Taj mail i dalje mi ne izlazi iz glave kao i čitav njegov sadržaj jer osoba je sa mnom podijelila svoju priču vezanu uz upise s kojom se susrela u svom bliskom okruženju.
Ulovim se nekoliko puta svaki dan kako razmišljam o tome i čini me nemirnim jer priča je gotovo nevjerojatna.
Žalosna, ali istinita.

Protagonistica ove priče jedna je učenica koja je u lipnju privela kraju svoje osnovnoškolsko obrazovanje. Završila je osnovnu i trebala je upisati željenu srednju školu, ali kao što to obično biva, stvar se zakomplicirala.
Nisu izazovi i komplicirane situacije nešto što je neočekivano u životu, svakodnevici. To je jednostavno tako jer to je život. Sa svim lijepim i manje lijepim stvarima.
Ponekad teških životnih udaraca nisu pošteđena ni djeca, u ovom slučaju jedna osmašica, ali kad ti život zakomplicira i  oteža vlastiti roditelj, to je nešto što se teško može shvatiti, razumjeti, probaviti.
Ova mlada djevojka je skoro upisala željenu školu.
Skoro.
Nije upisala ne zato jer nije imala dovoljno bodova ili se našla ispod crte. Ne.
Nije upisala željenu srednju školu jer je tako odlučila njezina majka.

Osmašica je dijete rastavljenih roditelja i željela je upisati željenu srednju školu koja je igrom slučaja bliže ocu nego majci.
Majka tu činjenicu nije mogla prihvatiti i nije potpisala suglasnost za upis u srednju školu tako da je dijete na ljetnom upisnom roku ostalo bez željene škole, a prošla je bodovni prag, bila na listi i jako sretna zbog toga. Trebala se samo upisati.
Samo jedan potpis dijelio ju je od upisa u srednju školu.
Jedan jedini potpis na jednom jedinom papiru. Za koji je majka odlučila da ga neće potpisati.
Nisam uspio shvatiti živi li osmašica s majkom ili ocem, ali to je ionako nebitno za cijelu priču. Ne mogu shvatiti što ti kao roditelju može biti bitnije i važnije od vlastitog djeteta i njegovih interesa. Ovdje nije bila riječ o nečem materijalnom, nekoj nerealnoj želji, ispunjenju nekog pomodnog hira. Ovdje je riječ o nečem krajnje ozbiljnom. Djetetovu obrazovanju i njegovoj budućnosti. Njegovom cjelokupnom životu. Nečemu što će ga definirati i upotpuniti kao osobu i uvesti ga u svijet odraslih.

Rastave braka po inerciji su mučne -  i za roditelje i za djecu. Dijete sam rastavljenih roditelja, ali sam imao tu „sreću“ da su se moji rastajali kad sam imao već navršenih osamnaest i kako se kaže, bio gotovo svoj čovjek pa je bilo lakše. Neke stvari mogao sam razumjeti.
Djeca s četrnaest godina koliko god u toj dobi ponekad znaju iznenaditi zrelošću, još uvijek su djeca i život s rastavljenim roditeljima zacijelo nije jednostavan i lak.
Poznajem dosta rastavljenih parova i znam da niti jedna od rastava nije bila jednostavna i niti jedna nije prošla glatko.
Neminovno je kako se prilikom rastave jedna osoba osjeća jako povrijeđena i vrlo teško se nosi s rastavom, a gdje je još sve ono što ide u kompletu - podjela imovine, skrbništvo nad djecom…
U kombinaciji sa sporim i tromim hrvatskim sudstvom – to pravosudno mrcvarenje traje i traje. Teško se s tim nose roditelji, a još teže djeca.

Mogu razumjeti kako i nakon rastave postoji ljutnja na jednoj strani, animozitet prema bivšem supružniku jer rastavu je nešto trebalo potaknuti. Famozne „nepremostive razlike“, preljub, psihičko ili fizičko zlostavljanje. Nešto je moralo biti okidač jer nitko se ne rastaje zbog nekog trivijalnog razloga. Rastava je teška životna odluka i ne donosi se nepromišljeno, odnosno ne bi se trebala tako donijeti.
Rastava ostavlja posljedice na sve koji su u nju uključeni. Na neke duže, na neke kraće, a brak koliko god dugo da je trajao, postojao je i ne može ga se negirati.
I dok se materijalne stvari podijele s više ili manje muke s većim ili manjim osjećajem gorčine - djeca su djeca.
Djeca nisu predmeti i bez obzira na to što će nakon rastave o njima skrbiti ili majka ili otac – djeca su i dalje djeca. Živi ljudi, individualci sa svojim osobnostima, emocijama i potrebama.
Najmanje kriva za cjelokupnu situaciju i ono oko čega nema rasprave, djeca ne bi trebala ispaštati zbog čitave situacije, a ponajmanje zbog nečijeg povrijeđenog ega, ljutnje, razočaranja. Ionako će podnijeti teret rastave jer su uključena, ali zašto im još dodatno otežavati.

Kao što sam napisao, mogu razumjeti ljutnju, ali ne mogu razumjeti da majka može raditi stvari koje direktno utječu na vlastito dijete i njegovu budućnost.
Pa što ako će dijete upisati školu koja je bliže ocu. Gdje je tu problem ako se radi o djetetovoj želji i njegovoj viziji budućnosti. Umjesto da majka bude sretna jer je dijete odabralo školu i steklo pravo na upis, ona se zbog prošlosti preko dječjih leđa obračunava s ocem.
Koliko god „otvorenih pitanja“ ostalo nakon rastave, koliko god da i dalje postoji neka tuga ili bol, koliko god da činjenica kako si rastavljen(a) još uvijek nije u potpunosti sjela – tvoje dijete je tvoje dijete. Po mom mišljenju, ne postoji opravdanje zašto ti interesi vlastita djeteta nisu na prvom mjestu i zašto mu ne pružiš podršku.

Medalja uvijek ima dvije strane kao i svaka rastava dvije priče. Njezinu i njegovu.
Nije ovdje riječ o tome tko je u pravu ili krivu. Tko je veći ili manji krivac. Možeš biti ljut na bivšu ženu, muža do kraja života, nikad mu/joj ne oprostiti neke stvari.
I to je opravdano. Tvoji osjećaji, tvoj izbor, ali ovdje se radi isključivo o interesu djeteta i meni kao roditelju ovakvo ponašanje pojedinih roditelja mi je neprihvatljivo i ne mogu to shvatiti.
Znam da ima roditelja koji nakon rastave ne pitaju za svoje dijete, ne brinu, ne plaćaju alimentaciju, čak i zaborave na svoju djecu. Izgube svaki kontakt s njima.
Znam da ima i onih koji mogu za vlastitu djecu nakon rastave reći da su to „bivša djeca“. Ima raznih životnih priča ima jer život piše romane i nepredvidiv je, ali djeca su djeca i njihovi interesi trebali bi biti najbitniji svakom roditelju, rastavljenom ili ne.

Djeca su djeca, naša su i potrebni smo im. I naša roditeljska uloga nikad ne prestaje bez obzira jesu li djeca mala ili ne. Ne postoji nešto što se zove roditeljski godišnji, roditeljski slobodan dan.
Uvijek si tu zbog svoje djece. Sedam dana u tjednu, dvadeset i četiri sata dnevno.
Zauvijek.
Potreban im je vjetar u leđa, osjećaj sigurnosti koji im dajemo, utočište koje im pružamo.
Na to djeca kod roditelja uvijek računaju. U kakvoj god da se (ne)prilici našli, znaju da su roditelji ovdje za njih.
Naljutiti ćemo se na njih, povisiti i glas ponekad, posvađati se s njima. Kad su u pubertetu i tinejdžerskoj fazi takvih situacija će biti na dnevnoj bazi, ali sve se to stavi u drugi plan i zaboravi onog trena kad znaš da si im potreban i osjećaš da od tebe traže potporu.
To je naša uloga kao roditelja i na to ne bismo nikad smjeli zaboraviti.
Po svemu sudeći nekima to nažalost ipak polazi za rukom.