Što točno – ponekad ni sami ne znamo jer se osjećamo izgubljeni u ovoj kakofoniji informacija.

Prije svega mislim da svi jedva čekamo što prije vratiti se na posao jer većina nas ili ne radi ili radi od kuće. Pod uvjetom da i od kuće imate nekog posla koji možete raditi.
Velik je broj onih koji od kuće ne mogu ništa raditi jer je njihov posao usko vezan uz radno mjesto ili rade u branši u kojoj je posao u potpunosti stao pa ovo sjedenje kod kuće još teže svima pada.
Stvara određenu nervozu i unutarnji nemir koji se samo akumulira.
O gomili pitanja koje si svakodnevno postavljam da ne govorim.
Iskreno, bojim se što donosi budućnost i što će biti s poslom jer moj primarni posao je turizam.
I primarni i sekundarni posao. Turizam je grana koja je prva bila pogođena krizom i grana koja će se zadnja pokrenuti jer kad se i sve danas/sutra, u prvom, drugom ili trećem krugu popuštanja mjera vrati u normalu – sumnjam da će ljudima putovanja biti na listi prioriteta i pitanje je kad će se sve „zakotrljati“.

U onoj sam grupi koja nije ostala bez posla.
Imam tu sreću za razliku od onih koji su zbog krize ostali bez posla, a njih je samo u zadnja dva tjedna ožujka bilo 18 000.
Vrlo zabrinjavajući podatak ako to stavite u kontekst broja obitelji koji su zbog toga direktno pogođeni ovom krizom. Ekonomski pogođeni.
Sjedim doma i čekam razvoj situacije.
Moj poslodavac je odlučio – zasad – uz pomoć državnih mjera ne otpuštati mada smo svi zaposleni svjesni kako je prihod u ožujku pao za 90%, a u travnju pad prihoda bit će 100%. Zbog specifičnosti posla gotovo identična situacija nastavit će se i u svibnju, lipnju, srpnju. Preživljavamo uz pomoć državne pomoći.
3250 kuna po zaposleniku u ožujku, a 4000 kuna u travnju i svibnju.
Što dalje?
Do kad će tako moći – ne znam. Suviše je pitanja i mogućih scenarija.
Dodatne zarade u turizmu koja je prije bila redovita također nema.
Ljudi ne putuju – ne vodim grupe. Sjedim doma i čekam.

I normalno je da propitujem što će biti sutra i kakvo vrijeme dolazi. Jesam li zabrinut?
I te kako sam zabrinut.  
Imam odgovornost prema obitelji - ne na tragu macho i patrijarhalnih postulata već onom bazičnom. Obiteljski povezanim. Ljudskim.
Gospoja je također dobila manju plaću i teret ove krize zbog smanjenja prihoda - u ekonomskom smislu – osjećamo, a živjeti se mora.
Ona je u javnom sektoru pa je plaća koliko toliko sigurna i redovita.
Rate kredita stižu, računi stižu, djeci treba staviti hranu na stol.
Jedu svaki dan - nekoliko puta.
Svaku kunu tri puta okrenemo prije nego odlučimo na koji način ćemo ju potrošiti, neke stvari se više ne kupuju i na kućni budžet se jako pazi.
I prije smo bili financijski disciplinirani, a posljednjih tjedana ta disciplina dovedena je do savršenstva. Prvo se plate svi računi, a što ostane raspoređuje se za sve ostalo. Uglavnom hranu i higijenske potrepštine.
Na drugo se ionako ne može potrošiti kad ništa do sada nije radilo.
Odjeća i obuća se trenutno ne kupuju jer sve nam je ionako „za po doma“.
Stvar jer vrlo jasna. Ne možeš potrošiti 100 ako si zaradio 50.
Znamo koliko nam je poplun dugačak i s njim se moramo pokriti.
Pratimo koliko samo potrošili i koliko još smijemo potrošiti do novog mjeseca. Nove plaće. Brojke ne lažu, a preostalom iznosu koji pokazuje kalkulator nakon svakog odlaska u dućan - treba vjerovati.

Vjerujem kako većina nas na ovaj ili onaj način osjeća teret situacije koja je uslijedila zbog korona virusa, a bojim se kako ćemo u ekonomskom smislu, trpjeti još dugo.
Gotovo da nema segmenta kojeg je ovog kriza zaobišla. Mislim da su jedino proizvođači sredstava za dezinfekciju i zaštitnih maski ostali pošteđeni.
Svi mi ostali na određeni način snosimo teret ove krize. Više ili manje.
I nikome od nas nije lako i sve se snalazimo na najbolji mogući način u ovoj situaciji.
Uostalom, nije baš da i imamo nekog izbora. Situacija je takva kakva jest.
Svi smo pogođeni ovom krizom i iz nje ćemo morati izaći. Sa štitom ili na štitu.
Zvali se mi Marko Grubnić ili Domagoj Knežević

Grubnića su počeli rastezati po portalima posljednjih dana jer je i on zatražio pomoć od države. Već ranije spomenutih 3250 odnosno 4000 kuna.
Krenule su brojne rasprave u komentarima na ovu priču koja je odjeknula kao bomba. Nije Grubnić jedini koji se spominje.
Tu su i Severina, Jacques Houdek i brojni drugi poznati i manje poznati Hrvati i Hrvatice koje često viđamo na naslovnicama portala i časopisa.
Ne razumijem zašto se pojedinci toliko uzrujavaju oko Grubnićeva zahtjeva za pomoć.
Ako on ima svoju firmu, redovito državi plaća poreze, doprinose i sve ostale naknade kao i sva druga poduzeća u Hrvatskoj, a može dokazati pad prihoda od minimalno 20% što vjerujem da može jer to niti jednoj tvrtki nije problem u ovo krizno vrijeme – Grubnićeva firma ima pravo na potporu kao i sve ostale firme.
Kao i firma u kojoj sam ja trenutno zaposlen.
Hrvatska vlada sa svojim kriznim mjerama za pomoć gospodarstvu i poduzetnicima to je omogućila. Tu daljnje rasprave nema jer sve je legitimno. Točka.

Pjevači, glumci, voditelji, slobodna zanimanja – i oni se moraju nositi s ovim teretom krize. Nisu ni oni pošteđeni. I oni su bez posla jer ne događa se ništa. I oni ne rade - što god mi rekli.
Pa i Marko Grubnić.
Nemam ja ništa protiv njegovog posla, životnog stila i ideala kojima teži. Njegov je novac i tko sam ja da preispitujem na koji način on troši novac. Troši svoj – ne moj.
Dokle god je sve što ima, zaradio na pošten način – ja sam ok s tim.
Ne smetaju me tuđi automobili, torbe, cipele, tosteri… - njegov poplun je sigurno duži od mog popluna, ali i s tim sam ok.
Ne opterećujem se tuđim poplunima. Najdraži mi je moj vlastiti - koliko god da on bio dugačak. Ili kratak. Sve ovisi s koje strane gledaš. Je li čaša napola puna ili napola prazna?
Slušao sam ga i u nekom intervjuu jednom zgodom na televiziji – korektno. Na neke teme sasvim ispravan stav i način rezoniranja. Nemam što za dodati ni oduzeti.
Diskutira se o tome je li moralno s jedne strane tražiti od države pomoć za tri mjeseca (za toliko su za sada donesene mjere) u ukupnom iznosu od 11250 kuna, a s druge strane po društvenim mrežama furati „high society“ stil ili kako god ga nazvali.  

Skupa odjeća, obuća, torbe, putovanja, odsjedanje po luksuznim hotelima… i na stotine i stotine tisuća potrošenih kuna.
Moralno ili ne – ispravno ili ne – ok ili ne - licemjerno ili ne - dvostruka mjerila ili ne – njegovo je pravo što god mi mislili o tome.
Ono što žulja prosječnog Hrvata je ta neuravnoteženost.
Vrijednost njegovih novih cipela, šala i torbi u samo šest objava koje izbaci google je negdje oko 220 000 kuna. Za to građanin s prosječnom hrvatskom plaćom mora raditi skoro pa tri godine. To je samo šest objava, a gdje su sve ostale.
Taj nesrazmjer rastrošnosti i skupih statusnih simbola nasuprot pomoći koju traži od države  ostavlja pomalo gorak okus u ustima.
Pogotovo kad čovjek pomisli na sve one koji su ostali bez posla, našli se u nezavidnoj situaciji. Tu su još i svi oni koji su zbog potresa i dalje bez mogućnosti povratka u vlastiti dom.

Nisu za tu situaciju krivi ni Grubnić ni Severina – to je kristalno jasno, ali imamo situaciju da se postavlja pitanje kad će se obnoviti odjel Klaićeve ili Petrove koje su oštećene u nedavnom potresu jer se nema novca ili treba napraviti preraspodjelu da bi se zatvorila financijska konstrukcija.
Istovremeno državni novac u obliku pomoći poduzetnicima ide nekome tko si za Božić kupi vazu za 48000 kuna.
Nije čudno što se pojedinci pitaju „što tu preskače i kako to jednostavno nije fer“.
Ne brinem ja ni za Grubnića, ni za Severinu, ni za Houdeka. Bit' će njima dobro.
Uostalom, od branja tuđe brige kako je moja baka znala reći „nema neke vajde“.
Baka je bila vrelo životnih mudrosti, znala je reći i „meni ni u džep – ni iz džepa“.
Jedina briga su moji – supruga i djeca. I to mi je jedina „briga“.
Za njih trebam brinuti, ali samo bez straha mada me često posljednjih dana pitaju – bojim li se.

Pitaju me prijatelji bojim li se da ću ostati bez posla.
Iskreno, ne razmišljam mnogo o tome mada je i taj scenarij moguć ako se nešto pod hitno ne promijeni.
Nisam od onih sklonih pretjeranoj panici. Uvijek u glavi imam neki koliko toliko dugoročniji plan, ali ništa nije u kamen uklesano. U slučaju nekih promjena i odstupanja, prilagodit ću se prema potrebi. Kao i svi mi jer ako situacija to bude tražila – nećemo imati izbora.
Za kruh i mlijeko će se uvijek zaraditi bez obzira što radio. Prodavao sam grudnjake, prao bazene, prodavao tupperware suđe, konobario u kafiću, kineskom restoranu, radio na telki, radiju, u turizmu…
Ne brinem za posao jer uvijek se nešto može raditi, a kad je frka – sasvim nebitno što se radi. Svaki posao je jednako vrijedan dokle god se pošteno radi.
Samo neka se sve što prije vrati u normalu.
Puno je pitanja, malo odgovora, ali bit će sve ok.
Kako je još davnih dana napisao Krleža (ne Kovačić) u Baladama Petrice Kerempuha: „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo pak ni vazda ne bu da nam nekak ne bu.“