Možda bude sve gotovo kroz mjesec ili dva, a možda potraje još godinama.
Sve su opcije otvorene i teško je puno planirati unaprijed. Nekad sam u i koliziji sam sa sobom. Zaista, mada mislim kako nemam poremećaj osobnosti.
Ili mi još nije dijagnosticiran.
K'o u vicu – kad čovjek dođe kod doktora pa ga doktor pita: Što vas muči, kako vam mogu pomoći.
Ovaj odgovara: Doktore, imam problem. Malo sam neodlučan (nekoliko sekundi tišine).
Ili možda nisam.
:)
Ja znam što jesam.
Štreberski sam tip po habitusu, ali istovremeno vrlo opušten.
Ponekad i previše rekla bi moja gospoja. I to joj ponekad strašno ide na živce.
To koliko se ja ne živciram, ali ako nešto ne volim onda je to živcirati se oko nepotrebnih stvari.
Ona je skroz drugačiji tip od mene, ali kažu da se suprotnosti privlače.
Funkcioniramo. I to dobro.
Ne volim puno planirati, ne volim trošiti previše energije na razmišljanje o tisuću mogućih scenarija.
Da, uvijek postoji nekoliko mogućnosti kako se svaka stvar može raspetljati, kako može završiti i kako se cijela priča može razviti.
U kojem god smjeru ona krenula i kako god završila – takva je kakva je.
Ne možeš apsolutno ništa promijeniti jer se ne možeš vratiti u prošlost i utjecati na bilo što. No pasaran. Ne ide.
Nadaj se najboljem, budi spreman na najgore. I na sve moguće opcije, a kako će se sve u konačnici odigrati – odigrati će se upravo onako kako se treba odigrati.
Ponekad si rezultatom zadovoljan, a ponekad ne.
Sve je to život, ponekad te pomazi kao majka razmaženo dijete, a ponekad te mučki udari ispod pojasa. Bitno je samo nastaviti dalje i ne odustajati jer uvijek postoji rješenje. I način.

Sve je krenulo slučajno
S pisanjem sam krenuo slučajno, možda ne bih nikad ni započeo da nije bilo faksa. Na faksu smo u dva navrata morali otvoriti blog i pisati.
Prvi je bio, ako me još sjećanje dobro služi na prvoj godini faksa iz kolegija On line novinarstvo i novi mediji. Morali smo objaviti određeni broj blogova za ocjenu.
Teme nisu bile zadane i mogli smo pisati o bilo čemu. Ne sjećam se točno o čemu sam sve pisao, ali znam da je bilo svega. U sjećanju su mi ostala dva teksta.
Jedan se zvao „Bloom je pala s litice, a ja sam pušio travu“, a drugi je bio „Ne znam što da radim – prekratak mi je“.
I bili su dobri. I komentirani.
Dobro znam tko je Bloom i što je to što mi je prekratko. I jesam li ili nisam pušio travu. Nebitno u ovom trenu.
Ono što ne mogu nikako prežaliti je činjenica kako nemam pojma gdje su ti tekstovi. U virtualnom svijetu više nisu, a ne mogu ih ni pronaći u gomili USB-ova koji se već godinama množe u ladici.
U indeksu je bila petica iz kolegija, a tekstovi netragom nestali. Tugica.
Idući susret s pisanjem bio je na kolegiju Konvergencija medija. Tada smo trebali ponovno napraviti blog na kojem smo morali objavljivati vijesti po svim pravilima i postulatima novinarske struke, a da sve bude zanimljivije, uz tekst morali smo objaviti i fotografije.
I video ako je bilo mogućnosti.
Šarao sam s temama i to opako – od gostovanja tadašnjeg predsjednika Josipovića na našem faksu, preko porno sajma na velesajmu pa do intervjua s Baretom, Ninom Badrić, Alekasandrom Dragašem, Antom Tomićem.
Bila je tu i lijepa priča o bečkom adventu, jedna o izložbi sprovodnih običaja, a zadnja objava bila je zakucavanje.
Napravio sam intervju sa Stjepanom Mesićem i bez obzira što sam probio rok i kasnio jedan dan, profa mi je oprostila kašnjenje zbog sugovornika. Hvala vam Darja Marjanović.
Sve je još uvijek online i baš sam se razveselio skrolajući po tekstovima istodobno se prisjetivši starih dana i dobre ekipe s faksa. Upisao sam faks s 28 godina i bio deset godina stariji od njih, ali ekipa je bila baš super.
I iz ovog kolegija sam ubrao peticu. He he.
Da razjasnim nešto, te petice nisu bile pravilo. Bez obzira na štreberski habitus, bilo je tu i trojki i dvojki…, ali sve u roku. Uz obitelj i tri posla.

Kako je nastala gospoja i tko je Tamara
(Pred)zadnje koketiranje s pisanjem dogodilo se 2012. godine.
Gospoja i ja slavili smo desetu godišnjicu braka i nisam imao apsolutno nikakve ideje kako obilježiti tadašnji jubilej.
Cvijeće, bombonijera, fini donji veš, parfem, kozmetika…- sve je to ok i svaka žena se razveseli takvim poklonima, pa i moja gospoja, ali želio sam nešto drugačije.
Pa mi je na pamet pala ideja kako bih mogao napisati neke lijepe priče o nama.
I jesam. Da budem precizan, napisao sam devet priča pod nazivom Deset postova za moju gospoju. Tada je i gospoja postala gospoja.
Ne znam zašto gospoja, u tom trenu to mi je bilo baš prigodno.
Desetu priču nisam nikad napisao. Započeo sam, ali nisam dovršio.
Vrlo vjerojatno niti neću jer možda sam praznovjeran, ali pomalo se bojim ako ju završim kako će i priča biti gotova, a ona je toliko lijepa i još uvijek traje.
I te priče, ti postovi su bili baš ok. Čitala ih je ona, čitali su ih drugi, komentirali.
S nestrpljenjem se čekala svaka nova priča.
Frendica Tamara mi je u jednom trenutku u poruci napisala kako su tekstovi super i kako bih trebao razmisliti o tome da mi pisanje bude profesija.
Tu poruku čuvam i danas jer je na mene baš jako utjecala. Sačuvao sam tu poruku, a još pažljivije sam tu ideju pohranio negdje duboko u sebi.

Zanimljivo je kako ponekad okidač može biti i samo jedna poruka. Koja se pretvorila u ideju.
Ideju o pisanju. Hvala Tamara.

Deseta godišnjica je prošla, niz prigodničarskih tekstova je završio i uslijedila je jedna duža pauza. Šestogodišnja da budem precizniji.
Je*i ga, nije bilo vremena. Jedan posao, drugi posao, treći posao.
Kad još i da pišem?!
Treba i spavati. Uzeti break.
Promijenile su se i neke okolnosti na jednom od mojih poslova, vlasnička struktura točnije i prestao sam raditi na radiju. Pa se pojavio višak vremena. I kako mi nemirni duh nikad ne da mira, onaj neki crv je počeo raditi i u glavi sam počeo slagati čitavu ideju. O tome jedno duže vrijeme nije znao apsolutno nitko. Nitko.

Brejnstormanje u dugim noćima – sam sa sobom dok nije uletio Vedran
Jednom sam to spomenuo kolegi s faksa koji je bio apsolutno oduševljen čitavom idejom. Vedran je bio jedini koji je znao za čitavu priču i pratio je razvoj cijele situacije.
Hvala ti Vedrane na potpori – neću ti to nikada zaboraviti.
Vedran je i autor svih fotografija na mojoj stranicii. Zaljubljenik u fotografiranje i pravi profesionalac. U prilog tomu ide i činjenica kako sam i ja zadovoljan fotkama, a od onih sam koji se ne voli pretjerano fotografirati. Imate link pa ako budete trebali fotografa – slobodno mu se javite.
Za sve djevojke koje još uvijek traže muškarca svojih snova – Vedran se ženi za par mjeseci. Zakasnile ste, ali to ne znači da ga ne možete imati na svom vjenčanju.
Nekoliko mjeseci prije nego što je Take A Break dobio ideju, izgled, koncepciju i ime ja noćima nisam spavao.
Jesus, kad se sjetim tih noći. Sad se to moderno kaže „brainstorming“.
Brejnstormao sam sam sa sobom. Iz dana u dan, iz noći u noć jer toliko je bilo toga što je trebalo posložiti.
Gomila detalja, ali te velike puzzle u mojoj glavi pomalo su se slagale i počele dobivati finalnu vizuru.
Potrošio sam dosta noći i na ime. Kako nazvati nešto takvo.
Postoje već neki koji rade slične stvari, pišu blogove… Nisam htio nazvati po sebi jer imam kobasicu od imena i prezimena, a htio sam nešto što zvuči ok.
Pa mi je zazvučalo jednu noć. Nastao je Take A Break.
I danas mi se znaju ideje vrzmati po glavi. Ne volim kad moram tijekom noći do WC-a (ah godine…) jer onda kad se vratim u krevet, samo razmišljam…kombiniram. Brejnstormam.
Veliku ulogu u cijeloj ovoj „od ideje do realizacije“ priči imali su i dečki iz Duplerice koji su zaslužni za web. Hvala vam Ivane i Siniša. Kod vas klijent nije samo klijent i imate beskrajno mnogo strpljenja za sve želje i prohtjeve. Respect. Napravili su jednostavna, a efektan web.
Take A Break svjetlo dana ugledao je jedan petak u travnju, a bio je pritom i trinaesti.
Sreća pa sam se zakačio za taj datum kao nešto originalno i nisam se ponio za praznovjerjem.
Take A Break konačno je postao online.
Na iznenađenje ukućana prije svega, a zatim frendova i poznanika.

Kad se stvari poslože padne Kiša
Tjedan po tjedan, mjesec po mjesec, srijedu po srijedu i došao sam do stote kolumne. Stota je upravo ova koju čitate.
I osjećaji su mi podijeljeni u ovom trenutku, ali osjećam se i svečano i ponosno.
Sto kolumni nije malo, sto tjedana nije malo. Samo jedan tjedan sam „kiksao“ i kolumna nije bila objavljena, ali budući da sam bio friško s operacije i s nešto težim oporavkom, bilo je opravdano. Imao sam liječničku ispričnicu.
Sretan sam i zbog ljudi koje mi je Take A Break doveo u život. Nakon nekoliko mjeseci objavljivanja na svojoj stranici, povezao sam se ljudima s Blogbustera koji su počeli objavljivati moje tekstove. Super ekipa - Martina, Viktorija i urednik Marin.
Skužili smo se svi već na prvoj kavi.  
Marin – ljudina.
Kakav lik?! Genijalac. „Bojim se telefona“ genijalac.
Ima ona neka fora koja kruži netom, fotka na kojoj piše, a vi u odgovoru morate tagirati nekog: „U vas je uperen pištolj, ako nekoga nazovete i osoba se ne javi - živjet ćete, a ako se javi – umirete.“
Ako hoćete živjeti zovite Marina. Frajer se ne javlja na telefon, ali rješava stvari.
Ja sam dobio urednika. Moj Take A Break je dobio urednika.
Kakva sreća i veselje, ali nedavno sam ostao bez njega.
Zbog promjena i reorganizacije unutar 24sata izgubio sam urednika.
Ne žalim zbog toga nimalo jer dobio sam prijatelja.

Još uvijek se ne mogu naviknuti na to da ne lovim rok i nedjelja navečer malo je nakon svih tih tjedana i tjedana sada prazna, ali vidjet ćemo što donose dani koji tek dolaze.
Marine, napisati ću samo jedno veliko HVALA, a ti znaš što je sve utkano u taj hvala.
Pozdravi Martinu i Viktoriju.
Sve zajedno dobilo je i novu dimenziju jer je u svibnju prošle godine Gradska knjižnica Samobor objavila natječaj za kratku priču i moja me gospoja nagovorila da se javim.
Sve je to bilo vrlo ozbiljno i formalno – pisanje pod šifrom, s limitiranim brojem znakova…hm.
Javio sam se jer sam želio pokušati probati nešto drugačije.
Nešto što nema veze s dotadašnjim načinom pisanja, nešto što nema veze s kolumnama.
Želio sam se okušati u jednoj novoj formi. Nastala je Kiša.
U potpunosti drugačija od svega što sam dotada napisao.
Mračna, depresivna i tužna priča s tek natruhom optimizma u posljednjoj rečenici, ali s happy end-om. Moja priča bila je jedna od četiri nagrađene i objavljena je u zbirci kratkih priča.
Pa zar to nije sretan kraj.
O pozivima koji su uslijedili nakon objave da ne govorim; neki su se ozbiljno zabrinuli za mene jer priča je potpuno suprotna od onoga što ja jesam.
Hvala na brizi ekipa. I'm ok.

Novo vrijeme, nove ideje
I dalje se kotač vrti. Okreće.
Predložili su mi neki da kolumne izdam u obliku knjige – hvala Katarina, hvala Vedran – pa se i ta ideja polako počela razvijati.
Svojevrsni „the best of“ do sad napisanog.
Vjetar u leđa u toj čitavoj ideji oko kolumni u obliku knjige dala mi je osoba koja je neprikosnoveni autoritet što se tiče čitanja knjiga i ambasadorica čitanja, Alis Marić, glavna i odgovorna u Čitaj knjigu.
Na naš prvi sastanak otišao sam s mnogo strahopoštovanja i s gomilom pitanja u glavi, ali kad mi je Alis dala svoj „blagoslov“ i potvrdila da nema nikakvih razloga da se to ne objavi u tiskanom formatu meni je to bilo to.
Alis je čudo od žene. Žena zmaj, ali ne onaj zmaj kojeg se treba bojati. Naprotiv.
Žena ima jednu toliko toplu auru, zrači jednom toliko pozitivnom energijom i blagosti da je to nevjerojatno. Hvala ti Alis od srca.
Povezala me i s nekim izdavačima s kojima sam bio u pregovorima, s nekima sam još uvijek.
O tempora, o mores.
Mnogo informacija oko knjiga i izdavanja knjiga dala mi je i Andrea Cvjetković, autorica Sovinog kutka. Moja sugrađanka i zaljubljenica u književnost koju sam imao priliku upoznati čak dva puta.
Duga priča, ali nedavno smo se i službeno upoznali po prvi put pa uz šalicu kuhanog vina pretresli dosta toga – pa Andreja, hvala ti puno.
Jasnije mi je sada zašto to sve skupa traje beskrajno dugo.
O tome bi se dala napisati posebna kolumna, ali uvijek postoji opcija da knjigu izdaš sam.
Radi se nešto i po tom pitanju, zakotrljalo se, lektori su se već (pri)javili – hvala Katarina, Sofija i Zoran.  Polako. Korak po korak, a ako se sve posloži – možda i knjiga ugleda svjetlo dana.

Hvala vam
Oni koji na jedan način „pate“ zbog mog pisanja su moje žene, moja gospoja i tri kćeri.
Stoga hvala „babe moje“ koje još uvijek imaju dovoljno živaca i razumijevanja za moje pisanje.
Moje povlačenje u neki mirni kut kuće gdje provodim vrijeme i svoje misli kroz tipkovnicu pretačem u tekst.
Tekstove. Priče. One su mi beskrajna inspiracija.
Kćeri se ponekad znaju i naljutiti što ih „prozivam“ u kolumnama, ali ne negoduju previše.
I gospoja mi je neki dan „zaprijetila odvjetnikom“ jer sam napisao kako njeni grudnjaci vise na ručki ormara, ali što da radim kad vise.
Iskren sam. Uvijek. I bez obzira što moje žene negoduju ponekad i te kako znaju da ih volim više od svega i da su mi centar svijeta.  
Kad je već ova stota po redu kolumna posvećena dragim ljudima, zahvalio bih i svima vama koji iz tjedna u tjedan čitate i pratite.
Toliko lijepih poruka, komentara – reakcija – sam dobio od vas u ovom razdoblju da ih je teško i pobrojati.

Neki tekstovi su vas rasplakali, neki nasmijali. U nekima ste se pronašli, a neki su vas potakli na razmišljanje.
I jako sam sretan zbog toga. Sto puta vam hvala.
Sretan sam i zbog toga što internet ne poznaje granice pa moji tekstovi nisu ostali samo unutar Hrvatske već su došli i do vas u susjednoj Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji.
Ne smijem zaboraviti ni partnere, a ujedno i prijatelje koji su za vas putem društvenih mreža povremeno osiguravali i lijepe poklone i podržali mene i cijelu Take A Break priču.
Hvala gđo. Danijela, hvala Lidija, hvala Kristina i Goran, hvala Mirjana, hvala Mirta, hvala Matej i Božena.
Tu su i svi ostali, ostatak obitelji, prijatelji i kolege s kojima vrlo rado prokomentiram tekstove i zanimljivo je kako neki više vole teme vezane uz politiku, drugi više društveno angažirane, trećima su najbolje one obiteljske.
Da vas ne nabrajam poimence – hvala vam.

Lijepe stvari vs. loše stvari, a možda završim i u zatvoru
Imati ljude iza sebe koji vas na bilo koji način guraju naprijed neprocjenjivo je bogatstvo i lijepo je imati suputnika.
Na putu koji traje već sto tekstova.
Ono što danas, u ovom trenutku znam je to da nisam na početku puta, niti na sredini, a niti na kraju.
Na putu sam i koračam njime. Korak po korak. U kojem trenutku će ta šetnja završiti – ne znam.
Nitko ne zna. Biti će onako kako treba biti.
Znam i to da je iza mene stotinu napisanih tekstova i zanimljive brojke.
100 objavljenih kolumni u brojkama izgleda ovako:
483 A4 napisane stranice.
776 novinskih kartica.
245 486 napisanih riječi.
1 409 091 natipkanih znakova.
Što donosi vrijeme koje tek dolazi – vidjet ćemo. Ako donosi upola toliko lijepih stvari kao i do sada – potpisujem. Može.
Ako donosi i isto toliko ružnih stvari – i to može. Potpisujem.
Zadovoljan sam i ovom lošom statistikom – samo jedna uvreda je bila upućena meni. Putem facebooka. Jedan odje*i. Zašto? Ne znam, ali stanoviti Marko je stavljen na block listu.
Koliko god da sam tolerantan - ne toleriram vrijeđanje. Ni po kojoj osnovi.
Druga loša stvar je sudski proces o kojem još ne znam mnogo, ali znam da predstoji.
Jedan sudac osjećao se prozvanim nakon jednog mog teksta pa je odlučio podići tužbu. Vrijeme će pokazati i neka institucije ove države rade svoj posao.
Tješi me činjenica kako je gospoja obećala da će mi u zatvor nositi kolače.
Od svog mišljenja i stava ne odustajem i ne dopuštam da me se ušutkava. Nisam i neću.
Samo dvije loše stvari – pa kad sve skupa zbrojiš - „score“ ovih loših stvari je fantastičan, ali
nećemo o lošim stvarima jer danas se osjećam svečano i ponosno.
Čitamo se i dalje.
Hvala vam svima najiskrenije i od srca.

Take A Break