Nije isto kada ti život baci šaku pijeska u oči, podmetne ti nogu i gurne te u odvodni kanal i nije isto kada te odvede business klasom na sedmodnevno putovanje na neki fensi tropski otok. U toj igri ponekad pobjeđuje on, a ponekad pobjeđuješ ti. I ta igra traje dugo, ona započinje tvojim rođenjem, a završava onog trenutka kad ti djeca, prijatelji i rodbina bace na lijes nešto – ružine latice ili grumen zemlje. Ovisi o tome jesi li odlučio da te kremiraju pa te u posudici polože u zemlju kasnije ili te samo u preskupom lijesu (jer nećemo šparat na pokojniku) ubace u zemlju i prekriju istom. U konačnici mirišeš cvijeće odozdo uz ipak malu razliku da u ovom drugom slučaju nisi spaljen.
Ta igra traje deset, pedeset, šezdeset, sedamdeset, sto godina. Nebitno - netko se igra duže, netko se igra kraće, a to ovisi o milijun raznih faktora na koje možeš više ili manje utjecati. Ono što moraš znati je da u zadnjoj partiji ove igre pobjeđuje on. I uvijek on, nikada ti. Nema veze kako su ti se posložile karte, nema veze ako imaš tako nepogrešivo dobar osjećaj i intuiciju da ćeš pobijediti. E, zaje*o si se. Nećeš. Osvijesti se i prihvati činjenicu da u zadnjoj partiji uvijek pobjeđuje on. I to je tako. Osobe koja je pobijedila u zadnjoj partiji na ovom svijetu nema i nitko ju ne poznaje. Ni ti, ni ja. Nje nema.
Biti konstantno u falusu je tvoj izbor
Zaista ne bih želio biti patetičan niti depresivan, a niti žalostan i negativan jer takav nisam po
vokaciji, ali imam jednog frenda/poznanika koji vječito kuka. Čovječe, pa frajer uvijek kuka i ni sa čim nije zadovoljan. Kuku mene kuku mene, joj mene joj. Taj frajer je u takvoj bedari da sve gleda kroz neku negativnu prizmu i po defaultu kod njega je sve u banani, svi su protiv njega. Pa kako će on jadan nositi se s tim stvarima i teškoćama. Bla bla bla…. Tome nikad kraja i uvijek ista tematika. Znaš onaj osjećaj kad pričaš s nekim i drvi jedno te isto jedno te isto i jedno te isto, kao da ga je netko stavio na repeat, kao da te žvače polako, studiozno i beskrajno dugo. Daj mi se skini, ako hoćeš bit dosadan i glupavo mljet, idi na Mljet pa tamo pričaj svoje tužne priče južnodalmatinskoj vegetaciji. Imaš dolje alepskog bora, makije, gariga, šume hrasta česvine pa davi njih. I shvati, uvenut će.
Nemoj me više time opterećivat. Da se razumijemo, nisam osoba kojoj nedostaje empatije. Dapače, imam je za izvoz i moja deviza je „lako čovjeka zaje*at, 'ajd' mu pomozi“ , ali za ovakve bisere imam određenu dozu tolerancije i unaprijed postavljene granice. Srećom pa se ne viđamo posljednjih pola godine jer se tako nekako posložilo, ali da budem iskren, uopće mi ne fali. Takvi tipovi su u stanju iz tebe isisati sav neki optimizam, pozitivnu energiju i nakon sat dva druženja s njima ti si iscijeđen, kao stara prljava i mokra krpa odbačena u nekom kutu. Nije mi jasno kako čovjek uopće funkcionira na dnevnoj bazi s takvim „pozitivnim“ pristupom životu. Pa kako živi sam sa sobom, a pitam se kako žena i djeca žive s njim. Pa moraš u konačnici leći sam sa sobom u krevet navečer i pogledati se u ogledalo ujutro. Pa zar baš nikakve nade i nečeg pozitivnog ne nalaziš ni u čemu. Pa kako možeš tak' konstantno bit' u falusu. Ma daj me nemoj.
Šutni ga u jaja
Da stvar bude bolja tip ne radi apsolutno ništa da napravi neki preokret. Očekuje da će se problemi riješiti sami od sebe ili još bolja opcija da mu netko drugi riješi probleme. Stari moj, to ti tako ne ide. Stvari se ne rješavaju same od sebe. Nije dovoljno samo čekati u smislu -mogu ja beskrajno dugo čekati i nešto će se već dogoditi. Neće, zaboravi na taj scenarij. Kad je već pred tebe izbacio nešto loše, prihvati, otresi se i idi dalje – ne odustaj i ne predaj se.
Strašno me živciraju osobe koje ne preuzimaju inicijativu. Da, ponekad treba progutati i govno. Da, život je okrutan i toj igri života zadaje teške udarce. Pokvaren je i mučko je đubre
Ali budi fajter, uzvrati, šutni ga u jaja i ako ti je već dao limun – napravi limunadu. Pa tko danas nema problema. Svi ih imaju i svakome su njegovi problemi najveći i to je normalna stvar, ali nemoj biti papak i nemoj ne preuzeti inicijativu. Nemoj biti seronja i ne raditi ništa – pokreni se, imaš neku odgovornost. Prema sebi, ženi, djeci, kolegama s posla, psu.
Slažem se da je ponekad teško i da se možeš naći u situaciji kada misliš kako izlaza nema, kako su sva vrata zatvorena. Nisu, uvijek postoji način i samo je potrebno pokrenuti se. Pa ja se od osamnaeste godine s njim igram sam samcat. Starci su se rastali i s tek napunjenih osamnaest godina završilo je tako da sam se morao brinuti sam za sebe. Doslovno. Nađi posao, nađi stan, nađi sve. Krećeš od nule i bez nekog prevelikog supporta. Tako mi je pao grah, to mi je u tom trenutku on odlučio poslužiti. I riješila se situacija, pronašao sam posao, pronašao sam i stan i sve je ok, preživio sam. Radio sam u firmi u kojoj je kasnila plaća nekoliko mjeseci pa onda nisam imao za stanarinu, nisam imao za klopu. Ovo je na neki način i paradoks. Život ti poslužuje ovo ili ono. U određenom trenutku nije mi poslužio ništa. Da, gledao sam u prazan frižider i da bio sam gladan nekoliko puta u životu. Ne gladan na način da nisam stigao doručkovati pa me ulovila glad negdje u vrijeme ručka nego gladan jer nisam imao od čega kupiti hranu i nisam što imao za jesti. I opet, situacija se riješila, nisam tresnuo u pod i ostao ležati. Primio sam udarac u pleksus, svinuo se u struku, ali nastavio dalje. Sad više nisam gladan, jedem redovito i imam pokoju kilu viška. Jer se sve uvijek može riješiti. Samo probaj.
Svako zlo za neko dobro i treba ponekad popizdit
Ne događaju se stvari bez razloga i mišljenja sam da je svako zlo za neko dobro. Kada ti se jedna vrata zatvore, druga ti se otvore. Potrebno je možda duže hodati do tih vrata ili se treba malo pomučiti da ih otvoriš, ali otvore se. Kao da imaš stotinu ključeva pa onda isprobavaš jedan po jedan da se vrata otključaju. Tražiš, isprobavaš, ali i nađeš. Govorim iz vlastitog iskustva i kako se to na sudu kaže, pod kaznenom i materijalnom odgovornošću tvrdim da je tome tako. Kada su se starci rastali i kad sam krenuo živjeti sam, isti taj život, isto to mučko đubre odvelo me u ulicu gdje sam iznajmio stan i u istoj toj ulici upoznao tada djevojku, danas ženu koja mi je zakonita gospoja već petnaest godina. Pa kaj to nije krasno.
U onoj firmi u kojoj sam radio, a bio gladan, shvatio sam da kruha više nema. Ni kruha ni korice, ni mrvice. Popizdio sam, skresao sam pristojno direktoru u facu sve što ga ide i dao otkaz. Moram nadodati kako je dotični u tom trenutku izjavio kako mu je žao i kako sam mu ja kao sin. Zbljuv….. Rekao sam mu da u tom slučaju ako već ne daje plaću, neka mi da džeparac. Pa me blijedo gled'o. Kakav lik?!? Da ironija bude veća, živi sada u istom kvartu kao i ja, star je i oronuo, viđam ga često kako šeće psa.
I kad sam dao otkaz, javio sam se tadašnjem poslovnom partneru da ga obavijestim o tome kako od ponedjeljka poslove preuzima kolegica jer ja sam popizdio i dao otkaz jer eto život me malo šutnuo. Isti taj život posložio je kockice tako da me taj poslovni partner pozvao da radim kod njega i pazi ovo - kod istog tog tada poslovnog partnera, a danas poslodavca radim već šesnaest godina i dobro mi je.
Stoga prihvati neke činjenice o životu u životu. Neće biti uvijek lako jer život je takav igrač kakav jest. Prihvati i to da u zadnjoj partiji ti gubiš, a on pobjeđuje. Umireš. Umrle su mi bake i djedovi, umrijet će mi starci, umrijet ću i ja. I ti ćeš. I to je tako, prihvati.
Ne gubi na vrijeme na one koji bespotrebno troše tvoju energiju. Izbjegavaj ih u širokom luku – za tvoje dobro. Kloni se mračnjaka, depresivnih i negativnih osoba jer oni te vuku dolje, a ti do zadnje partije moraš ići prema gore.
Do te zadnje partije imaš još dosta vremena i iskoristi to vrijeme najbolje što znaš, nemoj biti papak, nemoj biti seronja. Imaš odgovornost i uživaj u toj odgovornosti i uživaj u životu. I kad te stisne i lupi, stresi se i idi dalje jer će ti biti lakše. Probleme treba riješiti i s njima se suočiti. Šutnuti ih u jaja. I samo pozitivan stav te može tjerati naprijed jer igru treba igrati pa je možda bolje da karte do zadnje partije idu tebi u prilog. Igraj igraj, stisni stisni. Nije lako, naporno je, ali tako lijepo i prokleto izazovno. I umorit ćeš se ponekad, ali i to je ok jer to tako mora biti. Nakon zadnje partije uzet ćeš odmor, „tejknut ćeš a break“. Onda malo duži.