Meni prije nije bilo normalno da nečiji rođendan slavim preko video poziva. Sada mi je postala praksa jer se u posljednja tri tjedna zaredalo nekoliko rođendana. Nisam majci otišao na rođendan – živi u drugom gradu, nemam propusnicu, a i u rizičnoj je skupini.
Pa smo čestitke i lijepe riječi izmijenili preko video poziva.
Nećakov rođendan isto smo proslavili video pozivom. Mi na jednom mobitelu, baka i djed na drugom mobitelu – svi zajedno smo pjevali Sretan rođendan, a on je podjednako uzbuđeno kao da smo tamo - nakon što smo završili, puhnuo u svjećice.
Tea iz vrtićke grupe najmlađe kćeri isto je slavila rođendan pa je Ida snimila video čestitku jer je beskrajno izazovno djetetu od šest godina objasniti zašto ne može slaviti rođendan sa svojom vrtićkom ekipom.
I to mi je prije bilo nezamislivo, a sada nam je postalo uobičajeno.

Moja gospoja prosvjetarka jednom tjedno sa svojim razredom ima sat razrednika preko laptopa. Postoji neka aplikacija, svi se ulogiraju pa se vide i razgovaraju o nastavi, školi, problemima i svim onim stvarima koje se uobičajeno rade na satu razrednika.
Mi ukućani taj školski sat vremena hodamo kao po jajima – ne čuje se ni muha. Gospoja se čak i sredi – složi neku frizuru, našminka se, a majicu za „po doma“ zamijeni nekom finijom, onom „za na posao“.
Produži se taj školski sat i na puni sat, ali nema veze – sreća kojom zrači poslije SRZ-a i entuzijazam s kojim nam prepričava što rade i kako su njena druga – školska djeca – teško je s bilo čim usporediti.
Da mi je netko rekao kako će postojati online video sat razrednika – ne bih mu vjerovao.
Sad vjerujem.

Da mi je netko rekao kako ću u ožujku i travnju, a vrlo izgledno i u svibnju sjediti doma i tek svaki treći dan poslati neki mail – ne bih mu vjerovao.
Uobičajeno je ovo razdoblje kad smo u uredu pretrpani poslom, kad smo svi pod ogromnim stresom i pucamo po šavovima, ali radimo. I radimo s guštom jer volimo to što radimo i jer smo se s godinama naučili na ta razdoblja većeg i manjeg intenziteta pa ne cvilimo kad treba potegnuti.

Na sve se živ čovjek privikne.
Pa i na ovu novu nestvarnu situaciju u kojoj smo se svi našli. Ne samo mi, nego svi jer drugačija svakodnevica je postala globalna. Gotovo da nema mjesta na kugli zemaljskoj gdje korona nije promijenila svakodnevicu, ljude.
Možda nas i ta činjenica, kako nema privilegiranih u ovom slučaju može barem djelomično utješiti. Svima nam je isto.
Svi gledamo istu predstavu i svima nama ono što je do nedavno bilo nezamislivo, postalo je stvarno. I čitava je gomila tih nekih malih stvari koje su nam sada postale sasvim prihvatljive. Normalne. Uobičajene.
Nema ništa loše u tome što se privikavamo na neki nov način razmišljanja, što su nam se promijenili pogledi, drugačije percipiramo. I sasvim je u redu što su nam neke situacije postale u redu. Učimo se s tim živjeti.

No, trebamo li prihvatiti baš sve s čime se susrećemo?
Trebamo li progutati svaku udicu koja nam se baci?
Trebamo li baš na sve gledati blagonaklono i samo kimati glavom s odobravanjem.
Kao da nas se ne tiče…
U smislu – kriza je, izvanredne su okolnosti, nije vrijeme za živciranje, ma pusti…

Mislim kako se i u ovo doba krize ne trebamo odreći vlastitog mišljenja, stava, svjetonazora. Dozvolimo si biti i tužni i ljuti.
Sretni i uzbuđeni.
Sjetni i anksiozni.
Situacija u kojoj smo trenutno teško da nas još više može iznenaditi jer se baš zaredalo -meteor, korona, potres…i nekako mislim da više nema stvari koja nas može dodatno začuditi.

Baš su nas neka čudna vremena zadesila. Čovječe, pa čak se i političari mijenjaju.  
Koliko god da sam kritičan prema Vladi i političarima bez obzira bili oni obojani crveno, plavo ili zeleno – neki od političara postali su mi – teško je odabrati pravu riječ jer dvojim jesu li postali „donekle simpatični“ ili „podnošljiviji“, ali mislim da Vlada radi korektan posao.
U ovakvim trenutcima zaista daju sve od sebe i nekim potezima ugodno su me iznenadili. Naravno da uvijek može biti bolje, ali uvijek može biti i gore i teško da će svi biti zadovoljni donesenim mjerama, ali dobra volja je pokazana.
Nebitno što su radili jedni, drugi i treći svih godina prije i kako će sve skupa izgledati u budućnosti jer bezbroj je nepoznanica, ali ulijevaju određenu dozu povjerenja i kakav takav osjećaj sigurnosti. Daju osjećaj da brinu.
Da mi je netko rekao da ću tako lako odobravati neke poteze Vlade – ne bih mu vjerovao.

Ima i onih političara koji ovo vrijeme „krize“ ne prežu ni od čega. Pojedinci ne biraju ni vrijeme, a ni riječi. S političarima je valjda tako, sistem batina i mrkvi.
I dok s jedne strane neki naprave nešto dobro – drugi baš odu totalno u krivo.
Koliko god po nekom svom habitusu poštujem tuđa mišljenja, uvažavam različitosti i nastojim biti maksimalno tolerantan to ne znači da ponekad ne poludim.
I kako me se ne može izbaciti iz takta.
O, može – i te kako. Za to se preko vikenda pobrinuo „uvaženi“ zastupnik Ivan Pernar.

Ne znam jeste li pročitali negdje mada sam zbog nevjerojatnosti ove izjave provjerio na nekoliko portala - kako je Ivan Pernar, osoba koja je aktivni sudionik zakonodavne vlasti u Hrvatskoj, u jeku ove korona situacije izjavio tj. prokomentirao:
„Ja razumijem vašu želju da bi htjeli da vam preci žive što dulje, ali smatrate li normalnim da cijela država mjesecima bude paralizirana i u karanteni zato da bi neki djed ili pradjed živio dan, tjedan, mjesec ili godinu dulje?“.
Zemljo, otvori se…

Ne mogu si i nekoliko dana nakon što sam pročitao ovu izjavu objasniti ni na koji način, kako netko može izjaviti takvo što.
Bez obzira bio on saborski zastupnik, vozač, nezaposlen, student, umirovljenik, predsjednik svemira... Nebitno.
Nitko, ali nitko ne bi trebao razmišljati i rezonirati na ovakav način, a kamoli netko tko je javna osoba. U ovom slučaju političar.
Bio on nama simpatičan više ili manje, legitimno je izabran i bez obzira žulja li nas to ili ne - možemo mi lajati na mjesec do prekosutra – činjenica kako Ivan Pernar sjedi u Saboru, a mi pred monitorima neće se promijeniti. Kao ni pristojnost i empatija „uvaženog zastupnika“.

I kako da te ovakvi biseri ne izbace iz takta.
Može vas biti sram Ivane Pernaru zbog ovakve izjave. Gdje je nestala ljudskost?
Ne znam jesu li vaše bake i djedovi još živi – ako jesu, nadam se da ovu vašu okrutnu izjavu nikad neće pročitati.
Slažem se s vama u dijelu kako nije normalno da cijela država bude paralizirana i u karanteni, ali novonastala situacija nas je i te kako osvijestila da ono što nije normalno nažalost postane normalno.

Vaš stav oko karantene zbog duljeg života nečijeg djeda ili pradjeda, bake ili prabake nije normalan.
I nikada ne može postati normalan. I ne smije nikada postati normalan.
Pitajte bilo koga od članova obitelji koji su zbog korone izgubili dragu osobu je li im karantena normalna i potrebna.
Nismo mi ti, a nemojte molim vas niti to biti vi koji će preispitivati odluke onih koji se ipak malo više razumiju u neke stvari, postoje stručnjaci koji vode i upravljaju cijelom ovom situacijom.
Sviđala se ona nama ili ne.
I nije Hrvatska usamljena u tim mjerama. To se radi po čitavom svijetu. Žalosna je činjenica kako bi vi trebali znati neke stvari jer ste ipak zdravstvene struke, a niste se maknuli dalje od vitamina C.

Meni kao i svima „paralizirana“ država u karanteni i te kako teško pada, ali ako je to teret koji moram podnijeti da bih iduće godine mogao svojoj majci, onkološkoj bolesnici, otići na rođendan – za mene ima smisla.
Teško, ali ne i neizdrživo podnijet ću i još mjesec/dva karantene ako to znači da ću i dalje moći zafrkavati svoju punicu i uživati u knedlama sa šljivama koje priprema, a koja je zbog godina i kroničnih bolesti ranjiva skupina.
Trenutno ne radim kao i većina Hrvata, ali imam sreću pa nisam izgubio posao. Primanja će biti sigurno manja narednih mjeseci i spreman sam i na to ako ću i dalje susjedi koja živi sama jer su joj djeca u Njemačkoj i dalje povremeno pomoći složiti televizor, internet, mobitel - kad nešto „pomrda“.

I takvih je slučajeva mnogo, potrebno je samo okrenuti se oko sebe. Svi mi imamo nekog u čijem društvu želimo još dugo uživati i zato ova cijela situacija ima smisla.
Živimo u izazovnom vremenu i mnoge neuobičajene stvari postaju podnošljive, uobičajene.
Mnoge stvari kojima smo se prije čudili, sada su nam normalne.
Imamo potpuno pravo i na različita mišljenja, cijelu paletu emocija, ali bez obzira na sve, ne smijemo zaboraviti biti ljudi.
Nikad i ni pod koju cijenu.
Biti čovjek s izraženom empatijom i humanošću u ova teška vremena svima nam treba biti imperativ.
Za to nije potreban saborski imunitet.
Za biti čovjek ne postoji cjepivo.
Ili jesi ili nisi.
Budimo.
Ljudi.