Večernji su sati i prije spavanja treba još malo pospremiti kuhinju, da ujutro baš ne bude generalni cirkus kad se probudiš. Nema mi gore nego se probuditi pa ući u kuhinju koja izgleda da je kroz nju prošao tornado.
Navikli smo da je pospremljeno. Barem ujutro dok se probudimo i pijemo kavu. Da raščistimo odmah, nismo čistunci. Ni gospoja, a niti ja. Zna se i nama dogoditi da bude pomalo kaotično u kući. A kome se ne dogodi? Ali nismo baš ni neuredni. Uredni smo onoliko koliko možeš biti uz troje djece. Ali ujutro volimo da je čisto.
Barem tih pola sata dok cure ne navale jer onda svi, od dan ranije utrošeni napori padaju u vodu. Ne mogu vjerovati koliko je ženska čeljad gladna ujutro. Čudo jedno. Gospoja i ja pijemo kavu, umačemo kekse u istu i chilamo lagano. Pa jutro je.
Kad se cure priključe gotovo – u kuhinji nastaje kaos. Jedna radi tople sendviče, u sedam ujutro, druga radi salatu pa će još malo lubenice. Najmanja bi sendvič s poklopcem, ali se predomišlja pa ipak radiš čokolino da bi na kraju završila s hrenovkama na tanjuru.
Da, naša djeca jedu hrenovke. I paštetu i Poli salamu. Pribijte nas na stup srama.
I na desetke kile kečapa. Kečap ide uz sve. Nejasna mi je ta povezanost djece i kečapa, ali postoji. I u našoj kući iznimno je jaka. Kečap kombiniraju s gotovo svim, a ta igra povezivanja kečapa u suludim kombinacijama traje i dalje i na dnevnoj bazi se otkrivaju neke nova gastronomska sljubljivanja. Ne hvala, k'o da jesam. Kečap uglavnom uz pomfrit i to je to. Više sam majoneza tip.

Rovovska bitka protiv nereda
I onda kuhinja prestane biti čista. U roku od nano stotinke krećeš u borbu protiv mrvica kruha, kora od lubenice, prosutog čokolina i psuješ k'o kočijaš jer si se opekao na toster.
A bila je takva lijepa tišina tih nekih desetak minuta i imam neki osjećaj k'o da čekaju da počnemo proizvoditi neke zvukove po kući pa se sjure u kuhinju k'o da obaraju rekorde.
Uf. Ali i to je dio te svakodnevice. Prihvatiš ju jer od živciranja nema smisla. To je tako i drugačije valjda ne može biti. Konstanta, k'o Jandroković iza leđa svih dosadašnjih premijera. Uvijek je tu. Ne mo'š bez toga. Pa tako ni bez tih jutarnjih rituala.
Jednom mi je netko rekao da je super što imam kćeri jer da muška djeca puno jedu.
E stari – trop.
Nisi u pravu. Ženska djeca jedu – nevjerojatno koliko. Neka, znači da su zdrave. I ne razbijaju glavu oko linije. To je tak'. Vitka linija još uvijek nije prioritet, to valjda dođe s prvim ljubavima, frajerima i kojom godinom više, ali to su stvari o kojima kao otac tri ženska djeteta jednostavno ne želim misliti. Ne još. Daj mi da se još malo čudim koliko mogu pojesti. Cure, žene – jedu k'o drvosječe. Strava. Imam osjećaj da su kao recycle bin.
No, bila je večer, još malo pa u krevet jer sutra je radni dan, a i Šprajcove vijesti su već bile gotove. Nakon Šprajca radni dan završava. Gospoja je skupila još nešto čaša po kući i otišla malu odvesti još jednom na WC. Suđerica je već krenula sa svojim ciklusom.
Valjda četvrtim već taj dan, a ja sam odlučio preprati tih par komada suđa.
Perem suđe, razmišljam o rasporedu za sutrašnji dan i odjednom puf. Nestalo struje. Mi smo unplugged. Gospoja me zaziva iz kupaone jer je ostala u mraku. Sva sreća na flashlight aplikaciji pa eto svjetlosti u taj tren. Dok sam ja bio klinac, u takvim slučajevima je stari skidao sve po spisku jer nije mogao naći bateriju, onu s onom velikom plosnatom baterijom, a mater je vikala  da su svijeće negdje u špajzi. Negdje u špajzi. Ej, pazi izraza, negdje u špajzi. Naglasak je na negdje.
Prije je uvijek u kući morala biti ona kutija s dvadeset i kusur dugačkih svijeća. Te svijeće su služile isključivo za te situacije – kad nestane struje. Ako je bilo sreće onda su se svijeće našle relativno brzo, ali je uvijek pizdarija bila sa šibicama. Pa nema ih ni za lijek. Pa opet stres po kući jer imaš gotovo sve, a nemaš šibice. K'o da imaš sok za razrijedit, a nemaš vode. S time si ne možeš niti rit obrisat.
Tako je bilo prije. Sada kad nestane struje, uzmeš mobitel i uz dva toucha, svjetliš k'o zagrebački advent. Živjela tehnologija, ali ima nešto i u tim starim danima kada je bilo potrebno malo razmišljati. Imam osjećaj da današnji klinci razumiju kako svijet funkcionira samo ako je na tač. Traže se svijeće koje su negdje u špajzi. O je*emti sreću. Pa k'o će to nać'.

Ženska torba k'o Narnija
Ista stvar k'o kad me gospoja zamolila da joj dodam nešto iz torbe.
I nasjeo sam na tu foru. Dva puta. Treći put sam se opametio. Pa čovječe, što vi žene držite u tim torbama. Ključevi – nekoliko kompleta nemam pojma za što sve, papirnate maramice, bomboni, žvake, čokoladica, vlažne maramice, papirnate maramice, maramice za skidanje šminke, dezinfektor za ruke, parfem, dezić, račune od raznih kupovina valjda još od prije tri godine, mali adresar s telefonskim brojevima (zašto pobogu?), tablete za želudac, tablete za glavu, tablete za menstrualne bolove, sprej za dezinfekciju kad dijete padne pa razbije koljena ili laktove, jedno dvadeset komada raznih gumica za kosu, špange, ukosnice.
Nadalje, uvijek se tu nađe i higijenskih potrepština za one dane u mjesecu, a da ne spominjem razne kartice.
Jesus, kartice… pa k'o ih je izmislio.
Iso mara, moja gospoja ima kartica koliko ja valjda neću imati do kraja života. Uz one kreditne tu su još i one druge. Za skupljanje bodova. Te su mi najgore. WTF?!. Te kartice ne volim.
Pa kaj baš svaki dućan nudi svojim kupcima neku opciju skupljanja bodova. Shooster, Timberland, Bipa, Desigual, Emezzeta, Decahtlon, Ikea, Mobelix, Multiplus i bogte pitaj kakvih sve nema. Vrhunac tih pizdarija sa skupljanjem bodova doživio sam kad sam jednom otišao u apoteku pa me teta pitala imam li karticu za bodove. ?!?
Halo.
Skupljanje bodova u ljekarni. Pa kud je otišao ovaj svijet. Daj mi Neofen jer me opet rasturaju sinusi i ostavi me na miru. Mani me se s bodovima. Membership bodovi u ljekarni. Nisam uzeo, ali valjda kad skupiš neki broj bodova možeš kupiti kremu za hemeroide s dodatnih 20% popusta. Jeeeeeeeeee.
Ali nije to sve. Išao sam neki dan kupiti kobasice za roštilj. Frend je jednom dofuro neke roštilj kobasice od Ravlića. I kobase su fakat je*ene. Stvarno su dobre. I one normalne i one ljute. I na prvi griz ja sam se zaljubio u njih. Nema šanse da se kod nas roštilja, a da nema Ravlićevih kobasica. Ako voliš dobru kobasicu, pravac Ravlić.
I kad sam išao prvi put po kobasice u mesnicu, pitao me tip da li imam njihovu karticu za bodove.
Pa dobro koji vam je klinac sa svim tim karticama. Trebao ih imati ne novčanik već kofer samo za te kartice. Nemam karticu i neću membership karticu od mesnice. Pa jel' ti pozlilo?
I to me pita mesar. Ne neka mirisna teta u nekom butiku.
Mesar. Koji je netom bakici prije mene samljeo kilu mesa i satarom odvojio deset krmića dok si rekao šnicl.
I dalje sam u čudu.
Ali ne bi gospoja bila gospoja da se nije dočepala i ove kartice. Išla je u nabavku prije par subota, a u planu je bio neki roštilj pa je svratila i do Ravlića. Uzela kobasice i ćevape.
I karticu. Za skupljanje bodova. Od mesnice.
Ne mogu.
Obradili ju u mesnici k'o svinjsku polovicu. Nije bio mesar, nego teta mesarica pa su si one fino poćaskale i uvjerila ju da ako budemo redovito kupovali u mesnici, možemo do kraja godine skupiti dovoljno bodova i voila.
Eto mukte odojka kojeg ćemo s veseljem ugurati u pećnicu i masnih brada si onda lijepo čestitati novu godinu. Oink-oink. Jednom sam otišao u DM bez kartice. Poslala me gospoja po klasične DM stvari. I nisam imao karticu. Kakav fail. Shvatio sam to na bolniji način jer DM kartica je kraljica svih kartica. U to sam se uvjerio po povratku. Sve mi se može progledati kroz prste, ali otići u DM bez kartice – jok. To se ne oprašta tako lako.
Vratimo se sadržaju torbe. Osim kartica, uvijek se tu nađe i kemijska olovka. Ne jedna, nego više njih. Crna, crvena, plava, flomaster. Dobro da još nema tempera i vodenih boja pa možda još i štafelaj da se ugura u torbu. Nek' se nađe.
Nekoliko igračaka iz kinder jaja i barem dvije igračke iz happy meal menua. To obavezno mora biti jer kad se ide negdje da se mala ima čime igrati. Klincima u banci zna biti neopisivo dosadno. Uvijek se tu nađe i bočica vode kao i paketić pereca ili štapića. A o stvarima za šminkanje da ne govorim. U torbi se uvijek nalazi posebna manja torba u kojoj je šminka. Bez toga nikud. I još gomiletina drugih stvari se može pronaći u ženskim torbama. Ženske torbe su čudo. Vrelo svega. Ja mogu napustiti kuću bez ičega i to potpuno bezbrižno. Bitno da je gospoja sa mnom. Ona ima sve. Sve se može pronaći u gospojinoj torbi. Čekam još dan kada će i alat početi nositi jer možda će mi negdje zatrebati gedore.
Dva puta sam nasjeo na tu „daj mi dodaj iz torbe“ foru. Drugi put sam čak sjeo u kuhinju, maknuo sve sa stola i krenuo vaditi sve stvari van. Pa meni je to zabava za cijelo poslije podne. I nisam našao ono što sam trebao. Pa je došla ona, ugurala ruku do ramena u torbu, zavrtila dva puta i našla ono što je trebala. Pa kak' je*ote led.
I nasjeo sam na foru dva puta. Treći put se nije dogodio. Više ne tražim, samo dodam torbu.

Moj osigurač je mučko đubre
Da se vratim na unplugged situaciju. Nema struje u kući, a nema ni panike. Gledam kroz prozor i vidim da u okolnim kućama svjetla ima, a kod nas ništa. Nula. Zero. Mi smo u mraku.
Ajde do kutije s osiguračima, pogledaš glavnu sklopku i vidiš da je na 0.
Ok, treba ju prebaciti na 1 i stvar je riješena. Prebacim na 1, ona se opet vrati na 0. Ja opet na 1, ona opet na 0. Prebacim ja na 1 i ne vrati se na nulu. Yeah, pobjeda. Imamo struju.
Hm, ali… nema bez ali.
Nema struje u kuhinji i nema struje u dijelu dnevnog boravka. A jedan osigurač koliko vidim stoji prema dolje. Ne kao i svi ostali, prema gore. I kaj sad?
Nisam električar, ali pokojni tast me upoznao s nekim osnovama te komplicirane struje koje se inače bojim k'o Željke Markić. Uvijek je tast govorio: Sa strujom se ne igraš. Struja je podla i jedan krivi potez i gotovo je. Mirišeš travu odozdo.
Sva sreća pa sam ga poslušao. Ne igram se strujom, a bogme se ne igram ni sa Željkom Markić.
I sad je krenula igra jer očito je da je nešto kak' je moja baka znala reči u kuršlusu. Pa treba eliminirati potrošače. Jedan po jedan.  
Krenuli smo od dnevnog boravka pa ištekavaš jedan po jedan kabel, vadiš žarulje itd. I svaki puta kad odspojiš nešto juriš do razvodne kutije podići taj jedan osigurač, ali jok.
Uvijek i glavni ode na nulu.
Pa oš-neš, moraš podivljat. I onda se još uznojiš k'o svinja jer si pretrčao stepenice milijun puta. Pa kad riješiš dnevnu ideš u kuhinju. Pa ponavljaš cjelokupni proces.
I svaki put trčiš do razvodne kutije, ali čim digneš osigurač, opet glavni ode na nulu.
Ma mučko đubre da mučko đubre sto puta. Onda već i psuješ.
Pa se sjetiš da je jedno od djece priznalo da je izvalio jedan šteker jer zašto ištekati usisavač iz štekera na civiliziran način kad se može usisavač ištekati iz kuhinje. I nema veze što je uključen u struju u dnevnom. Može se. I ne samo usisavač. Može i pegla za kosu, i fen za kosu i punjač za mobitel. Sve se može na daljinu.
Je*ote, na te štekere popizdim. Jednom tjedno bi valjda mogao popravljati te štekere jer eto njima je problem. Pa neka stari onda slaže štekere po kući jer kao nemam kaj pametnije za radit'.
Pa si nekako mislim da je možda problem u tom štekeru pa isključim ja struju u cijeloj kući jer moram skinuti šteker. Možda nešto ne valja tamo. I uvijek isključim struju u cijeloj kući. Jer struja je Markićeva. S njom se ne igra.
Skinem šteker, spojim neki drugi, ali ne. Šteker je ok. A osigurač i dalje izbacuje. Đubre.
Nastavljamo istragu po kuhinji.  Prvo frižider. Nije.
Pa pećnica. Nije. Osigurač i dalje izbacuje. Đubre.
Zatim mikrovalna.  Ma sigurno je mikrovalna jer ona  je već stara i možda joj je došao kraj. Ok. Nije tehnika vječna. Oprostiti ćemo se od ove, kupiti novu i sve u redu.
Ali nije ni mikrovalna, i ona je ok. Pa zatim radio.
Pa kuhalo za vodu.
I svaki put se ponavlja ista priča, juri dolje, probaj, izbacuje, psuj k'o kočijaš, vrati se gore.
I ide gospoja baciti nešto u smeće pa kaže kako ni bojler ne radi. Treba provjeriti bojler. Imamo onaj kuhinjski bojler koji ide u element ispod sudopera. I samo da izvadiš sve stvari iz tog donjeg elementa ti treba nekoliko sati. Ma nije bed, tek je jedanaest navečer. Imam vremena. Trebamo se probuditi za osam sati. Stići ćemo.
Ok, malo pretjerujem, ali da ti treba određeno vrijeme treba. I nakon ekstremnih napora vađenja svega i probijanja do bojlera, uspijem ga nekako isključiti iz struje.
I spuštam se niz stepenice, ne mogu više. Nemam snage, majicu totalno mokru od znoja sam presvukao tamo negdje između produžnog od telke i samostojeće lampe. Ma kakva je*ena teretana. Ovo je i kardio i HIT i kondicijski trening u jednom.
Vučem te noge niz stepenice, po ne znam koji je*eni put odlazim do razvodne kutije i podižem osigurač.
Juuuuuuuuhhhhhhhhuuuuuuuu.
Ostao je gore. Nije ga izbacilo. Sretan sam k'o malo dijete. K'o predsjednica kad izgrli našu i francusku repku. I pehar.
Sjedam na predzadnju stepenicu i odmaram. Gospoja viče s prvog kata kako je sve ok. Kako ima struje i u boravku i u kuhinji. I da je sigurno bojler u pitanju. Znam zlato, znam. I ja sam toga postao svjestan. Došlo mi je da zaplačem. I ne mogu se načuditi da smo punih sat vremena potrošili na provjeravanje koji od silnih uređaja je u šlusu. Ma živjelo kameno doma. Vatra i to je to. Kakva struja, kakvi osigurači, kakva fidovka. Sve tako jednostavno. Ma milina.
Tješi me gospoja jer vidi sa sam ljut k'o pas i nudi me nekim hladnim sokom. Ispijam na eks. K'o Chuck Norris. Jedino on može vodu iz pipe popiti na eks.
Sva sreća pa je ljeto pa nije kuhinjski bojler nešto bez čega ne možeš. Imamo suđericu, a i visoki je datum. Treba malo i šparati. Kupit' ćemo bojler kad se zatvori kartica.
Koliko stresa i strke samo zbog jednog bojlera. Gotovo nestvarno. I što ti drugo preostaje nego onakav smrdljiv, znojan otići na duže tuširanje i srušiti se u krevet. Taj dan ti više nije do ničega.

Danas ću – sutra ću
Prošao tjedan, prošao i drugi, ali mi bojler nismo kupili. Sve ono, danas ću, sutra ću. K'o Crnogorac na sudu kad su ga pitali što mu se dogodilo pa je suprugu ubio nakon trideset godina braka pa odgovara: E jebi ga druže sudija, danas ću, sutra ću, danas ću, sutra ću i eto.
Tako i mi, bojler nismo kupili. Još, ali budemo. Ako ne prije, onda na zimu jer prati suđe u hladnoj vodi i nije neka sreća.
Gledao sam ja malo po netu kakve su cijene i ok, sve je to tu negdje. Između 400 i 500 kuna. Ovisno o dućanu i ovisno o proizvođaču. A bio sam i Elipsu u Samoboru neki dan pa mi kaže Kruno da imaju i oni bojlere, ali ovakav kakav meni treba nemaju na stanju. Može naručit' ili da skoknem od Arene. Tamo imaju. Kruno je bivši kolega, s radija. Super tip. I ženi se uskoro. Konačno. Živjeli mladenci.
Potrebno je znači otići do Arene ili negdje drugdje pogledati. Grozim se tih shopping centara, ali stvarno. Ne znam zašto, ali k'o da se natječu tko će napraviti veći shopping centar i tko će ugurati što veći broj dućana. Najveće traume imam od West Gate-a.
Je*ote pa to je fakat ogromno, tamo se može izgubiti i sve blješti i šljašti sa svih strana. Bio sam tamo par puta.  Izbjegavam inače u širokom luku WG, ali bio sam. I najljepše mi je bilo  kad smo išli jednom pa smo u nekom dućanu s cipelama bili jako dugo. Ne zbog mene sigurno.
Na sreću pa je tamo bi dječji kutak pa sam sjeo na mali stolčić, a na stolu su bile ponuđene razne bojanke i bojice. Ma genijalno.
Bojao sam nekog nasmiješenog puža i baš je bilo  super. Apropo bojanki pročitao sam negdje da bojanje smiruje i to nije nikakva laž. Tko god da je radio istraživanje, u pravu je. Uvijek kad sam bojao s klinkama, bio sam si totalno cool. K'o kad si popiješ par Normabela. Makar i potrošio sakupljene bodove u ljekarni. Sam sebi si ok. Smiren. Cooool.
Nedugo nakon što sam pročitao tu priču o odraslima i bojanju u nekoj knjižari sam naletio na bojanke za odrasle. Fakat ih ima za kupit'. Pa ako ste možda malo pod stresom posljednjih dana, eto rješenja. Bojanku i bojicu u ruke i maži. Bojajte, bojite, opustite se. Pronađite svoj unutarnji mir. Pronađite zen. U tom će vam bojanje pomoći. Fakat pali. Totalno vas odmara. E to je pravi break. I koliko god da me bojanje smiruje toliko me odlazak u neki od shopping centara umara i ubija u pojam. Ne volim. A kad se sjetim kupnje bojlera. O čovječe. To je bila avantura samo takva. O tome iduće srijede. Do onda čuvajte kartice, pazite s osiguračima i neka svijeće i šibice uvijek budu na znanom mjestu.