Kak' to da sam toliko u braku
Pita me neki dan frendica da kak' to da smo gospoja i ja uspjeli toliko dugo u braku. Ona je baš nedavno počela živjeti s dečkom i nekako joj se petnaest godina bračnog staža čini nedostižnim. I da se danas ljudi uglavnom razvode i kako je rastavljenih brakova sve više i više.

Svi smo mi Ivana Ninčević Lesandrić
O prošlotjednoj saborskoj raspravi vjerojatno će se još dugo pričati jer ne pamtim kada je posljednji put jedno pitanje izazvalo toliku buru reakcija.

Hrvat – poluhrvat – krivi Hrvat
U ponedjeljak je bio Dan neovisnosti. Priznajem da nakon što su promijenili Dan državnosti s 30. svibnja se sve skupa malo teže hvata i prate državni praznici, ali tako je. Barem je meni trebalo određeno vrijeme da sve to skupa polovim. Prije se nekako sve znalo i čovjek se taman privikao na praznike i eto promjena. Nije više u svibnju nego je u lipnju. Ok. Vjerujem da će se pojaviti dežurni dušebrižnici koji će ovu moju zbunjenost prokomentirati na način „da si pravi Hrvat – znao bi točno što koji dan slavimo“. Ali.

Ma daj me nemoj s trendovima
Čitam neki dan na internetu kako su žene počele brijati na neki novi trend jer tako se furaju neke „poznate i slavne“ preko bare. Nova bjelosvjetska ženska inovacija je razvijanje bezgranične ljubavi prema dlakama i jačanju animoziteta i osjećaja gnušanja prema procesu uklanjanja istih. Neke od žena koje briju na nove trendove briju na nebrijanje. Ne sve, neke.

Biti solo je valjda IN
Pitam neki dan svoju najstariju kćer jel' ima dečka?
Nije mi ništa trebala odgovoriti jer sam u pogledu dobio sve odgovore: ti nisi normalan, kakav dečko, kaj me to pitaš, to se ne pita, i da imam ne bi ti rekla.

Jesi više za voće ili povrće
Zdraaaaaaavoooooo svima…..zdravoljupci sad su tu.
Sorry, morao sam.
Više nisu aktualna brodogradilišta i gradonačelnici, mirovinske i porezne reforme i ostali specijaliteti sa svakodnevnog menua koji nam poslužuju.

Kad Miki kaže da se boji
Odeš na šest-sedam dana van domovine i k tome si još u stanovitoj medijskoj blokadi i to ne zato jer to želiš nego se tako potrefilo i veseliš se povratku. Kući, obitelji, domu, domovini.

Dolje uprava
Ovo sve skupa ide u krivom smjeru. Definitivno. Izgubljen je neki pravi smjer, a kompas je očito poludio i ne zna više što je sjever, a što jug. O istoku i zapadu da ne pričam. Prema zapadu definitivno ne idemo. Netko je izgubio kormilo.

Tuga na n-tu
Od same pomisli na činjenicu da roditelj mora pokopati vlastito dijete mi je muka. Zaista. I neizrecivo teško. Od same pomisli.
Kao ocu triju kćeri ova pomisao me još više sablažnjava, uzrujava i rastužuje. I to neizmjerno. Toliko jako da kad malo više razmišljam o ovoj posljednjoj situaciji s naših prometnica osjećam kako su mi zasuzile oči, ali suzdržavam se.

Ej curica – nije je*eno super
Život u digitalno doba i nije baš neka špica. Ne pričinjava mi to neko osobito veselje. Ok, možda sad i pretjerujem, ali ponekad bih se želio vratiti u ono bezbrižno vrijeme kada nismo znali što je to mobitel, internet, mail i sve ostale stvari kojima smo danas bombardirani sa svih strana i to gotovo čitav dan. Od prvog do zadnjeg trena. Od trljanja krmeljavih očiju ujutro, do kasnih večernjih sati kada provjeravaš je li alarm navinut za sutrašnje jutro.