Prikazujem sadržaj po oznakama: domagoj knežević blog

Prošli tjedan bio je težak, a uzburkane emocije još se nisu slegle. Slušaj iz Nove Gradiške sve nas je ostavio u šoku i bez riječi.
Pokazale su se i brojne rupe u sustavu, a o propustima ne želim spekulirati. Kao ni ukazivati prstom i suditi. Po svemu sudeći ih je bilo, a inspekcije i nadzori će odraditi svoj dio posla.
Kao prosječni građanin ne mogu mnogo izravno utjecati na taj dio. Jedino što mogu je nadati se da će stvari ipak sjesti na svoje mjesto.

Ušli smo u novi tjedan. Tužni tjedan.  
Blagdanski vikend zbog djevojčice iz Nove Gradiške započeo je s gorčinom, razočaranjem i ljutnjom, a završio s neizmjernom tugom.
Najtužnija priča ovog Uskrsa završila je onako kako nitko od nas nije želio da završi jer najcrnji scenarij ne bi bio ispravan. Ne bi bio fer.
Nažalost, dogodio se.
Malene djevojčice više nema.

Maksimalno se trudim napraviti što veću distancu od političkih zbivanja u Hrvatskoj.
Ne zato jer sam neodgovorni građanin Lijepe naše niti zato što prema politici imam indolentni stav.
Nije ni zbog toga što imam stav prema politici kao da me se ne tiče i kako me nije briga.
I te kako me se tiče. I te kako me je briga.

Prošlog petka bio je Dan očeva.
Bez obzira na to jeste li ga obilježili ili ne, neka je svim očevima sretan pa makar i s par dana zakašnjenja.
Uz Majčin dan, Dan žena, lijepo je sjetiti se očeva, nezamjenjive roditeljske figure, a uloga oca podjednako je važna za svako dijete kao i uloga majke. Svaka rasprava na ovu temu ne bi imala smisla. Drugi je par rukava tko koliko i koliko dobro preuzima svoju ulogu.

Ovaj utorak ćemo u firmi obilježiti dan žalosti.
13.03.2020. datum je koji smo svi dobro zapamtili i vrlo vjerojatno ćemo ga pamtiti do kraja života jer ovakav scenarij teško će biti ponoviti. Nenadmašan je.
Osim što je bio 13., bio je i petak.
Nisam praznovjeran i uvjeren sam kako se jednostavno tako poklopilo, ali oni koji „prazno vjeruju“ mogli bi pronaći korelaciju na kojoj bi mogli izgraditi priču.
Praznovjerno ili ne, nama ništa ne mijenja na stvari. Kako bi rekao bivši premijer – u banani smo.
Prošlo je točno godinu dana otkad je za nas sve stalo i život nam se u potpunosti promijenio. Za početak onaj poslovni segment života.
Posao. Onaj koji te hrani, plaća kredite, odlaske u kino, shopping, vrtić i školsku kuhinju za klince…
Sasvim je nebitno ispunjava li te i čini sretnim tvoj posao više ili manje jer raditi se mora. Živimo u materijalnom svijetu i bez novca se ne može.

Koliko god se trudili odvojiti poslovno od privatnog, to jednostavno ne ide jer neminovno jedno utječe na drugo. S koje god strane da gledaš na cijelu situaciju jer poslovni i privatni život isprepleteni su.
Vjerujem kako postoje radna mjesta i zanimanja u kojima nakon radnog vremena možeš zaboraviti na posao sve do idućeg dana, ali u većini slučajeva to nije tako.
Nije ni u turizmu.
Poslu u kojem sam se našao brzo nakon završene srednje škole i u kojem podjednako guštam dvadeset i dvije godine kasnije.
Posao je to za koji se nadam da će mi donijeti još barem dvadeset i dvije godine zadovoljstva i financijske sigurnosti. Mirovinu danas-sura. Od onih sam kojima se poklopilo da rade ono što vole pa je to još jedan dodatni razlog zašto mi ova situacija s poslom teško pada.
Samo nek' se ponovno pokrene jer još uvijek stojimo. Tapkamo na mjestu jer ne događa se apsolutno ništa.

Od ožujka prošle godine (famoznog petka 13.) nismo se pomakli s mrtve točke. Agencija u kojoj radim već devetnaest godina specijalizirala se za grupe. Bavimo se korporativnim putovanjima i tzv. incomingom – segmentom turizma u kojoj grupe stranaca dolaze na višednevna putovanja i ture po Hrvatskoj i susjednim zemljama.
Jedna takva grupa Engleza zapela nam je na granici i nije mogla ući u Hrvatsku jer su zatvorili granicu sa Slovenijom. U organizacijskom smislu, prava katastrofa jer grupa se u Englesku trebala vratiti u nedjelju avionom iz Zagreba.
Petak 13. podjednako je prisjeo i njima i nama.
Nekoliko dana kasnije uslijedio je i prvi lockdown. Za nas u turizmu istovremeno i game over.
Dani, tjedni, mjeseci prolaze, a ne događa se apsolutno ništa.
Nula, zero.
Prošla je već i godina dana. Status i dalje isti – status quo.

Nije agencija u kojoj radim izdvojeni slučaj. Nažalost ne. Situacija je u to u kojoj su se podjednako pogođene i sve ostale turističke agencije. Ne samo u Hrvatskoj već u čitavom svijetu, a situacija je iz mjeseca u mjesec sve teža, ozbiljnija, alarmantnija.
Redovito se čujem s kolegama iz branše, a svi razgovori završavaju s knedlom u grlu i nekom težinom u želucu. Nije dobro.
Objašnjavam prijateljima koji ne rade u turizmu, a koji me pokušavaju utješiti kako će uskoro sezona i bit će bolje – kako bolje biti neće.
Turisti koje masovno dolaze u Hrvatsku u ljetnim mjesecima nisu naši klijenti. Nisu nikad ni bili, a nisu ni klijenti većine hrvatskih agencija. Ima agencija koje se bave prodajom ljetovanja i zimovanja, ali više/manje svi su usmjereni prema grupama.

Neki se bave organizacijom školskih izleta, maturalnih putovanja. Pojedine agencije organiziraju putovanja samo za sportske klubove, druge pak agencije bave se školama stranih jezika u inozemstvu…
Neki organiziraju putovanja izvan Hrvatske. U susjedne zemlje i u ovu kategoriju spadaju sva ona lijepa putovanja u Beč, Rim, Budimpeštu, Prag, London, Toskanu, Sarajevo, Pariz, Veneciju, Istanbul…
Svoja znanja neke od agencija usmjerile su na daleka putovanja, a daleke egzotične zemlje i kulture postale su nam bliže više nego ikad prije.
Sve su to putovanja koja na nas utječu na ovaj ili onaj način, proširuju nam vidike, doživljavamo nešto drugačije, oplemenjuju nas na jedan specifičan način.
S putovanja se ponekad vraćamo umorni, ali uvijek ispunjeni i sretni.
Bez obzira putujete li jer želite vidjeti nešto novo, naučiti nešto novo ili jednostavno samo želite promijeniti okolinu, šetati nekim novim ulicama nekog novog grada i uživati u lokalnim specijalitetima, putovanja stvaraju trajne i lijepe uspomene.
Siguran sam kako je dobar dio vas barem jednom otišao neko putovanje i vratio se pun dojmova. Vašem dojmu i doživljaju sigurno svjedoči neki suvenir koji ste kupili na putovanju. Snježna kugla ili magnet na hladnjaku.

Svega toga trenutno nema. Stavljeno je na čekanje – postpone.
Na putovanja i turizam kao da netko veću punih godinu dana pritišće snooze, a kad će to prestati raditi nitko ne zna.
Hrvatska je prije svega turistička zemlja, a to potvrđuje i gotovo 1300 agencija koje se turizmom bave.
Neke agencije su uslijed cijele ove situacije odlučile ugasiti svoje poslovanje. U borbi s virusom nažalost pobjeđuje virus. Mailovi na nekom serveru ostaju nepročitani, a na telefon više nitko ne odgovara. Da – država pomaže, ali bez obzira na državnu pomoć u obliku dijela plaće i doprinosa za radnike i dalje je teško.
Prihodi su dobrom dijelu agencija pali za 70% - 90%, nekima i za 100%, a troškovi su i dalje ostali isti - struja, voda, grijanje, najam prostora, mobiteli, telefoni, internet, rata nekog kredita…
Država koja i dalje hrvatski turizam slabovidno percipira samo kroz par mjeseci sezone uskoro će ponuditi pomoć u vidu jamstva za kredite. Banke poslovno i oprezno sumnjičave prema ovoj opciji teško se odlučuju odobriti kredit nekome tko ima ozbiljnih problema u poslovanju.
I eto nas u začaranom krugu koji će teško biti prekinuti ili iz njega izaći.

Velik je broj onih koji su zapeli u ovom krugu jer turizam nisu samo agencije. To je bar svima jasno. Tu su i hoteli, restorani, kafići, suvenirnice, muzeji, galerije, nacionalni parkovi, autobusni prijevoznici, turistički vodiči i pratitelji… – svi oni koji su svojim proizvodom ili uslugom usmjereni prema turistima.
Svi su se nevoljko našli u ovoj situaciji i velik je broj ljudi koji direktno ili indirektno žive od turizma. Zajedno s njima i njihove obitelj i teško je procijeniti točan broj onih koji su ekonomski pogođeni krizom i ljudima u turizmu zaista nije lako.
Pronalaze se dodatni poslovi, ljestvica kreativnosti i inovativnosti svih nas koji smo u branši visoko se podigla. Neki od kolega promijenili su posao, promijenili zanimanje. Neki peku kolače, neki rade unikatne poklone i te svoje rukotvorine zatim prodaju. Neki su na građevini, neki voze taksi.
Snašli su se ljudi jer nema izbora i živjeti se mora, ali nisu sretni i ispunjeni jer turizam je specifična grana i tko se jednom nađe u tom poslu teško se može pronaći u nečem drugom. Ne znam zašto je tomu tako, ali jednostavno je tako.

Svi nekako.
Gura se nekako, preživljava se.
Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u…
Ne želim dovršiti jer ne želim da potraje još toliko.
Kalendar se okrenuo za punih dvanaest mjeseci i to je sasvim dovoljno. Ne dovoljno već previše i predugo.
Neizvjesnost je ono što u svima nama koji živimo turizam i od turizma i dalje uzrokuje nemir. Nakon ožujka i prvog  prošlogodišnjeg zatvaranja čekali smo jesen, nakon jeseni prebacili smo se na zimu. Zatim na proljeće ove godine.
Proljeće koje je konačno stiglo, ali i dalje bez nekih konkretnih naznaka kad će se situacija barem djelomično vratiti u normalu. U normalu u kojoj ćemo raditi ono što volimo i znamo te od svog posla normalno živjeti.

Vjerujem kako ima još mnogo industrija, branši koji prolaze istu muku. Neke je kriza pogodila malo manje, neke malo više.
Neke je kriza sažvakala, ispljunula i pritom se još i nasmiješila.
Borba, ona drugačija, turizma i virusa i dalje traje.
Bez obzira na sve, mi ćemo u utorak biti tužni i u bedu. Imamo na to pravo jer dovoljno je samo prisjetiti se što se sve promijenilo u posljednjih godinu dana, a promijenilo se.
U potpunosti.
Iako je industrija već duže vrijeme na respiratoru i ne može više čekati da prođe „ključno razdoblje“, ne predaje se.
Već u srijedu okrećemo stranicu, razmišljamo optimistično, pozitivno, vedro i veselo jer takvi su ljudi u turizmu. Drugačije ne znamo i to nas još uvijek bez obzira na ozbiljnost situacije nekako drži.

Danas je Dan žena.
Sretan dan drage i poštovane žene… kako današnji dan tako i svi ostali.

Mnoge žene danas će dobiti cvijet, komad nakita, čokoladu ili bombonijeru. Da je situacija drugačija, možda bi potkraj dana u planu bila i nekakva večera ili kino, ali… i ova korona situacija će proći.
Mnogi muškarci sjetit će se današnjeg dana i iskazati ženama dužno poštovanje.
Inicijativa koju podržavam i objeručke pozdravljam jer bilo što drugačije jednostavno ne bi bilo ispravno.

Neću se više ničemu čuditi jer u današnje vrijeme sve je moguće.
Ponekad smo se nekim stvarima čudili više, ponekad manje, ali stvari se mijenjaju i dalje. Pritom ne mislim na trenutak u kojem živimo zadnjih godinu dana nego na to kako se vremena mijenjaju posljednjih deset/dvadeset godina.
Uostalom, i sami smo svjedoci velikih promjena. Kako u svijetu tako i kod nas, a te promjene pojavljuju se u gotovo svim životnim sferama.
U modernim zemljama te promjene događaju se i odvijaju mnogo brže nego u nerazvijenijim zemljama, ali to je jednostavno tako. Otkad je svijeta i vijeka.

Ovotjedni ponedjeljak svi ćemo u kući zapamtiti. Čekali smo ga dugo, ali konačno je stigao.
Imamo dvije srednjoškolke koje se konačno vraćaju u školske klupe.
One prave. Realne i opipljive.
One koje u sebi čuvaju uspomene brojnih prijašnjih generacija i koje spremno čekaju sve generacije koje će u njih tek sjesti.

Osvrnemo li se malo na prošli tjedan…čovječe…kakav je to tjedan bio.
Neponovljiv tjedan je iza nas, a isti taj tjedan sumirao je hrvatsku realnost i zbilju.
Zbilju koju koliko god mi ignorirali ili pokušali ignorirati, nažalost savršeno opisuje sliku kako stoje stvari.
Ne pamtim kad smo u veljači koja je generalno pomalo dosadnjikav mjesec imali ovakvu kompilaciju svega.

Početak je tjedna, tek je ponedjeljak i još je sasvim dovoljno vremena do nedjelje.
Just for the record – u nedjelju je Valentinovo.
Ne znam kakvi ste po pitanju Valentinova i sveg onog što Valentinovo sa sobom u kompletu donosi, ali kao svih prijašnjih, a i svih godina koje tek dolaze, 14.02. obilježava se Valentinovo. Dan zaljubljenih.