Nedavno sam bio u većem društvu u jednoj vinariji. Neko neformalno druženje navečer koje je bilo baš fajn. Nekoliko vrsta vina, naresci, sirevi, masline…deserti u čašicama kojima je teško odoljeti.
Kako to obično biva u društvu koje se zasjedne bez da ikoga opterećuju kazaljke na satu, teme razgovora bile su razne. Gotovo da nema teme o kojoj se nije te večeri govorilo. Barem na kratko, a sve popraćeno smijehom i dobrom energijom.
U jednom trenu je jedan od okupljenih oko velikog stola rekao kako se osjeća loše.
Ne fizički loše već psihički. Nešto u smislu „mi tu sjedimo, družimo se, jedemo i pijemo, a u Ukrajini se ratuje“.
Znao sam da je vikend iza mene bio predobar i da će pomalo hedonizma u vidu službenog puta u Zadar doći na naplatu.
Volim kad se ponekad stvari dogode na način da se spoji ugodno s korisnim. Kombinacija posla i trenutaka kad uspiješ uštipnuti malo vremena za sebe.
Dobra hrana, fina vina…
Guštaš u svakom trenutku i na neki način se jednostavno isključiš.
Potrudiš se napraviti sve potrebne predradnje ne bi li te taj laidback osjećaj vikenda pratio i u novom tjednu.
Posložio si stvari upravo na onaj način da te slike plavog neba, još plavijeg mora i najzelenijih pinija drže barem do kraja tjedna. Ako ne do kraja tjedna, onda barem do sredine.
Želiš biti u svojevrsnom zen modu barem privremeno…
Svjestan si da će te teret obveza i svakodnevice stići u nekom trenu, ali stavljaš to na postpone koliko god je to moguće.
Ne znam kud prije, ali prošlo je već dvadeset godina otkad sam započeo raditi u firmi u kojoj radim i dan danas. Hoću li i narednih dvadeset godina raditi na istom mjestu, u istom poduzeću, s istim ljudima – ne znam. Sve je moguće i ništa nije moguće.
Da mi je netko prije dvadeset godina rekao da ću na istom radnom mjestu biti toliko dugo – ne bih mu vjerovao. Nisam razmišljao toliko dugoročno, a ni danas ne razmišljam na duge staze. Imam neke želje kako bih volio da sve izgleda u godinama koje dolaze. Mogu se samo nadati kako će ići u tom željenom smjeru, ali nažalost nisu svi konci u mojim rukama.
Kako bude, bit će.
Za desetu godišnjicu dobio sam od firme, između ostalog i plaketu. Na njoj je pisalo „za prvih deset godina“.
Nisam uopće razmišljao hoće li doći i tih drugih deset godina, ali došlo je.
Kako tako brzo – ne znam jer i dalje se tome čudim.
Godine su jednostavno proletjele.
Prošli četvrtak bio je jedan od onih dana koje bih najradije zaboravio. Jutro pogotovo. Trebao je biti jedan sasvim običan, normalan dan. S ne previše obveza, bez jutarnjeg alarma koji te budi i podsjeća da moraš krenuti sa svim obvezama. Trebalo je sve biti baš - laganini.
Prvi pogled na mobitel i bezbroj obavijesti o situaciji u Ukrajini ostavili su me bez teksta.
S knedlom u grlu i gorčinom u želucu.
Jesu li sve vijesti o sukobu koji je započeo zaista stvarne? Događa li se zaista sve ovo?
Teško mi je podnijeti činjenicu da je 2022. godine u Europi započeo oružani sukob.
Pratimo vijesti s više ili manje interesa, ali znamo što se događa.
Svjedoci smo već dugi niz godina raznih oružanih sukoba diljem svijeta. Pogotovo na „Bliskom istoku“. Otkad znam za sebe tamo vlada napetost i sukobi su vrlo česti.
Prije nekoliko dana naletio sam na vijest kako će se Facebook i Instagram u Europi ugasiti. Zaboravio sam na tu vijest, ali me na to podsjetio frend kad smo neki dan pričali i kad me usput pitao jesam li čuo da će Mark Zuckerberg ugasiti fejs.
I „kaj ja velim na to?“.
Apsolutno ništa. Ako Meta odluči ugasiti Facebook i Instagram u Europi – samo neka ugasi.
Iskreno, nije me ta vijest nešto posebno uznemirila. Kako bude, bit će.
Situacija nije dramatična ni alarmantna jer problem leži u tome što američko i europsko zakonodavstvo drugačije gledaju na podatke koje fejs prikuplja o nama, a prikuplja.
To barem svi znaju. Svaki naš klik na internetu, mobitelu, bilo kojoj društvenoj mreži negdje ostane spremljen.
Ponedjeljak je. I to ne bilo koji ponedjeljak. Crveni ponedjeljak, zaljubljeni ponedjeljak. Ljubavni ponedjeljak. Valentinovski ponedjeljak.
Kako bi se reklo – sretno Valentinovo svima koji slave.
Hoćeš/nećeš, Valentinovo ne možeš izbjeći, ignorirati. Ne možeš ga propustiti. Prije svega zahvaljujući trgovcima. Tjedan uoči Valentinova sve je u znaku srca.
Listam uz jutarnju kavu prošli tjedan kataloge koje je netko donio iz poštanskog sandučića. Čovječe, čega tu sve ima.
Pizza u obliku srca, njoki (svježi) u obliku srca, praline – obične i belgijske u obliku srca, gumeni bomboni u obliku srca. Čak su i slani pereci u obliku srca.
Da se ne svodi sve na hranu, tu su i birana crna i rose vina, pjenušci, parfemi, toaletne vode i lakovi za nokte.
Oni koji Valentinovo vide kroz botaničarsku prizmu tu su ruže, tulipani, orhideje, ginseng fikusi, zumbuli, begonije, kalanhoe, kale i mini sukulenti…
Početkom prosinca prošle godine u moru pristiglih mailova našao se i jedan kojem sam posvetio malo više pažnje nego što to uobičajeno činim sa svim spam mailovima.
Na spam mailove nitko nije imun i oni se nekom nepoznatom dinamikom pojavljuju i dolaze.
Isto tako i prestanu dolaziti. Do nekog novog trenutka kad samo opet počnu dolaziti.
Što je uzrok tome i kako se naša mail adresa nađe na nekom popisu meni je potpuno nepoznato. Netko tko se bavi informatikom i kuži cijelu priču vrlo vjerojatno zna zašto i u moru informatičkih nula i jedinica sigurno leži neko logično objašnjenje, ali čak iako u nekom trenutku znamo zašto se to događa, neće nekim Ctrl+A Delete sve nestati.
I dalje smo osuđeni na poneke spam mailove u našem inboksu.
Ili „ulaznoj pošti“ ako vam je tako draže.
Ljudi su društvena bića i to je jednostavno tako. Nema tu pretjerane filozofije niti su potrebne bilo kakve dodatne rasprave. Neovisno o tome jeste li više ekstrovert ili introvert, čovjek si. Živiš, radiš, boriš se sa svakodnevicom, ali i komuniciraš.
Komunikacija je nešto od čega ne možeš pobjeći. Koliko god da se trudio izbjeći, jednostavno ne možeš jer komunikacija je nešto što nam je svakodnevno i neminovno.
I to je ok.
Ja sam po prirodi brbljav tip, volim se družiti, razgovarati, razmjenjivati iskustva, nešto novo naučiti. Uz sve to sam i vječno znatiželjan jer sve me interesira.
Ne znatiželjan u smislu da moram znati sve nove tračeve iz ulice i je li susjeda iz ulice do moje bila na nekom novom estetskom zahvatu već znatiželjan u smislu nekih novih znanja, iskustava. Znatiželjan na način da će me neko novo sa(znanje) ili vještina oplemeniti na ovaj ili onaj način.
Čovječe, umoran sam i puna mi je kapa svega. Upotrijebio bih i neke grublje riječi, ali maksimalno se kontroliram. Fakat mi je dosta.
I nakon n-te po redu samoizolacije, izolacija.
Dokle, dokad, zašto?
Ne grintam zbog sebe već zbog najmlađe kćeri. Ustvari grintam zbog sebe, ali i zbog nje.
Prvi je razred osnovne škole. Čitaj: u onoj najosjetljivijoj školskoj dobi jer nekoliko je tih školskih razdoblja koja su baš jako osjetljiva i ta razdoblja smo svi prošli.
Za početak to je prvi razred osnovne škole. Zatim je tu i prelazak u više razrede, a na kraju srednja škola.
Fakultet ne računam jer većina je na prvoj godini već punoljetna i odrasli su ljudi pa se s promjenom nekako lakše nose. Ne znači nužno da punoljetnost sa sobom donosi i zrelost, ali sigurno je lakše priviknuti se na promjene osamnaestogodišnjacima nego sedmogodišnjacima.
Ovi najmanji, prvašići – baš mi ih je žao.
Svakog dana većina nas odlazi na posao. Iz dana u dan, iz godine u godinu.
Od ponedjeljka do petka, a neki i vikendom. Sve ovisi o vrsti posla koju radimo.
Budimo se, popijemo kavu, spremimo se i odemo na posao.
Autom, vlakom, autobusom, tramvajem, pješice, biciklom…
Odlazimo na mjesto na kojem ćemo u većini slučajeva provesti osam sati i tamo ćemo raditi. Putujući na svoj posao mnogi od nas razmišljaju što ih sve čeka u novom radnom danu. Ima li kakvih zaostataka od jučer, s čim prvo započeti novi radni dan?
Što je hitno, a što može pričekati još koji dan.
Raditi se mora i oko toga nema rasprave jer živimo u vremenu u kojem je za život i egzistenciju potreban novac, a novac dobivamo svojim radom.
Čast izuzecima koji ne trebaju raditi ništa, ali ti su u manjini.
Većina nas je ipak prosječna, radno aktivna. Sa svim plusevima i minusima posla koji radimo.
Poruka koja me dočekala na mobitelu bila je „Poštovani oče, bit ću iskrena da ne prokužiš sam….Uglavnom, ogrebla sam auto…“
Ovo „poštovani oče“ je interna zafrkancija. Da ne bi kojim slučajem pomislili kako mi se vlastita kćer mora obraćati na ovakav način. Ili mi govoriti „vi“. Tako su s roditeljima razgovarali naši djedovi i bake, a vremena se mijenjaju. I promijenila su se.
Moja kćer razgovara se s nama onako kao što se s roditeljima razgovara i svaka druga osamnaestogodišnjakinja.
Ton razgovora ovisi o tisuću i jednom faktoru. Raspoloženju, hormonima, dijelu dana, satima sna, „ocjenovnoj“ situaciji u školi, činjenici je li izabrana odjevna kombinacija za večernji izlazak, bioprognozi, atmosferskim prilikama, stanju sitosti, razini šećera u krvi, odnosima s prijateljima, statusu dostave paketa iz nekog dućana…
Mogao bih navesti i preostalih 988 razloga, ali za ovaj put dosta.
Isti taj ton mijenja se ovisno o prilici i potrebi. Od prkosnog, bahatog, ponekad i rubno bezobraznog do nježnog, umilnog, skrušenog, prepunog razumijevanja...
Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.