U našoj obitelji i dalje sve je „status quo“. Gospoja se i dalje bavi online nastavom i počasti nas svojom prisutnošću nekoliko puta dnevno. Starije kćeri imaju svojih školskih obveza, a ova najmlađa i ja razmišljamo što raditi svaki dan. „Rad“ od kuće u mom slučaju i dalje je aktualan mada i dalje čekam da se nešto pokrene, a naznaka kad će to otprilike biti – nema.
Bavim se sad drugim stvarima – uglavnom kućanskim poslovima i siguran sam kako se polako pretvaram u „očajnu kućanicu“.
Radim sve one stvari koje sam i prije radio, ali ne u tolikoj mjeri i sada su mi postale „novo normalno“.
Ne cvilim zbog toga. U našoj kući svatko na svoj način nosi „teret“ ove situacije i samo smo se prilagodili novim trenutcima.

Da mi je netko ikad rekao kako ću već gotovo dva mjeseca biti kod kuće i ne raditi ništa zbog jednog virusa – samo bih se nasmijao na taj utopijski scenarij. Nasmijao bih se i sad da mi netko pokuša ispričati nešto slično – jer ne treba ni plakati. Tu smo gdje jesmo, nije baš da imamo nekog izbora i prevelikog utjecaja na sve što se oko nas događa pa nam preostaje samo pronaći najbolji način kako se sa svime nositi i ostati „normalan“.  Ne „novo normalan“.
Normalnost je uvijek na cijeni i dobar izbor.

Trudim se koliko god mogu izbjegavati vijesti i pokušavam se odmaknuti od svega jer mentalna higijena na zavidnoj razini je nešto što me jako veseli.
Mentalna higijena je isto na cijeni.
I uvijek dobar izbor.
Nastojim gurati ove „nove normalne“ dane u nekom svom balončiću gdje mi je baš lijepo i ugodno, pošteđen vanjskih utjecaja, ali ne možeš to raditi zauvijek. U nekom trenutku sustignu te informacije iz vanjskog „novo normalnog“ svijeta želio ti to ili ne jer teško im je pobjeći i ne preostaje ti drugo nego suočiti se s „novim normalnim“.

Kad odvrtim malo film i prisjetim se što se sve dogodilo u proteklih tjedan dana, ovo novo normalno mi se uopće ne sviđa, a samo sam pregledao neke portale, pročitao naslove, pogledao vijesti.
Upad policije u stan splitskih dilera. Jesus, pa scene k'o u američkim akcijskim filmovima. Specijalci, droga, oružje, maske… Ne znam jeste li vidjeli video, ali uopće mi ne izgleda normalno.

Imamo i dvojicu genijalaca koji su se potukli na jednom zagrebačkom raskrižju – imam osjećaj da je svijet poludio. Mogu razumjeti da ti netko ponekad digne tlak u promet jer koliko je različitih automobila, toliko je i različitih vozača, ali da te baš tak' jako netko može razljutit' – ne znam.
Nije dovoljno samo što su se potukli nego se jedan nakon fizičkog obračuna svojim autom zaletio u auto ovog s kojim se svađao. Pa je krenula jurnjava u maniri Brzi i žestoki. Sva sreća pa nitko od slučajnih prolaznika ili drugih sudionika u prometu nije stradao, a mogao je. Nadam se da će policija ovu dvojicu bisera najstrože kazniti. Meni je ovo za oduzimanje vozačke dozvole. Ovakvi vozači kratkih živaca su zaista opasnost na cesti. Ne brinem ja zbog njih, brinem za druge. Svi smo pod stresom i svi imamo tisuću i jedan upitnik u glavi, ne snalazimo se svi najbolje, ali ovakve stvari ne bi smjele biti „novo normalne“.

Novo normalno uvuklo se i u hrvatsku politiku.
O raspuštanju Sabora i početku igara za prijestolje za novu četverogodišnju sezonu nema smisla mnogo govoriti. Krenulo je žestoko i izvukla se teška artiljerija – operacija kodnog imena „Flajš“ glasno je odjeknula, a kao najzvučnije ime ono je gđe. Ane Karamarko. Njezin suprug razmišlja o povratku na hrvatsku političku scenu.
Možda mu ta ideja više neće biti tako privlačna. Nije on jedini.
Pupovac se našao na meti Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa jer je primao dvije naknade za dvije javne funkcije koje je obnašao, a nije smio.
Novoizabrani predsjednik izjavio je kako možda neće izaći na izbore. Ha?! Što reći?
Siguran sam kako će tjedni koji slijede biti vrlo zanimljivi i nepredvidivi te da uzbuđenja neće nedostajati. Navikli smo se već na svakakve afere, ali nikad ovako žestoko od samog početka. To je sad valjda „novo normalno“. Pala dolje - ne lajkam.
 
Nije Hrvatska jedina koja je cijepljena protiv novog normalnog. Na američkoj televiziji krenuo je novi reality show - „Labor of love“.
Niti truda, niti ljubavi u ovoj novoj reality tvorevini. Kad sam pročitao o čemu se radi, shvatio sam kako je Big Brother kojem smo se onomad jako čudili – prava kamilica prema ovom novom formatu.
40-godišnja Kristy traži muškarca koji će joj napraviti dijete. Da budem precizniji, traži spermu muškarca jer kako objasniti kratki sadržaj prve epizode kad je 15 muškaraca čekalo u redu ne bi li donirali svoju spermu u čašicu koja zatim ide na analizu.
Pred muškarce će se u narednim tjednima stavljati izazovi pa će jedan po jedan ispadati iz showa.

Sorry, ali meni ovako nešto nije normalno niti će mi ikad biti normalno i pitam se gdje je granica ukusa koju tvorci reality show iz godine u godinu podižu sve više. Hvala vam na ovom pitanju.
Ne mogu se dovoljno načuditi ni Kristy, ni muškarcima koji su se odlučili na ovako nešto. Ne mogu se čuditi ni gledateljima koji imaju želju gledati ovako nešto, ali kako kažu „svaka roba ima svog kupca“.  
Svijet je opako otišao u krivo. Ne jučer, već mnogo prije, ali kad mislim da me ništa više ne može šokirati – redovito me demantiraju ovakve stvari.

A činilo mi se kako je odlazak u shopping centar prošli četvrtak bilo nešto apstraktno. Srednja kćer je „tinejdžerski pod hitno“ trebala nešto pa sam ju odvezao.
Nisam od šetanja po shopping centrima jer sam što se kupovine tiče tipično muško. Znam što trebam, uđem u dućan do dva, kupim i gotov sam. Obavim sve u maksimalno pola sata i sretan sam.
Išli smo po neki ruksak, ona je rekla da će pogledati u samo dva dućana što je bio dobar znak, ali na koncu smo ušli u njih barem desetak.

Bio sam spreman i na taj scenarij, ali me ubilo u pojam dezinficiranje ruku. Na ulasku u centar dezinfekcija i tu ne staje. Na ulasku u svaki, ali baš svaki dućan moraš dezinficirati ruke. Na ulazu u jedan su nam čak dali i rukavice koje smo morali staviti.
Ok – kužim da se propisanih mjere trgovci moraju držati, ali mi je baš jako išlo na živce.
Ako je to novo normalno, a očito je – nimalo mi se ne sviđa.
Razgovarao sam s jednom prodavačicom kakva je sad situacija u ovim „novo normalnim“ okolnostima. Kaže kako kupaca ima mnogo manje nego prije, ne troši se kao prije i kako je jedina svjetla točka u „novom normalnom“ – neradna nedjelja.
Dodaje kako svi koji rade u trgovinama uživaju u slobodnoj nedjelji i kako se nada da će tako ostati i dalje.
Pitao sam ju čemu toliko fame oko te (ne)radne nedjelje, jesu li zaista imali tako dobar promet taj dan kad se toliko lome koplja oko nedjelje. Tvrdi prodavačica kako je nedjeljom promet bio loš, uglavnom šetači i kako nema nekih objektivnih razloga zašto nedjelja ne bi mogla biti neradna.

Ne kužim čemu toliko drame oko neradne nedjelje. Ja nemam ništa protiv toga da nedjelja bude neradna. Uostalom, i prije smo (davnih dana) sasvim normalno živjeli kad je nedjelja bila neradna.
Sjećam se još, dok sam bio klinac kad su me starci poslali subotom po kruh, uvijek sam morao kupiti dva. Jedan je bio za nedjelju jer dućani nisu radili, a i subotom su radili kraće.
I apsolutno sve je bilo ok. Preživjeli smo i preživjeli bi opet. Ako možemo sada, možemo i dalje. Kupiš sve što ti treba kroz tjedan i bok. Situacija jasna da jasnija ne može bit'.

Kad se sjetim ozarenog i nasmijanog lica prodavačice kad je pričala o nedjelji i kako uživa u tim nedjeljama s obitelji i prijateljima nakon dugo vremena ovo „novo normalno“ mi se baš sviđa. U ovom konkretnom slučaju. Sretan sam što u „novom normalnom“ ima i lijepih priča.
Bilo bi ljepše kad bi ih bilo i više, ali valjda će i za to doći vrijeme. Ne treba gubiti nadu.

Nije loše ponekad se odmaknuti od svega, ne pratiti što se događa oko tebe, živjeti u tom nekom svom malom svemiru gdje je sve lijepo i normalno. Ja ću se opet povući u svoj balončić.
Napravite i vi svoj i uživajte u toj svojoj oazi koliko god je moguće jer kad god izađeš van – moraš se suočiti s „novim normalnim“.
Koje možda baš i nije toliko normalno kao što se čini, ali dokle god uspijevamo zadržati zdrav način razmišljanja, ne dopuštamo da nam netko umrlja mentalnu higijenu – straha ne bi trebalo biti.
Bez obzira jesu li oko vas suludi reality show programi, dezificijensi za ruke na svakom uglu, predizborna kampanja ili živčenjaci u prometu.
Sve će doći na svoje.
Za osmijeh na licu i „feel good“ osjećaj ponekad ne treba mnogo.
Sjetite se samo prodavačice u dućanu. ž