„Joj, baš vam je lijepo u Samoboru.“
„Vi Samoborci imate sreće.“
„Koliko zelenila oko vas, prekrasno.“
„Ma Samobor je grad baš po mjeri.“

Demokracija je super i otkad je svijeta i vijeka na određenu temu uvijek je bilo onih koji su za nešto kao i onih koji su bili protiv. Ovisno o trenutku, svoje mišljenje mogao si izreći vrlo tiho, sam sebi, bliskim prijateljima ili članovima obitelji, a danas se stavovi mogu artikulirati i vrlo glasno.

Taman kad pomislim kako je gornja granica ljudske gluposti dosegnuta, demantiraju me. Uvjere me kako se ta imaginarna ljestvica diže sve više i više i ono što je najžalosnije u čitavoj priči, uvijek se pojave oni koji tu granicu nastoje, a nekim čudom i uspiju prijeći te dokažu kako može i gore.

Kako posljednjih mjeseci imam viška vremena i kombiniram što bih mogao raditi i kako utrošiti slobodno vrijeme, pita me prijatelj neki dan ne bi li se vratio u medije i radio kao novinar. Čovječe, trebalo mi je nekoliko trenutaka za razmišljanje prije nego sam mu dao suvisli odgovor. Da, možda i bih, ali bih isto tako jako birao gdje bih radio jer ne bih želio raditi svugdje.

I korona i Zagreb pride i (pre)kratka haljina Katarine Peović su pali u drugi plan.
Bez obzira što je haljina saborske zastupnice „digla prašinu“, po reakcijama na internetu nije uspjela nadmašiti haljinu ex ministrice Žalac. Taj outfit ostao je u kolektivnoj memoriji jer se o crvenoj haljini pričalo danima.
Je li haljina zastupnice Peović primjerena ili ne, meni nebitno.

Prvi tjedan nastave je iza nas.
Nova nastavna godina dočekana je s nikad više nestrpljenja, nikad više upitnika i neodgovorenih pitanja.
Početku škole podjednako su se veselili apsolutno svi uključeni u ovaj tako bitan i delikatan proces. Onaj najvažniji – obrazovni.  

I nakon Doris opet Doris.
Bura oko sukoba na relaciji Dalibor Matanić vs. Dalibor Matanić i dalje se ne stišava. Vjerujem da nije zaobišla niti vas. Mnogi su se i uzrujali oko cijele ove influencer sage.
Po meni potpuno nepotrebno, ali…

Pisao sam prije nekoliko tjedana o avanturi upisa u srednju školu naše srednje kćeri.  Proceduri, nelogičnostima, željama i mogućnostima. O tome kako nije upisala željenu srednju školu kao i o tome kako ništa nije nepovratno izgubljeno ukoliko se u budućnosti vidi u farmaciji.
Neki dan sam dobio mail od jedne osobe kao osvrt upravo na tu moju kolumnu. Nebitno za priču radi li se o muškoj ili ženskoj osobi.

U našoj kući odlazak na more je događaj sezone. Vjerujem kao i kod svih onih koji nemaju svoju nekretninu ili rodbinu na moru koja rado prima rođake s kontinenta usred ljeta na tjedan ili dva.
To je jednostavno tako. Nama s kontinenta odlazak na more je baš velika stvar. Kad se tome još pridoda i činjenica da si na godišnjem odmoru nakon dugo vremena, to je dobitna kombinacija.

Pričam s frendom neki dan o godišnjim, tko kad ide, tko kud ide pa mi usput spomene i Nikolinu Pišek. Pita me jesam li čuo za priču. A tko nije?
Ljut je na cijelu tu priču i uvjeren je kako tu nešto definitivno ne štima. Nije mu jasno kako neki ljudi mogu ići s toliko novca i vrijednosti na godišnji. Pita me usput što mislim o tome.
Ne mislim.
Moja pokojna baka je imala uzrečicu „sinko moj, meni ni iz džepa ni u džep“.

Bez obzira što će uskoro polovica kolovoza, u mojoj obitelji ljeto je počelo tek neki dan. Prije se jednostavno nismo mogli ufurati u taj ljetni film jer tako su se posložile stvari.
Da budem konkretniji, tako su se posložili upisi.
I to ne bilo kakvi upisi već upisi u srednju školu.

© 2021. Domagoj Knežević. Sva prava pridržana.

Naša web stranica koristi kolačiće kako bi vam omogućili najbolje korisničko iskustvo. Pregledavanjem web stranice slažete se s korištenjem kolačića.