To su ona obiteljska okupljanja kada se uvijek familija okupi u širem sastavu nego što je to uobičajeno i kad tamo vidiš ljude koje nisi vidio fakat dugo. Godinama. I tamo se pojavljuje more neke uber daleke rodbine koji ti se oduševe kad te vide. I budući da si iz ruralne sredine i moraš putovati do metropole, ne mo'š doć' na vrijeme pa baš da se i teleportiraš. Pa malo kasniš. I konačno stigneš u nekom trenutku i priključiš se razdraganom mnoštvu. I onda započinje show.
Prvo pozdraviš domaćine i slavljenika ili slavljenicu, pa onda onaj prvi krug rodbine. I miruješ jer znaš da će nasrnut' na tebe i ostatak. Rodbina, iz drugog kruga.
Netko ti je uvalio neku žesticu u ruku pa se povlačiš u ćošak i pokušavaš biti neprimjetan. Bar jedno vrijeme jer si se riješio nagomilanog stresa pri jurnjavi do Zagreba. Pokušavaš shvatit' tko je sve na the okupljanju i slažeš obiteljsku slagalicu ne bi li shvatio tko je tko, tko je čiji brat, sestra, šogor, nećak, zaova, nevista, prijatelj, kum jer će ti do kraja dana to znanje biti prijeko potrebno.
Koliko god  da se trudio, ove iz prvog kruga si posložio u neke kućice. Shvatio si, ali ove iz drugog kruga nikako. Ne ide pa ne ide. Piješ žesticu broj dva.
Stišćeš se uz gospoju k'o klinac uz materine skute i tražiš zaštitu od gomile rodbine iz drugog kruta. Čovječe – pa ti su na Red Bullu. Iritantno euforični i veseli. I krenuli su prema nama.
Dolaze jedan po jedan, ljube gospoju, grle mene, stišću djecu za obraze na što ove starije pizde, a ova najmanja bježi iza mene, a ja iza gospoje. Sve se bojim da će i mene štipnuti.
I ne mogu se u toj svojoj srdačnosti, ta rodbinska svita prestati čuditi kako su djeca narasla. Čuđenju nema kraja uz neizostavno – ajme?!? Ali ono dugo ajme – ajmeeeeeeeeee.
Pa ono - nismo se vidjeli deset godina. Da - djeca rastu. I vi ste deblji, ćelaviji, s pokojom borom viška - ne govorim to na glas. Da – vrijeme ide. Starimo.
Tako je to na the okupljanjima.

Ma kakav A.B. Šimić - djeca su čuđenje u svijetu
A oko klinaca dvije opcije. Demografski plus ili demografski minus.
Imate samo ovo troje?
Ne, imamo ih ustvari dvadeset i četiri, ali ih ne pokazujemo. Zaključali smo ih u podrum kuće (kojeg btw nemamo – na podrum mislim) pa onda ovisno o prigodi i ponašanju vodimo troje djece negdje. Otključamo kaveze, skinemo ih s lanca, izvedemo ih na danje svjetlo, lijepo se odjenu, počešljamo ih pa idu s nama. Druže se i dobe jest'. Idući put vodimo drugu trojku. I tako ih rotiramo za the okupljanja. Ako je godina loša, neki te godine uopće ne izlaze van. Fakat bad. Više sreće drugi put.
Troje djece – o isuse?
Pa troje djece imate? Pa nismo znali da je troje. Zadnji put je bila samo jedna.
Troje djece? Joj kak' su velike. Daj da ih vidim. Troje djece?
Pa onda moraju stat' djeca u špalir ne bi li ih polusestrična prijateljice od ujakova brata (koji ne pije već treću godinu) iz drugog braka koja je stigla iz Švicarske mogla pogledati. Pa ih gleda, pa ih proučava, pa im stišće obraze (opet). Troje djece? Dobro da ih ne važe. Pa ih odmjerava k'o da kupuje tele na sajmu u Gudovcu. Troje djece?
Da – troje. Jel ih vidite gospođo? Znam da ste u mirovini već osamdeset i pet godina. Znam da slabije čujete, ali vid vas još nije napustio. Pogledajte, ima ih jedan, dva, tri. Tri komada. Zdrave, rumene, Hrvatice.
I onda krene – pa vi ste baš hrabri, pa kak' ste se usudili, pa jel' to baš pametno u današnje vrijeme – joj – joj – joj. Joj, joj, joj.
Sad se već brinem da gospođu nešto ne boli kad toliko jauče.
Ali ne, ne boli babu apsolutno ništa – pametuje. Drži lekcije, cijelo predavanje – je*ote. Jel' mogu ne bit' na predavanju pa nek' me netko potpiše.
Pizdim, ali punica spašava stvar, srdačno se veseli staroj babi, prima ju za ruku i odvlači daleko od nas. Hvala.

I imaš tri stotinke mira, taman da pitaš gospoju – kaj je ovo bilo?
Dolazi već pomalo pripiti kum od domaćina. Onaj koji je povraćao na svadbi od bratića prije dvije godine i za kojeg vlastita majka uporno tvrdi da samo što nije dao zadnji ispit na arhitekturi. I tako već posljednjih osam godina, a stara od sramote ne želi valjda priznati da joj je sin vucibatina i niškoristi. A i ta se usrećila.
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaa, di steeeeeeeeeeeee – viče manijakalno i juri prema nama usput podrigujući i psujući jer je pola gemišta prolio po konobaru.
Par kurtoaznih rečenica. Gledam na sat pa se i dalje ne mogu oteti dojmu da je frajer pijan u ovo vrijeme, a nismo ni za stol sjeli. I onda pitanje od kojeg mi se uvijek diže kosa na glavi – kaj, ova mala vam se zalomila? I misli da je duhovit jer se blesavo cereka. WTF?
Režim pomalo u sebi.
Ne, nije se zalomila. Pa daj ju pogledaj, cijela je. Ima glavu, dvije ruke, dvije noge, dobra je, zdrava je. Sve je ok i sretni smo s njom. Nije slomljena. Niti zalomljena. Nastala je onako kako inače djeca nastaju. Prirodnim putem. Spolnim odnosom. U neku hladnu zimsku večer, pod Top Shop warm hug dekom, u ljubavi.

I ne mogu se načuditi tuđim čuđenjima oko vlastite djece. I dalje mi je to nejasno, ali valjda to tako mora biti na okupljanjima. To je valjda rečenica za razbijanje leda, neki uvod možda. Fakat pojma nemam. I čudim se.

Nemam kaj za obuć'
Prije spomenutog the okupljanja krenuo je rusvaj oko odijevanja i obuvanja. Da ne napišem onako trivijalno oblačenja jer potrebno je napraviti distinkciju između onog što stavljaš na trup i onog što stavljaš na ekstremitete.
Život sa četiri žene nadasve je zanimljiv. Neću napisati da je težak ili mukotrpan. Ne, život s četiri žene je zanimljiv. Punicu nisam ubacio u ovu moćnu četvorku. Ona živi kat ispod.
Mislim samo na ove sa svog floora.
Prijepodneva na dan the okupljanja su fantastična – komedija, tragedija, drama i horor „šrinkani“ u sat vremena. I zanimljivo je to promatrati.
Taj dan moramo biti zgodni – tako kažu babe. Svi će biti spickani pa moramo i mi jer tako nalažu običaji i društvene konvencije (hvala Sheldonu).
Meni svejedno, traperice i škarnicl. Ili bilo koja druga kombinacija. Njima ne.
Planiranje kombinacije započinje još dan ranije kada djeca započinju s pitanjima da li je oprano ovo ili ono. Da li smo negdje vidjeli onu košulju i da li se ja možda sjećam gdje je ona plava bluza. Ja? Aha, mo'š mislit.
Bluza mi je inače fantastičan izraz i trebalo mi je duže vrijeme da skužim razliku između bluze i ne bluze. I plisirani šos i hlače od tvila. To su mi super stvari.
Nisam vidio bluzu i nemoj mene pitati. I još večer prije svi znaju što će nositi. Sve je riješeno. Ide se mirno na počinak.
Večer prije.
I sve planirano pada u vodu u onom svečanom trenutku kada se žene krenu spremati. Najstarija dolazi u šoku jer gospoja nije oprala crne hlače nego je oprala crne hlače. Slušam tu rečenicu iz kuhinje i nije mi jasno gdje je problem jer „crne hlače“ su oprane. Ali nakon pet minuta objašnjavanja šokirane tinejdžerice shvaćam kako je razlika u crnim hlačama i crnim hlačama u džepovima. I kako ona sad nema kaj za obuć'. Ok. Whatever.
Srednja stiže hiperventilirajući jer je shvatila da majica koju je mislila nositi ima fleku. I ne može ju nositi. I eto tragedije. Na rubu suza je i možda najbolje da ona uopće ni ne ide - kaže. Ok. Whatever.
Ubrzo slijedi drama jer najstarija ne želi posuditi srednjoj majicu koja bi joj baš super stajala i ona joj tu majicu mora posuditi jer njezina majica je flekava i nema ništa drugo za obuć' u ormaru. I ona uvijek njoj posudi nešto kad treba. I zašto ona sad njoj ne želi…
I eto svađe i galame. Kućom se ori modno nezadovoljstvo i „dobrosestrinski“ odnosi.
U međuvremenu sam se preselio u spavaću sobu, izvalio na krevet i gledam gospoju kako zamišljeno gleda u ormar. Nema kaj za obuć' – kaže. Pa zar ni ti milo?
U tom trenutku shvaćam da nešto nije u redu. Po svemu sudeći trebao bi biti bolno svjestan još bolnije činjenice da su mi žena i djeca gola i bosa. Zaista. Dođe mi da ih tako gole i bose po hitnom postupku odvezem u neki shopping centar pa da se odjenu na brzinu i da stignemo na vrijeme, ali ne da mi vrag mira.
Ustajem iz kreveta i odlazim u izvidnicu. Ulazim u sobu najstarije i gledam u ormar - pun odjeće. Produžujem do sobe srednje kćeri. Ona pokrivena leži na krevetu i rida.
Otvaram ormar – i taj je pun odjeće. Vraćam se u spavaću sobu – gospoje nema, gledam u ormar. Puca po šavovima. Hlače, bluze, košulje, suknje, haljine, veste, sakoi, čarape, najlonke duže i kraće raznih vrsta i raznih DEN oznaka. Donji veš, dvije pune police torbi. Pidžame i spavaćice.
Imam osjećaj da kada bi ušao u gospojin ormar – ubij me ako ne bi završio u Narniji. Fakat. Neki vrag preskače.

Torba spoticanja
Kad sam već spomenuo torbe, neki dan smo bili na kavi kod frendice pa je frendica skužila da gospoja ima novu torbu. I veselo zaključila kako je ta torba baš prava ljetna. Ajmo polako.
Lj  e  t  n  a     t  o  r  b  a.
Ljetna torba. WTF po drugi put. Ok, shvaćam razliku između torbe i torbe za plažu, ruksaka i košare, košare i vreće za krumpir, ali ljetna torba i zimska torba. Ma daj me nemojte…
Ali jesu me. Pokušavale su me torbno osvijestiti, ali ja i dalje tvrdim da torba ne zna je li ljeto ili zima stoga nemojte me.
Gospoja je u međuvremenu isprobala jedno sedam odjevnih kombinacija i u svakoj od tih sedam meni je izgledala super. Nakon četvrte sam odustao s uvjeravanjem da je sve na svom mjestu i da je super jer je ona uporno pronalazila nešto što ju tjeralo na ponovno presvlačenje. Ta ženska predanost pronalaženju najmanjih eventualnih „nesavršenosti“ je fascinantna i očito svojstvena svakoj pripadnici nježnijeg spola. A sve to ne bi li izgledale vau za the okupljanje.
Koga uopće treba fascinirati? Koga treba zadiviti? Kome se treba dokazati?
Dajte se žene opustite – idemo na okupljanje, podružiti ćemo se, pojesti nešto, vidjeti neke ljude i vratiti se doma. I sasvim svejedno što imate na sebi. Jel' klajda ili kikla. Fakat svejedno.
Nikad ne proučavam tko što ima na sebi na okupljanjima. Ok. Vidim da ljudi nisu goli, da imaju na sebi odjeću i obuću, ali ne analiziram detaljno svaki komad jer mi je to nebitno. Znam da ženske vole dobro izgledati, ali dajte relax. Više me brine srdačna rodbina iz drugog kruga. To mi je veća briga.
Da se vratimo pripremama.
I kad su sve žene riješile odjevnu kombinaciju kreće postolarski tulum. Ja još uvijek ležim u krevetu i čekam. Znam da imam vremena. O da. I to još puno.
Obuća je po svemu sudeći bitna kao i odjeća. Možda čak i bitnija. Možda. Ne bih želio to odgovorno tvrditi jer znam da sam na skliskom terenu pa da ne napravim neko sranje nesmotrenom izjavom na tu temu. K'o Milanovićeva žena s crnim kruhom.
Njih tri hodaju hodnikom kroz koji se u tom trenu može proći samo uz pomoć ralice. Toliki je broj razne obuće po podu. I isprobavaju se te cipeleštine.
Na pitanje da li su bolje - ove bež, ove svjetlo bež, ove boje pijeska ili ove krem ja fakat nemam odgovor. Blackout. Sinkopa.
Meni su sve iste. I onda se još ljute na mene jer kakva pomoć od mene i kak' ne kužim razliku. I fakat sam seljak.
Ne kužim. Sve su iste, sve su super, sve su lijepe – sve vam super stoje. Meni su ok.
I kad se donese konsenzus oko odjeće i obuće onda smo skoro gotovi. Skoro jer naime „sazi“ nije kraj. Očito postoji posebna modna disciplina uzdignuta na razinu znanosti oko modnih dodataka o kojoj ja ne znam ništa. Ni slova. A ženama toliko bitna. Prstenje, ogrlice, naušnice, narukvice i torbe.
Još uvijek ležim. I čekam.
Kada se odluče za nakit i sve ostalo što uz dodatke ide, shvaćam da željena torbica apsolutno ne ide uz odabrani odjevno/obućnu kombinaciju, ali da ide fantastično uz šesti isprobani outfit. Pa kreće presvlačenje.
I onda košulja/bluza/nešto što je mislila nositi gospoja više ne treba za the okupljanje pa se u tom trenutku otvaraju neki sasvim novi vidici ostalim ženama. I sunce u tom trenu uvijek jače sja. I neka čarobna zraka usmjeri se u dnevni boravak. Neki totalno filmski trenutak prosvjetljenja.
Najstarija shvaća da bi joj upravo to fantastično izgledalo na crne hlače kad već nisu oprane crne hlače i grabi to materino nešto i veselo odlazi u svoju sobu.
Ova srednja zatim uzima odbačenu majicu starije sestre kad je ova već uzela materino nešto i cijelom kućom u tom trenutku vlada uzbuđenje, harmonija, sreća i blaženstvo. Svi su sretni i veseli. Ovaj grupni modni gordijski čvor raspetljan je zbog jedne jedine torbe. Živjela torba.

Afrika paprika
Nekako u tom trenu imam potrebu ustati iz kreveta i krenuti s oblačenjem. I gotov sam u roku od. Gotov.
Treba još spremiti i ovu najmanju. Ovu koja se „zalomila“ iz ljubavi. Srećom, ona je tak' simpl. Kad bi mogla, uvijek bi bila u Spiderman odijelu i definitivno nije stereotipna curica. Ne voli haljine, ne voli šoseve, ne voli balerinke, ne nosi rep (nikad), ne voli se češljati. Ona je moj sin. Najsretnija u tajicama i tenkama.
Ali skužila je mala da smo svi nešto zrihtani pa eto i ona će. Obukla taj dan i šos i balerinke i najlonke. I ona se zrihtala i konačno smo krenuli. Zaboravio sam spomenuti da četiri žene znače i četiri vrste parfema pa smo bili kao putujuća parfumerija. Plus moj.
I baš kad smo trebali sjesti u auto, mala se odlučila još malo ljuljati pa je zapela za neki grm i pukle najlonke. O shit.
Pa juri s njom gore, presvlači ju, a vrijeme ide. I uz sav trud, moraš kasnit' na okupljanje.
I dok jurimo prema metropoli – mirisni i zrihtani usudim se pitati pa gdje je zapelo i kak' to da nemaju ništa za obuć' kad su im ormari puni i pucaju od odjeće k'o kokice.
U autu muk. Zlokobna tišina. Gledaju u mene k'o ja u Plenkovića na televiziji nakon izjave da bi neki ljudi u Africi željeli imati standard kao mi u Hrvatskoj. Pa kaj si se bunike najeo? Ludih gljiva? Pa koji ti je klinac?
Ne mo'š se s takvom izjavom kompromitirat'.
Uz dužno poštovanje prema ljudima u Africi, ali usporediti ljude u Africi i njihovo htijenje da budu kao mi fakat nema smisla. Ovo je vrijeđanje moralne higijene i zdravog razuma ljudi u Hrvatskoj. Da ne spominjem kako su nas neke afričke zemlje odavno prešišale.
Ja sam čuo da bi neki ljudi u Hrvatskoj željeli imati standard kao ljudi u Irskoj kojima je BDP po glavi stanovnika u razdoblju od 1989. do 2016. porastao za 157,2 %. Ili recimo standard Slovenaca kojima je isti taj BDP porastao za 48,4 %. Možda čak i standard onih ljudi iz Grčke. Grčke koja je potonula, koja je bila u totalnoj banani, ali i njima je usprkos svim pizdarijama BDP porastao  za 16 %. Mi smo na skromnih 6,5%.
Fakat sam to čuo.
Siguran sam da bi neki ljudi iz Afrike odustali od te ideje kad bi čuli ove podatke. Ili kad bi im
pokazali Željku Markić. Ziher bi odustali.
Ovdje prestajem jer sam opet obrecnuo u politiku. Od štikli i crnih hlača do Plenkovića i Markićke. Je*ote, u sve se miješaju. K'o margarin.
Prestajem, dosta za ovaj put. Uzimam break prije nego me moje gole i bose žene nagovore da ih vozim u shopping jer nemaju kaj za obuć'. A?