Prikazujem sadržaj po oznakama: domagoj knežević blog

Čovječe, umoran sam i puna mi je kapa svega. Upotrijebio bih i neke grublje riječi, ali maksimalno se kontroliram. Fakat mi je dosta.
I nakon n-te po redu samoizolacije, izolacija.
Dokle, dokad, zašto?
Ne grintam zbog sebe već zbog najmlađe kćeri. Ustvari grintam zbog sebe, ali i zbog nje.
Prvi je razred osnovne škole. Čitaj: u onoj najosjetljivijoj školskoj dobi jer nekoliko je tih školskih razdoblja koja su baš jako osjetljiva i ta  razdoblja smo svi prošli.
Za početak to je prvi razred osnovne škole. Zatim je tu i prelazak u više razrede, a na kraju srednja škola.
Fakultet ne računam jer većina je na prvoj godini već punoljetna i odrasli su ljudi pa se s promjenom nekako lakše nose. Ne znači nužno da punoljetnost sa sobom donosi i zrelost, ali sigurno je lakše priviknuti se na promjene osamnaestogodišnjacima nego sedmogodišnjacima.
Ovi najmanji, prvašići – baš mi ih je žao.

Svakog dana većina nas odlazi na posao. Iz dana u dan, iz godine u godinu.
Od ponedjeljka do petka, a neki i vikendom. Sve ovisi o vrsti posla koju radimo.
Budimo se, popijemo kavu, spremimo se i odemo na posao.  
Autom, vlakom, autobusom, tramvajem, pješice, biciklom…
Odlazimo na mjesto na kojem ćemo u većini slučajeva provesti osam sati i tamo ćemo raditi. Putujući na svoj posao mnogi od nas razmišljaju što ih sve čeka u novom radnom danu. Ima li kakvih zaostataka od jučer, s čim prvo započeti novi radni dan?
Što je hitno, a što može pričekati još koji dan.
Raditi se mora i oko toga nema rasprave jer živimo u vremenu u kojem je za život i egzistenciju potreban novac, a novac dobivamo svojim radom.
Čast izuzecima koji ne trebaju raditi ništa, ali ti su u manjini.
Većina nas je ipak prosječna, radno aktivna. Sa svim plusevima i minusima posla koji radimo.

Poruka koja me dočekala na mobitelu bila je „Poštovani oče, bit ću iskrena da ne prokužiš sam….Uglavnom, ogrebla sam auto…“
Ovo „poštovani oče“ je interna zafrkancija. Da ne bi kojim slučajem pomislili kako mi se vlastita kćer mora obraćati na ovakav način. Ili mi govoriti „vi“. Tako su s roditeljima razgovarali naši djedovi i bake, a vremena se mijenjaju. I promijenila su se.  
Moja kćer razgovara se s nama onako kao što se s roditeljima razgovara i svaka druga osamnaestogodišnjakinja.
Ton razgovora ovisi o tisuću i jednom faktoru. Raspoloženju, hormonima, dijelu dana, satima sna, „ocjenovnoj“ situaciji u školi, činjenici je li izabrana odjevna kombinacija za večernji izlazak, bioprognozi, atmosferskim prilikama, stanju sitosti, razini šećera u krvi, odnosima s prijateljima, statusu dostave paketa iz nekog dućana…
Mogao bih navesti i preostalih 988 razloga, ali za ovaj put dosta.
Isti taj ton mijenja se ovisno o prilici i potrebi. Od prkosnog, bahatog, ponekad i rubno bezobraznog do nježnog, umilnog, skrušenog, prepunog razumijevanja...

Ukoliko ste u kategoriji onih koji rade od ponedjeljka do petka i trenutno niste na godišnjem, dobro došli u prvi radni tjedan u novoj godini.
Sretan vam prvi radni dan nove godine.
Slažem se kako je pomalo teško pokrenuti se i natjerati sam sebe danas na bilo kakvu aktivnost. Teško je. Umorni smo, kapci su teški i jedino o čemu možemo razmišljati s dozom entuzijazma je odmor i kauč u dnevnom boravku na koji ćemo se strovaliti nakon današnjeg teškog radnog dana.
Ovaj radni dio nikako da dođe do svog kraja, a sat na zidu ureda kao da stoji.
Sekunde traju satima. I kazaljke se muče jer i njima je teško.

Dovoljan je samo jedan pogled na kalendar i sve je jasno - 2021. godina je na izmaku. U subotu ćemo se probuditi u novoj, 2022. godini.
Još jedna čudna godina je iza nas. Pod čudna, mislim na koronu i sve ono što je sa sobom donijela, a nije donijela ništa dobro. Oko toga se možemo svi složiti.
Manje se družimo, manje se ljubimo, rukujemo i grlimo.
Održavanje fizičke distance jedna je od ključnih preporuka stožera. Umorni smo od preporuka, ali...
U nekim slučajevima oglušio sam se na tu preporuku. Zadnji put prošlog vikenda kad sam sreo kolegu i prijatelja kojeg nisam vidio gotovo pa pune dvije godine. Fakat mu ne mogu samo pružiti lakat. To se kosi sa svim mojim uvjerenjima.
Još je jedna korona godina iza nas.
Živimo u čudnom vremenu na koji se nitko od nas ne može lako priviknuti.

Ne znam odbrojavate li već dane, ali ja sam počeo već odbrojavati i sate. U subotu je Božić.
I baš se iskreno veselim Božiću. Općenito me taj cijeli prosinački ugođaj baš ponese. Volim kraj godine i blagdansko ozračje. Nema tu mnogo filozofije jer osjećaš se jednostavno – dobro.
Stiže nam Božić.
Kako bi rekla moja najmlađa kćer, moramo još samo pet dana spavati do Božića. Ona se Božiću veseli sigurno više od mene, ali tako to mora biti. Klinci se u blagdanske dane doslovno raspamete. Guštaju oni, a i mi roditelji zajedno s njima.
Osim što za pet spavanja dolazi Božić, ušli smo i u najizazovniji tjedan u godini. Kud god se okreneš, čega god da se primiš – užurbanost i stres.

Prosinac volim zbog najmanje tisuću i jednog razloga jer teško je ne voljeti najljepši mjesec u godini. Mjesec koji donosi toliko mnogo lijepog i koji je rezerviran uglavnom za opuštanje i hedonizam.
I dok posljednji mjesec u godini volim zbog tisuću i jednog razloga, postoji i taj jedan razlog zbog kojeg ga ne volim.
Da, postoji nešto što mi svakog prosinca povećava stres, nervozu i dovodi me ponekad i u bezizlazne situacije. Prosinac ne volim zbog poklona i to ne zato što ne volim primati poklone jer svi volimo na dar dobiti neki poklon već zato jer neke poklone moram odabrati ja.
Odabir poklona za mene je apsolutni stres i tlaka. Nema to veze sa škrtosti nego u samom proces odabira što pokloniti određenoj osobi. Taj dio mi teško pada jer toliko je kriterija koje pri odabiru poklona treba zadovoljiti. Volim kad mi netko kaže što bi htio. Takve pojedince obožavam, ali…

Ne znam jeste li već čuli za kampanju #JutrosSamStala. Siguran sam kako je većina žena za kampanju čula.
Možda i pokoji muškarac.
Žene u Hrvatskoj žive na način koji je potpuno suprotan ovoj kampanji, odnosno #OdJutraNisamStala.
Pokazuju to i podatci istraživanja provedenih u Hrvatskoj, a koje je predstavila prof. Ksenija Klasnić.
Čak 83% žena u Hrvatskoj u svom domu obavlja većinu kućanskih poslova.
U 58% slučajeva o djeci brine isključivo žena.
Žene potroše 15 sati svaki tjedan obavljajući rutinske kućanske poslove.

Manje od mjesec dana do Božića. Jeste li čuli već neku božićnu pjesmu na radiju?
Ja sam svoju prvu ovogodišnju čuo prije tri tjedna. I to moju najdražu Chris Rea i Driving Home for Christmas.
Sigurno i vi imate neku svoju božićnu pjesmu. Onu koja u vama izaziva osjećaj ugode, mira i sreće.
Neki će reći kako iz godine u godine sve vezano uz Božić i blagdane stiže sve ranije i ranije. Tek što prođe blagdan Svih Svetih, mijenja se asortiman na policama dućana.
Neprodani lampaši i plastični cvjetni aranžmani odlaze u skladište i čekaju nove Sisvete.

Debelo smo već u jeseni, pomaknuli smo kazaljke na satu, dani su kraći, vremenske prilike takve kakve jesu. Htjeli, ne htjeli – sve više ostajemo unutar kuće. To valjda ide po inerciji pa nam je draže ostati unutar naša četiri zida. Uostalom doma je uvijek i najugodnije.
Lijepo je izaći, prošetati, družiti se, ali ima nešto u trenutcima koji se provode unutar kuće. Ima tih dana kad ti je kod kuće najljepše. Toplo je, znaš da ništa ne moraš, a introvert u tebi beskrajno uživa.
Može li ljepše i bolje? Opušten si, radiš ono što te veseli.
Pikaš goblen, provjeravaš kolekciju znački, pleteš, igraš plejku, heklaš, odradiš dizajn orezivanje bonsaia jer kasna jesen idealno je vrijeme, guštaš u nekoj dobroj knjizi ili seriji…
Meni je „neka serija“ uvijek dobra opcija, a srećom postoje streaming servisi koji kućne trenutke čine još zanimljivijima.