Mogućnost da možeš otvoreno reći što te žulja i smeta je super jer to nam demokratsko društvo omogućuje. Živimo u modernom društvu gdje se stavova i mišljenja ne treba sramiti i može se ih dijeliti. Kako s istomišljenicima tako i s onima koji misle suprotno.
Gledam na vijestima neki dan prilog o djeci koja ne pohađaju vjeronauk i „nepremostiv problem diskriminacije“ s kojim su ta djeca našla.
Oformila se građanska inicijativa, još jedna u nizu, koja upozorava na ovaj gorući problem „diskriminacije djece“, a pokrenuta je i online peticija.
Diskriminacija je diskriminacija. Znamo što diskriminacija znači i možemo se složiti oko činjenice kako se na bilo koji oblik diskriminacije ne gleda blagonaklono.
Diskriminacija sama po sebi nije ispravna, nije u redu, za nju nema opravdanja i po meni je ona odraz ljudske slabosti, nepristojnosti, nerazumijevanja i neuvažavanja različitosti.

Pojam „diskriminacije“ kod djece koja ne pohađaju vjeronauk po mom mišljenju je malo nespretno upotrijebljen, ali ne mogu suditi o tuđim roditeljskim osjećajima jer oni imaju potpuno pravo u ime svoje djece osjećati se diskriminirano, ali ne mogu se ne pitati osjećaju li se diskriminirano djeca ili pak roditelji.
Spominje se i stigmatiziranje djece koja ne idu na vjeronauk. Budući da imam dvije kćeri školarke, od kojih je jedna još prošlu nastavnu godinu bila u osnovnoj školi i obje su pohađale nastavu vjeronauka, znam da su u razredu obje imale i prijatelje islamske vjeroispovijesti i pravoslavce kao i one koji jednostavno nisu išli na vjeronauk iz xy razloga.
Odgovorno tvrdim kako nikakvog stigmatiziranja nije bilo jer sam pričao o tome s kćerima. Baš o tim razlikama. I ugodno se iznenadio kad su mi rekle kako u neko slobodno vrijeme čak međusobno razgovaraju sa svojim prijateljima o vjerskim pitanjima. Kako se obilježava Bajram, kako se čestita, kako ga slave u obiteljskom krugu. One čak i šalju čestitke svojim prijateljima i prijateljicama koji slave Bajram.

Ma kakva stigmatizacija?
Uostalom, ako je u nekoj školi i bilo stigmatizacije teško mi je prihvatiti činjenicu da su se djeca toga sjetila sama. Klinci u sebi nemaju taj zločesti način razmišljanja. Njima su frendovi jednostavno frendovi. Bez obzira na vjeroispovijest i sigurno im nitko nije manje simpatičan ili se manje s njim druže samo zato jer ne ide na vjeronauk. Ma dajte me nemojte…
Prijateljstva i razredne ekipe se slažu iz potpuno drugih razloga i interesa jer to smo prošli i mi u njihovoj dobi, a prolaze i oni. Sjetite se samo sebe u tim godinama. Zar vam je zaista nečija (ne)vjera bila motiv za (ne)druženje? Sumnjam.
Brojni su razlozi za vršnjačko druženje, a najmanje su vjerski obojani.
Sumnjam i u to da je bilo tko od učitelja neko dijete diskriminirao na vjerskoj osnovi. Djeca vrlo često kopiraju odrasle, što znači - nas roditelje. I dalje tvrdim kako su naša djeca odraz nas samih. Sa svim dobrim i lošim osobinama pa je i ta eventualna stigmatizacija (ako je je i bilo), došla iz nečije kuće.
Slušam i neke dvije mlade mame na terasi kafića neki dan, udaljene par stolova od mene kako su se također uhvatile te teme.
Vjeronauka u školi.
Što god mi mislili o tome, imali na tisuće razloga za ili protiv vjeronauka u školama, on je tu. Vjeronauk je izborni predmet u osnovnoj i u srednjoj školi i teško da će se bilo što po tom pitanju promijeniti u skorije vrijeme.
Prema posljednjem popisu stanovništva zemlja smo s 86,28 % katolika.
Vatikanski ugovori i dalje su na snazi, a po nekim procjenama Hrvatska za crkvu izdvaja od 600 milijuna pa do milijardu kuna godišnje.
Koliko god crkva i država pokušavali negirati korelacije na brojnim razinama, ona postoji i to je svima jasno.
Uzmimo na primjer ovogodišnji natječaj za ulaganje u zajednicu. Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU od ukupno dvadeset milijuna gotovo osamnaest dodijelilo je upravo crkvi. Situacija je više no jasna i teško da će bilo kakva građanska inicijativa ili online peticija moći nešto promijeniti jer prevelik je kombinacija moći, novca i utjecaja u pitanju.
Za politiku i kler ovo je i više nego win-win situacija.
 
Oni su na dobitku i teško da brinu oko nekolicine nezadovoljnih roditelja.
Pojedini roditelji, kao i dvije gospođe sa susjednog stola apriori su protiv vjeronauka u školama. Meni vjeronauk u školi niti smeta niti ne smeta. Ne opterećuje me kao neke.
I da je samo u crkvi – opet dobro.
Ponovimo gradivo, vjeronauk je izborni predmet. Odluka o pohađanju vjeronauka na roditeljima je, barem u osnovnoj školi. Moje kćeri, sad već obje srednjoškolske, iako su išle na vjeronauk u osnovnoj školi, odabrale su etiku umjesto vjeronauka. Dovoljno su velike da same odluče, ali činjenica kako se gotovo pola razreda odlučilo za etiku ipak nešto govori.
Za najmlađu kćer još dvojimo hoćemo li ju upisati na vjeronauk ili ne. U ovom trenu ne znamo, ali znam da ukoliko neće ići na vjeronauk nećemo niti gospoja niti ja pokretati inicijative i online peticije zato jer će naše dijete zbog nepohađanja vjeronauka morati čekati jedan školski sat. Dva puta tjedno.
Na hodniku, u knjižnici, u zadnjoj klupi.
Sjedi u tišini, igraj igrice na mobitelu, čitaj, crtaj… i bok. Ne razumijem čemu problem.
Ne mislim da će moja kćer zbog toga biti diskriminirana ili stigmatizirana.
Izbor je naš kakav god da on bio i svatko ima pravo na svoje razloge i uvjerenja zašto dijete upisati ili ne upisati na vjeronauk.

Situacija iz jedne škole gdje je dijete koje ne pohađa vjeronauk zbog epidemioloških mjera moralo sjediti u razredu za vrijeme vjeronauka i to okrenuto leđima od ploče i razreda je sramotna i ne ide u prilog vjeroučitelju ili vjeroučiteljici ukoliko je takvu situaciju dopustio/la.
Smeta me i ideja nekih roditelja kako bi vjeronauk trebao biti ili prvi ili zadnji sat jer je nerealna i to će na njihovu žalost tako i ostati - samo ideja. Tu nije stvar vjeronauka već matematike. Ako uzmem primjer osnovne škole u mom susjedstvu, u njoj postoje tri peta, tri šesta, tri sedma i tri osma razreda. Svaki od tih razreda tjedno ima dva sata vjeronauka i ideja da vjeronauk bude prvi ili zadnji sat neizvediva je iz čitavog niza razloga.
Materijalnih, prostornih, kadrovskih, logističkih…
Problem bi nastao već na samom putu do škole i to kod onih škola koje imaju organizirani prijevoz svojih učenika. U slučaju da Marko iz 5A ne ide na vjeronauk koji je po rasporedu prvi sat ponedjeljkom u jutarnjem turnusu, a školski autobus ode u 07:30, kako će Marko u školu?

Opet nezadovoljstvo roditelja i neke škole završile bi u medijima. Na stupu srama.
Vjerojatno opet neka vrst diskriminacije, kršenje Opće deklaracije o ljudskim pravima, Konvencije o pravima djeteta…
Kako god okreneš – problem i gotovo je nemoguće posložiti sustav na način da bi odgovarao apsolutno svakom pojedinačno.
Nemoguća misija.
Ako se vratimo na početak priče i vremenu u kojem živimo – ono nam omogućuje da izrazimo svoje mišljenje, stav, (ne)zadovoljstvo, ali isto tako nema smisla pokušati promijeniti nešto za što je izvjesno kako se neće moći promijeniti.
Slažem se kako ne treba slijepo slijediti onu „ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se“ ili kako bi se manjina trebala prilagoditi većini.
Nema smisla niti previše se živcirati oko vjeronauka u školi jer izbor je još uvijek naš.
Imamo izbor.
Uostalom, zar ne bi bilo svrsishodnije vrijeme utrošeno za inicijative i peticije usmjeriti na to kako na kreativan način djetetu ispuniti tih dva puta tjedno po četrdeset i pet minuta dok čeka. Da se ne osjeća diskriminirano i stigmatizirano.
?!?