Prikazujem sadržaj po oznakama: domagoj knežević blog

Stvari se polako počinju vraćati u normalu. Ovog ponedjeljka nastupio je prvi krug popuštanja mjera. Živi bili pa vidjeli – čekamo drugi, pa treći.
Sve u nadi kako će se sve skupa što prije vratiti u normalu jer ova situacija ne odgovara nikome od nas.
Hrvatska je stala na mjesec dana i ne događa se apsolutno ništa. Poslušno smo ostali doma i čekamo.

Bok, ja sam Domagoj i moja gospoja radi u školi. Ona je prosvjetarka.
Ovih dana treba imati hrabrosti za izjaviti tako nešto.
I čitav niz mojih prijatelja radi u prosvjeti – osnovnim školama, srednjim školama, fakultetima.

Sretan vam Uskrs ako ste ga slavili.
Neki slave, neki ne slave. Neki vjeruju, a neki ne.
I to je u današnje vrijeme potpuno legitimno. Stvar pojedinca, stvar izbora i poštujem svačiji izbor. Nikad nisam i nikad neću suditi osobu zbog svjetonazora. Niti po pitanju vjere jer to je toliko kompleksna stvar.
Vjera, kao i neimanje iste vrlo je osjetljivo područje pa ne volim o tome niti pisati niti razgovarati – stvar je jednostavno vrlo osobna.

Izolacija i dalje traje, a tek je početak travnja. Život na kakav smo se navikli već se izvlači iz nekih kutaka naših sjećanja. I te kako nam svima nedostaje, ali tu smo gdje jesmo.
Ne možeš ni naprijed ni natrag. Sve to s dva metra propisanog razmaka.
Ono što nam je prije bilo nezamislivo, sada nam je postala svakodnevica i svatko se u tome može pronaći na ovaj ili onaj način.

Kad bi barem mogli stisnuti delete
Više ni ne pamtim koliko smo dana već kod kuće. Tjedan, dva. Mjesec.
Ulovim sam sebe kako ponekad ne znam ni koji je dan, a ni datum.
Prošli petak pričao sam s frendom pa smo si zaželjeli ugodan vikend.

Vjetar vani podmuklo huče, zavija, tutnja, lupa. Mučki podsjeća na jutro.
Izdali su upozorenje za jake udare vjetra.
Pa kud baš noćas?

Tapšanje po ramenu bez riječi o suđerici
Pospremam oprano suđe iz suđerice i potiho psujem. Umjereno jer nisam od psovki.
Djecu, lijenost, pubertet, tvrdoglavost…
Sretan mi dan očeva koji je danas.

Danas nam je bio zadnji radni dan u uredu.
Shit happens.
Corona happens.
Predstavnik stanara happens.

Ljudska glupost je neuništiva
Kažu kako čovjek uči dok je živ i s tom tvrdnjom se u potpunosti mogu složiti jer zaista je tako. Isto tako se mogu složiti i s tvrdnjom kako se čovjek uvijek može iznenaditi.
I šokirati.
Ponekad ugodno, a ponekad neugodno.

Dan žena - nažalost
Otrgnuli smo list na kalendaru, preživjeli ovu dugu i pomalo čudnu veljaču.
K tome još i prijestupnu i stigao nam je ožujak.
Već? Kud prije?
Imam osjećaj kao da je jučer bila silvestarska noć i još uvijek griješim kod pisanja datuma pa nerijetko napišem da je 2019., a nije jer već smo i te kako zakoračili u novu godinu.