svoju suprugu, pokaži emociju i često joj daj do znanja kako ste tim u kojoj ne igra svatko svoju igru“.
Ono što me život naučio jest to kako su žene nježniji spol jer nemaju problema s emocijama kao ni s iskazivanjem emocija.
Istu stvar žene će doživjeti drugačije doživjeti i proživjeti nego mi muškarci.
To ne znači da žene nisu jake. I te kako su jake. Žene su stijene. Planine. Istodobno čvrste izvana, a krhke iznutra i tu svoju krhkost ne libe se pokazati.
Žene su nježniji spol samo zato jer u tim trenutcima krhkosti često traže potporu i ako imaš tu privilegiju biti uz njih kad im trebaš – budi. Samo budi tu.

Kažu neki muški kako je teško sa ženama. Ništa manje nego njima s nama muškima. Ne razumijem to generaliziranje i pokušaja detektiranja kome je s kime teže. Ili lakše.
Život bez žena meni je nezamisliv, a iznimno poštujem i cijenim svaku ženu koja je odlučila postati majka. Žene majke za mene su posebna kategorija. Krećem od svoje supruge, žene koja je u moj život donijela još tri žene, a koje su toliko obogatile moj život i promijenile ga na bolje.
Koliko god mi očevi bili uključeni u odgoj djece i voljeli vlastitu djecu, povezanost majke s djetetom je posebna. Čudesna, vrijedna poštovanja i divljenja.
Što se odgoja djece tiče, statistika nama muškarcima ne ide u prilog. Jedno od provedenih istraživanja u Hrvatskoj pokazalo je kako gotovo 60% žena vodi sve poslove oko brige i odgoja djece. Tek 40% muškaraca ravnopravno sudjeluje.
Taj postotak trebao bi biti mnogo drugačiji jer djeca nisu samo od jednog roditelja. Zajednička su.
Ni s kućanskim poslovima nije situacija blistava. Na tragu ranije napisanog i kako su žene „the best of“ svih zanimanja, sve kućanske poslove u hrvatskim domaćinstvima obavlja 83% žena. Tek nešto manje od 17% muškaraca odluči ne biti statist ili pasivni promatrač pa pomogne svojoj ženi.

Mi muškarci možemo po pitanju položaja i ravnopravnosti žena napraviti mnogo. I ništa.
Sve je stvar izbora, a svjesni smo svi, podjednako i žene i muškarci kako je samo jedan izbor ispravan.
Danas slavimo Dan žena.
Mi muškarci smo ti koji ćemo pokazati ženama kako cijenimo i poštujemo sve ono što rade. Nije stvar u poklonu osmog dana svakog ožujka.
Stvar je stavu, pokazanoj emociji, podršci, ponašanju i zagrljaju, a one će to i te kako znati cijeniti.
I neka taj muški iskorak ne traje samo danas. Neka ne bude iznimka već pravilo jer to je najmanje što možemo učiniti za žene.
Žene supruge, žene kćeri, žene majke.
Sve one žene koje svakodnevno susrećemo.
U nadi da će se vrijeme ipak promijeniti i da će vaš zasluženi status u društvu biti u skladu s datumom na kalendaru – moj duboki naklon, dužno poštovanje i sretan vam vaš dan.