Radim u turizmu i ova situacija s korona virusom i te kako je ostavila trag na poslovanje firme u kojoj radim. Doslovno su nam otkazani svi poslovi do kraja travnja.
Što će biti – ne znam? Dosta toga dovedeno je u pitanje, ali…
Znam da će biti teško, ali kako bude bit' će.
Dogovorili smo se da ćemo svi zajedno podnijeti teret ove cijele situacije i pokušati izvući iz nje ono najbolje koliko god to teško bilo i ostala je nada kako će na kraju ipak sve biti ok.
Od sutra sam doma i brinem za tri kćeri.
Gospoja je u prosvjeti – ona do daljnjeg radi.

Vječiti sam optimist i razmišljam kako će sve sjesti na svoje mjesto, a toplo se nadam kako će to biti što prije.
Vjerujem kako je novonastala situacija oko korone utjecala na sve nas i mogu razumjeti i one koji su u panici kao i one koji su oko cijele situacije flegma, ali ne neodgovorno flegma. Flegma, ali odgovorno flegma.  
I ja sam flegma jer znam da ne može cijela ova priča trajati vječno i da će svemu doći kraj. Ponašaj se odgovorno, prati upute i točka. Nema puno mudrosti.
Posljednjih nekoliko dana Hrvatska se, kao i većina kugle zemaljske susreće s nekim novim obrascima ponašanja.
Od panike koja je bila na granici s histerijom pa do sumanutih pustošenja dućana. Jutros sam otišao do dućana i ljudi dalje kupuju gomile svega. Pa dobro do kad?
Situacija se mijenja iz sata u sat, pojedine zemlje proglašavaju potpunu karantenu, zatvaraju se granice… - globalno se nešto događa i tu činjenicu jednostavno ne možemo ignorirati.
Tu smo gdje jesmo i što se mora dogoditi, dogodit će se.
Nisam sklon vjerovati brojnim napisima koje mogu pročitati po nekim portalima – od skrivanja stvarnog broja zaraženih u Hrvatskoj pa do svjetskih teorija zavjere.
Lagani ignore na takve stvari.
Mislim da se Hrvatska sasvim solidno drži u cijeloj ovoj situaciji, a velika četvorka koja ovih dana ne silazi s ekrana jednostavno ulijeva povjerenje.
Hvala ministru Berošu i Božinoviću, ravnatelju Capaku i gospođi Markotić.  
Teško je predvidjeti što nas sve čeka u novim okolnostima i kakva će situacija biti kod nas narednih dana, tjedana.
Razni su mogući scenariji, ali postoje službe koje će o tome odlučiti.
Na nama je samo slušati upute i prilagoditi se jer izbora nemamo.
Nisam ni ja sretan što ne idem na posao, nisam niti sretan što je prekinuta nastava, nisam ni sretan što moja petogodišnjakinja ne može u vrtić, a nedostaju joj prijatelji.
Doma smo.
Nosimo se s tim. Svatko na svoj način.

Zajedno smo jači i iz ovoga moramo izvući ono najbolje za razliku od nekih koji u cijeloj ovoj situaciji izvlače ono najgore.
Najgore od sebe.
Prošlotjedna kolumna nosila je naziv, Perice – ljudi su svinje.
Ova bi se komotno mogla zvati „Perice – ljudi su svinje - vol.2“.
Nemoguće je ovih dana ignorirati koronu jer je ovdje i ne možeš ju staviti na „mute“ nikako. Na većini društvenih mreža, objave imaju korona nazivnik.
Gomila memova – na sreću i u ovakvim situacijama smisao za humor nas ne napušta.  
Pojavi se tako i gomila neljudskosti u jednoj jedinoj objavi na facebooku.
Frendica je stavila fotografiju obavijesti iz neke zgrade (navodno u Zagrebu) gdje predstavnik stanara obavještava stanare kako se u zgradu vratio student iz Slovenije koji mora biti u izolaciji.
Toliko o zaštiti osobnih podataka i GDPR-u jer koliko studenata koji žive sami imate u vašem haustoru?

U nastavku predstavnik stanara dovodi u pitanje tko je ta osoba koja će njemu donositi namirnice te moli ostale stanare da prijave policiji ako ga vide kako izlazi, a za riječ utjehe u zadnjoj rečenici navodi kako „smo svi ugroženi i nemojmo biti ne odgovorni“.
Nemam riječi kojima bih opisao ovu strahotu, ovaj nedostatak ljudskosti, empatije, zdravog razuma, bilo čega. Strašno.
Ova fotografija je esencija tuge i zbog nje se osjećam baš loše. Toliko loše da sam bez obzira što sam počeo za ovaj tjedan pisati novu kolumnu, morao sjesti za laptop i „ispucati se“ na neki način.
Ova fotografija kod mene je izazvala toliko negativnih i pomiješanih emocija – ljutnju, tugu, nemoć, frustraciju, bijes…izvukla iz mene baš teški bed.
I kad ne mislim kako me više ništa ne može iznenaditi – iznenadim se. I to vrlo neugodno.
Gdje je nestao čovjek?
U ovim trenutcima kad se čitava zemlja suočava s jednom potpuno novom situacijom s kojom se do sada nismo imali prilike susresti, kad je sve puno upitnika i neizvjesnosti, kad je zajedništvo potrebno više no ikad – nama se dogodi ovakva fotografija.
Nama se dogodi ovakav predstavnik stanara.
Nečovjek.
Tužno.
Baš jako tužno.
Gdje je nestala empatija?
Gdje su nestali dobrosusjedski odnosi?
Briga za bližeg i bližnjeg svog?

Ne mogu se pomiriti s činjenicom da netko u cijeloj ovoj situaciji može napisati ovakvo nešto. Sumrak ljudskosti i vrhunac neljudskosti.
Pa zar ne bi bilo ljepše, humanije da je isti taj predstavnik stanara napisao nešto u stilu: „Dragi stanari, vratio nam se naš susjed student iz Slovenije i mora biti u izolaciji. Naš susjed živi sam pa vas pozivam da mu se javite i u narednih 14 dana pomognete oko nabavke namirnica, lijekova ili na bilo koji drugi način.
Osim odgovornog ponašanja u cijeloj situaciji ne zaboravimo i na odgovornost koju imamo jedni prema drugima. Hvala. Vaš predstavnik stanara.“
I predstavnik stanara ispao bi frajer. Guba. Heroj. Čovjek.
Ovako je ispao seronja.
Sramota.

U cijeloj ovoj kakofoniji informacija, zabrinutosti i mnogo upitnika koji nam se svima vrte po glavi – ne zaboravimo na elementarne stvari – biti ljudi.
S izraženim osjećajem odgovornosti, empatije, humanosti.
Ne treba mnogo – samo trebamo biti ljudi jer zaista nije vrijeme za biti „predstavnik stanara“.
Sreća pa nije sve crno. Ovakvi predstavnički ispadi su sporadični.
Nešto je i jako „u boji“.
Obrnuto proporcionalno predstavniku stanara – ovakve situacije u kakvima se našla i lijepa naša, pokazuju kako znamo gdje je nestao čovjek. I gdje se okupio.
Svaka čast na prekrasnoj inicijativi Jedni za druge.
Daje nam do znanja kako društvo nije izgubilo svoj smisao. Kako ima dobrih ljudi i nije sve izgubljeno.
Pogledajte, podržite, a ako imate vremena, uključite se koliko i ako možete.
Situacija je takva kakva jest, ali vjera u ljude i ljudskost je nešto što će nas samo osnažiti i biti nam jasan znak kako svjetlo na kraju tunela i dalje svijetli.