O godini koja nas je testirala do krajnjih granica i bio sam siguran kako je to sve što nam je prošla godina imala za reći, pokazati i dokazati. Kako je sve loše gotovo i kako će konačno uslijediti neko mirnije razdoblje i kako će se polako sve vraćati u normalu koju toliko željno iščekujemo.
Prevario sam se jer dogodio se utorak…

Utorak koji nam je pokazao koliko smo kao ljudi ustvari mali kad je u pitanju snaga prirode.
Kao da potres u ožujku nije bio dovoljan. Onaj neugodni osjećaj bespomoćnosti kad osjetiš potres vratio se. Kao i sav stres, neizvjesnost i unutarnji nemir za kojeg znaš da će te pratiti još danima.
Priroda je pokazala svu svoju silinu i opet nas potresla i protresla.
Ovog puta nažalost s ljudskim žrtvama.
Ovog puta i s velikom materijalnom štetom u kojoj su brojne obitelji u svega nekoliko sekundi ostale bez svojih domova. Bez onog što su stvarali i u što su ulagali čitav svoj život.
Slike koje su putem medija dolazile iz Petrinje, Siska, Gline i svih pogođenih područja nikoga nisu mogle ostaviti ravnodušnim. Vijesti su se pratile sa suzom u oku, a na tisuću postavljenih „zašto“ koje smo si vjerojatno svi postavili i dalje nema odgovora.

Utorak je nekima i pokazao kako je krajnje vrijeme za preslagivanje životnih prioriteta i kako ne treba stvari uzimati zdravo za gotovo. Živimo u vremenu u kojem živimo. Sa svim dobrim i lošim stvarima koje ono donosi.
Nekima je utorak otvorio oči i pokazao što je uistinu bitno. Nisu to ni skupocjeni automobili ni markirana odjeća.
Krov nad glavom, obitelj na okupu i zdravlje. Sve ostalo je manje važno i tako prolazno.
Zdravlje i unutarnji mir su bitni. Za sve ostalo čovjek se ionako nekako pobrine.

Utorak nam je svima pokazao i nešto što još dugo nećemo moći zaboraviti.
Pisao sam u jednoj od kolumni o podjelama u društvu.
O svim onim stvarima koje nas razdvajaju kao društvo, pojedince…i to samo zbog različitog mišljenja oko neke stvari jer sudeći prema komentarima koji se mogu pročitati po raznim portalima, podjele postoje. Svakodnevno i  gotovo na svakoj razini.
Na sreću, te podjele su očito samo u virtualnom svijetu i što se mene tiče, neka tamo ostanu zauvijek.
U utorak su nestale sve moguće podjele. U potpunosti je bilo nebitno tko navija za koji nogometni klub, tko je za koga glasao, tko dolazi iz kojeg dijela Hrvatske… U utorak je Hrvatska bila jedno i dokazala kamo smo mala zemlja velikih ljudi. Uključile su se i brojne tvrtke, veće i manje. Poznate i nepoznate. I hvala svakome tko je dao bilo kakav doprinos.

Utorak je još jednom pokazao kako smo kao ljudi veliki. Veliki da veći ne možemo biti. Mi, obični ljudi pokazali smo kako smo najsložniji i najjači kad je najteže.
Utorak je pokazao kako Hrvatska ima veliko srce koja zakuca jače onda kad je najpotrebnije.
U samo nekoliko sati Hrvatska se pokrenula.
Pokrenulo se svako mjesto, svako selo, svaki grad. Pokrenula se svaka ulica jer svi su željeli pomoći na ovaj ili onaj način.  
I mi smo se organizirali na brzinu. Prijatelj Mario ima kombi, proširio se glas kako prikuplja stvari i kreće prema Sisku i Petrinji. Vrlo brzo smo svi donijeli tko je što imao. Toplu odjeću, hranu…
Hrvatskom se jednostavno i spontano proširio val topline i dobrote koji se ponavlja iz dana u dan i to je ono što daje nadu i vraća vjeru. U društvo, u dobrotu, u ljude…
Daje snagu.

Gotovo da nema niti jednog dijela Hrvatske iz kojeg nije pristigla pomoć i to je ono što nas ovih dana sve čini ponosnima. Pomoć i dalje pristiže ne samo iz Hrvatske već i iz brojnih drugih zemalja. Svi se žele uključiti i pomoći. Financijski, materijalno…
Krenulo je već i prozivanje naših političara…prozivaju ih zbog inertnosti.
U nekoliko navrata prozivao se i Crveni križ, kako ne rade dobro, kako neki ljudi ni četiri dana nakon potresa nisu dobili potrebnu pomoć. Kako se odvajaju neke stvari na stranu…
Ne želim vjerovati da postoje oni koji žele ostvariti neku korist na tuđoj muci, a ako u tome zaista ima istine – nadam se kako će za te svoje neljudske postupke odgovarati.
O izjavi i optužbama ravnatelja civilne zaštite na račun navijača koji su samo željeli pomoći – ne želim.
Nisu bitni političari. Bitni su ljudi koji pomažu i ljudi kojima je pomoć sad najpotrebnija.

Pojedinačne sudbine ljudi koje nekoliko dana poslije potresa dolaze do nas duboko diraju u našu dušu i želim vjerovati kako će svaka pojedinačna priča ljudi s pogođenih područja imati sretan kraj bez obzira na nesreću koja ih je pogodila. I da će se to dogoditi što prije jer ljudi su ostali bez svojih domova i vremena nema.
Vremena nema, ali zato ima dovoljno dobrote, solidarnosti i dobre volje koja će stanovnicima s potresom pogođenih područja trebati i idući utorak. I utorak poslije idućeg utorka.
I svih onih utoraka koji će uslijediti jer mnogo je posla, a na nama je da pomognemo onako kako možemo, a svi možemo dati svoj doprinos.
Nema dvojbe hoće li i jedna jedina kuna pomoći biti od koristi.
Hoće - jer gomila malih stvari čini jednu veliku, a pokazali smo i opet ćemo pokazati kako smo veliki, a jesmo.
Veliki kad je najpotrebnije i na to možemo biti ponosni.

Za uključiti se i pomoći nikad nije kasno:
Facebook grupa „Potres Sisačko Moslovačka županija, pomoć i informacije !!!“
Facebook grupa „POTRES HRVATSKA pomoć i informacije“
Potres 2020
Crveni križ
Caritas
Donacije
Solidarna