…
i na ovaj popis možemo dodati još 83 imena iz svijeta glazbe koji su dobili lovu.
Neki, gore navedeni po tristo tisuća kuna, a neki po pet tisuća kuna (npr. Lovely Quinces, Mary May, Jadran Dučić).
Kad se sve skupa zbroji, potrošit će se oko 5,3 milijuna kuna.
Mediji su vijest o ovim iznosima objavili jer javnost ima pravo znati, a nisu prošle ni dvije milisekunde prije nego što je javnost osudila ovaj „gnjusni i nemoralni“ čin iza kojeg stoji Ministarstva kulture i medija.
Glazbenici su prozvani „vucibatinama, niškoristi, parazitima…“, predloženo im je da se prime posla te da idu „kopati, raditi na građevini, skupljati flaše…“.
Pa dobro, gdje je problem?

Problem u stvari leži u osnovnoj školi i to u nižim razredima. Točnije, u onom razdoblju kad se učitelji trude svoje učenike naučiti čitati s razumijevanjem. Teško je sad shvatiti tko bi trebao snositi krivnju. Učitelji koji nisu uspjeli u poučavanju ili je problem u učenicima koji nisu željeli shvatiti. I razumjeti.
Pa ih to nerazumijevanje s velikim vremenskim odmakom prati i dan danas.
Apeliram na sve učitelje razredne nastave i pritom ne umanjujem njihovu stručnost i predanost poslu - da ulože dodatni napor i trud ne bi li svi učenici ne samo naučili čitati već pročitano i razumjeli kako se javnost nakon ovakvih napisa više ne bi dodatno i nepotrebno uznemiravala. Hvala.

Za dio krivice oko novog hrvatskog „gorućeg problema“ - jer kao da nemamo važnije i preče stvari kojima bi se trebali baviti, odgovoran je i jedan dio medija (srećom manji) koji su u potrazi za novim „skandalom“, novom „ekskluzivom“ čitavu ovu priču prezentirali na potpuno krivi način. Namjerno ili slučajno – ne ulazim, ali bilo je onih kojima je clickbait jedino mjerilo uspjeha. Nažalost, bitnija im je kvantiteta od kvalitete, ali…
Zato je važno dobro izabrati mjesto na kojem ćete se informirati i pokušajte ne stati samo na naslovu.
Dobar dio je ili krivo izabrao ili pročitao samo naslov, a samim time stekao potpuno krivi dojam o čitavoj ovoj priči…o glazbenicima.
Vrlo brzo su krenule prozivke Nine, Graše, Tony-a, Parnog valjka, Let-a 3...
Oni koji su s prozivkama krenuli olako su shvatili kako će spomenuti glazbenici od države dobiti pomoć što nije istina.
Zato je potrebno čitanje s razumijevanjem i to čitavog teksta ili vijesti jer da su pročitali članak do kraja saznali bi kako nitko od navedenih glazbenika od spomenutih iznosa neće dobiti ništa i neće taj novac potrošiti na skupu odjeću i/ili obuću i luksuzan način života.
Ministarstvo kulture i medija krajem prošle godine objavilo je natječaj „Jer svirati se mora“. U svjetlu vremena u kojem živimo na taj način željeli su potaknuti organizaciju koncertnih aktivnosti koji će se održavati i u ovim izazovnim vremenima, a prema svim važećim epidemiološkim mjerama jer kako svi dobro znamo – koncerata od ožujka nema.
Na natječaj su se mogli podjednako javiti samostalni umjetnici, umjetničke organizacija, ustanove u kulturi, pravne i fizičke osobe koje raspolažu koncertnim prostorima itd.
I javili su se…?

Na natječaj je pristiglo 259 prijava od kojih su odobrene njih 92 - za ukupno 166 koncerata.
Po meni to je super vijest jer u narednim mjesecima, točnije do 30. lipnja ove godine u Hrvatskoj će biti organizirano 166 koncerata. Ej, 166 (slovima: stotinušezdesetišest) koncerata.
I tu ideju, da ćemo moći otići na koncert, uživati u živoj svirci nakon dugo vremena, ja objeručke pozdravljam jer koncerti su samo jedna od stvari koje mi baš nedostaju.
U kojima smo svi, jednom davno – uživali.
Bez obzira slušate li ili ne Tony-a, Ninu, Thompsona, Prljavce ili Parni valjak, nisu oni jedini koji će svirati. Na ovom popisu su i Hladno pivo, Goran Bare, Tomislav Bralić, Teška industrija, Klapa Cambi, Josipa Lisac, TBF, Cinkuši, Opća opasnost, Jazz festival u Rijeci…
Siguran sam kako će svatko pronaći nešto za sebe.

I novac iz natječaja nisu dobili glazbenici ponaosob nego su ta sredstva namijenjena isključivo za organizaciju koncerata.
Novac će biti potrošen za troškove razglasa, pozornice, najma prostora, fizičkih pregrada, ton majstore, majstore rasvjete, struju, dežurne službe vatrogasaca, policije, zaštitara, hitne pomoći, pomoćno osoblje, akreditacije… i čitav niz troškova koji se pojavljuju pri organizaciji svakog koncerta.
Neki nama nepoznati ljudi će nakon duže stanke konačno raditi i za taj posao biti plaćeni. Neki ton majstor koji ima četveročlanu obitelj će zaraditi novac. Doći nakon koncerta doma, sretan i ponosan zagrliti ženu. Biti ispunjen i sretan jer radi ono što zna i ono što voli.
Napokon.
Neki student će mjereći temperaturu na ulazu zaraditi neku kunu. Možda mu baš taj zarađeni novac pomogne za kupnju novog računala koje mu treba za faks.  

Uostalom, država je zabranila koncerte do daljnjeg te onemogućila rad glazbenicima, svim onima koji su uključeni u tzv. event industriju ali i mnogim drugima.
Kafićima, restoranima, teretanama… Nekima je zbog donesenih mjera ograničila kapacitet rada te samim time i smanjila mogućnost zarade.
Velik je broj onih koji moraju na svojim leđima podnijeti teret ove krize.
Praksa je u Europi, pa samim time i kod nas, da u ovakvim slučajevima država pomogne svima onima na čiji je rad i mogućnost zarade utjecala.
Nebitno je u ovom trenu jesu li ti poticaji koje država daje veliki ili mali. Dovoljni ili nedovoljni jer država će uvijek misliti da daje previše, a oni koji pomoć primaju misliti da daje nedovoljno. To je jednostavno tako.
No, sasvim je u redu da država i „vrati“ te također podmetne svoje leđa kad je potrebno, a potrebno je jer državu financiramo mi sami.
Privatna firma u kojoj radim već mjesecima živi od pomoći države tj. država podupire naše plaće jer imamo pad prometa gotovo pa 100%. U takvoj smo branši – naš bed.

Po meni je sasvim ok da nakon mojih dvadeset i dvije godine staža i svih onih doprinosa koji su na temelju mojih plaća i honorara uplaćeni državi – ona sad nešto vrati. Pomogne.
Da ne govorimo o poduzetnicima – svi uredno već godinama plaćaju svoje obveze prema državi u obliku raznih poreza, prireza, članarina, doprinosa, renti, a ti iznosi nisu mali – neka sad država pomogne kad je već pojedinim poduzetnicima onemogućila rad.

Oni koji su se našli pogođeni ekonomskom situacijom i krizom koju je donijela korona znaju koliko je teško te koliko je svaki support države i više nego dobro došao.
U gomili mnogih tu su i glazbenici.
Država im je privremeno onemogućila rad te im, kao i drugim djelatnostima, na ovaj način želi pomoći. I po meni je to ok.
Pokrivaju troškove organizacije koncerta, a tek je prihod od ulaznica taj od kojih će se isplaćivati honorari glazbenicima.
Graši, Baretu, članovima Parnog valjka, Tolji, Dimšićki…
Hoćemo li ih podržati, kupiti kartu ili ne – izbor je u konačnici naš.

Je li se taj novac mogao potrošiti na nešto drugo, svrsishodnije… možemo o tome raspravljati bezgranično dugo jer svatko od nas ima svoje mišljenje i argumente.
I za i protiv. I vrlo vjerojatno smo svi i djelomično u pravu i djelomično u krivu. Nebitno.
Mene veseli što se konačno nešto pomiče s mrtve točke. Nešto se događa.
Glazba je ionako sveprisutna u našim životima. Većini nas život bez glazbe je jednostavno nezamisliv. Neovisno o tome kakvu glazbu slušamo. Ona nas uveseljava, uz nas je kad nam je lijepo, a prisutna je i u teškim trenutcima.
Pruža zadovoljstvo i utjehu.
I uz nas je cijeli život. Bez obzira imamo li tri godine ili osamdeset i tri godine. Primjer za to je i ovaj par…
Pa zar ovo nije krasno. Ovakve stvari trenutno popravljaju dan.
Kako je rekao Platon : „Glazba daje dušu svemiru, krila umu, let mašti i život svemu što postoji“.
Polako se u naše živote vraćaju koncerti i sretan sam zbog toga.
Na tom tragu nadam se kako će se i sve ostalo što prije vratiti u normalu. Kako ćemo se manje uzrujavati oko napisa na internetu i krivo protumačenih informacija, a više uživati

Kako ćemo kao nekad moći uživati u svim lijepim stvarima kojih trenutno nema, a bilo ih je.
Koncert je sasvim dobar početak.
Moći ćemo uživati u live svirci, u mnoštvu… pjevajući jer… tko pjeva zlo ne misli.