Ne znam kud prije, ali prošlo je već dvadeset godina otkad sam započeo raditi u firmi u kojoj radim i dan danas. Hoću li i narednih dvadeset godina raditi na istom mjestu, u istom poduzeću, s istim ljudima – ne znam. Sve je moguće i ništa nije moguće.
Da mi je netko prije dvadeset godina rekao da ću na istom radnom mjestu biti toliko dugo – ne bih mu vjerovao. Nisam razmišljao toliko dugoročno, a ni danas ne razmišljam na duge staze. Imam neke želje kako bih volio da sve izgleda u godinama koje dolaze. Mogu se samo nadati kako će ići u tom željenom smjeru, ali nažalost nisu svi konci u mojim rukama.
Kako bude, bit će.
Za desetu godišnjicu dobio sam od firme, između ostalog i plaketu. Na njoj je pisalo „za prvih deset godina“.
Nisam uopće razmišljao hoće li doći i tih drugih deset godina, ali došlo je.
Kako tako brzo – ne znam jer i dalje se tome čudim.
Godine su jednostavno proletjele.

Prije nekoliko dana naletio sam na vijest kako će se Facebook i Instagram u Europi ugasiti. Zaboravio sam na tu vijest, ali me na to podsjetio frend kad smo neki dan pričali i kad me usput pitao jesam li čuo da će Mark Zuckerberg ugasiti fejs.
I „kaj ja velim na to?“.
Apsolutno ništa. Ako Meta odluči ugasiti Facebook i Instagram u Europi – samo neka ugasi.
Iskreno, nije me ta vijest nešto posebno uznemirila. Kako bude, bit će.
Situacija nije dramatična ni alarmantna jer problem leži u tome što američko i europsko zakonodavstvo drugačije gledaju na podatke koje fejs prikuplja o nama, a prikuplja.
To barem svi znaju. Svaki naš klik na internetu, mobitelu, bilo kojoj društvenoj mreži negdje ostane spremljen.

Početkom prosinca prošle godine u moru pristiglih mailova našao se i jedan kojem sam posvetio malo više pažnje nego što to uobičajeno činim sa svim spam mailovima.
Na spam mailove nitko nije imun i oni se nekom nepoznatom dinamikom pojavljuju i dolaze.
Isto tako i prestanu dolaziti. Do nekog novog trenutka kad samo opet počnu dolaziti.
Što je uzrok tome i kako se naša mail adresa nađe na nekom popisu meni je potpuno nepoznato. Netko tko se bavi informatikom i kuži cijelu priču vrlo vjerojatno zna zašto i u moru informatičkih nula i jedinica sigurno leži neko logično objašnjenje, ali čak iako u nekom trenutku znamo zašto se to događa, neće nekim Ctrl+A Delete sve nestati.
I dalje smo osuđeni na poneke spam mailove u našem inboksu.
Ili „ulaznoj pošti“ ako vam je tako draže.

Čovječe, umoran sam i puna mi je kapa svega. Upotrijebio bih i neke grublje riječi, ali maksimalno se kontroliram. Fakat mi je dosta.
I nakon n-te po redu samoizolacije, izolacija.
Dokle, dokad, zašto?
Ne grintam zbog sebe već zbog najmlađe kćeri. Ustvari grintam zbog sebe, ali i zbog nje.
Prvi je razred osnovne škole. Čitaj: u onoj najosjetljivijoj školskoj dobi jer nekoliko je tih školskih razdoblja koja su baš jako osjetljiva i ta  razdoblja smo svi prošli.
Za početak to je prvi razred osnovne škole. Zatim je tu i prelazak u više razrede, a na kraju srednja škola.
Fakultet ne računam jer većina je na prvoj godini već punoljetna i odrasli su ljudi pa se s promjenom nekako lakše nose. Ne znači nužno da punoljetnost sa sobom donosi i zrelost, ali sigurno je lakše priviknuti se na promjene osamnaestogodišnjacima nego sedmogodišnjacima.
Ovi najmanji, prvašići – baš mi ih je žao.

Poruka koja me dočekala na mobitelu bila je „Poštovani oče, bit ću iskrena da ne prokužiš sam….Uglavnom, ogrebla sam auto…“
Ovo „poštovani oče“ je interna zafrkancija. Da ne bi kojim slučajem pomislili kako mi se vlastita kćer mora obraćati na ovakav način. Ili mi govoriti „vi“. Tako su s roditeljima razgovarali naši djedovi i bake, a vremena se mijenjaju. I promijenila su se.  
Moja kćer razgovara se s nama onako kao što se s roditeljima razgovara i svaka druga osamnaestogodišnjakinja.
Ton razgovora ovisi o tisuću i jednom faktoru. Raspoloženju, hormonima, dijelu dana, satima sna, „ocjenovnoj“ situaciji u školi, činjenici je li izabrana odjevna kombinacija za večernji izlazak, bioprognozi, atmosferskim prilikama, stanju sitosti, razini šećera u krvi, odnosima s prijateljima, statusu dostave paketa iz nekog dućana…
Mogao bih navesti i preostalih 988 razloga, ali za ovaj put dosta.
Isti taj ton mijenja se ovisno o prilici i potrebi. Od prkosnog, bahatog, ponekad i rubno bezobraznog do nježnog, umilnog, skrušenog, prepunog razumijevanja...