Prošli tjedan u kući smo imali situaciju.
Situaciju koja je još uvijek ostala neriješena, nije se pronašao krivac, a ja sam i dalje neutješan jer ne mogu prihvatiti kako „nitko nije“.
Ne znam zašto, ali vikendom volim poslije ručka malo leć'. Odrijemati pola sata/sat. Horizontalni položaj me jednostavno zove, a ja poziv pristojno prihvaćam.
Paše mi, godi mi i ne odupirem se prepustiti tom poslijepodnevnom odmoru. Ne znam ide li to s godinama, ali znam da traje već godinama i ako je vikend neradni, nema mi ljepše nego se malo ispružiti.
Ono što u stopu prati poslijepodnevni odmor je nizak šećer kad se probudiš. Siguran sam da vam je poznat onaj osjećaj kad otvoriš oči, ustaneš i razmišljaš kako bi bilo dobro pojesti nešto slatko.

Mail server mi je javio neki dan kako ću uskoro doći do maksimalne iskorištenosti „virtualnog email skladišta“ te mi preporuča da napravim reda u svom mailboxu.
Pritom me ljubazno upozorava kako će mi u protivnom onemogućiti slanje i primanje mailova, a živjeti bez svih blagodati mailova u današnje doba je nezamislivo.
Moram priznati da sam malo komotan po pitanju mailova pa umjesto da složim sve u neki mail program na računalu i prebacim sve „lokalno“ kao bi rekao moj IT prijatelj, meni je i dalje komunikacija direktno preko mailboxa/servera najjednostavnija.
Unaprijed se ispričavam ako sam pogriješio u terminologiji, ali IT nije moj teren.
Nesam školovala.
I dalje gledam na to da mi bude što praktičnije i jednostavnije.

Prošli tjedan bio je težak, a uzburkane emocije još se nisu slegle. Slušaj iz Nove Gradiške sve nas je ostavio u šoku i bez riječi.
Pokazale su se i brojne rupe u sustavu, a o propustima ne želim spekulirati. Kao ni ukazivati prstom i suditi. Po svemu sudeći ih je bilo, a inspekcije i nadzori će odraditi svoj dio posla.
Kao prosječni građanin ne mogu mnogo izravno utjecati na taj dio. Jedino što mogu je nadati se da će stvari ipak sjesti na svoje mjesto.

Maksimalno se trudim napraviti što veću distancu od političkih zbivanja u Hrvatskoj.
Ne zato jer sam neodgovorni građanin Lijepe naše niti zato što prema politici imam indolentni stav.
Nije ni zbog toga što imam stav prema politici kao da me se ne tiče i kako me nije briga.
I te kako me se tiče. I te kako me je briga.

Ovaj utorak ćemo u firmi obilježiti dan žalosti.
13.03.2020. datum je koji smo svi dobro zapamtili i vrlo vjerojatno ćemo ga pamtiti do kraja života jer ovakav scenarij teško će biti ponoviti. Nenadmašan je.
Osim što je bio 13., bio je i petak.
Nisam praznovjeran i uvjeren sam kako se jednostavno tako poklopilo, ali oni koji „prazno vjeruju“ mogli bi pronaći korelaciju na kojoj bi mogli izgraditi priču.
Praznovjerno ili ne, nama ništa ne mijenja na stvari. Kako bi rekao bivši premijer – u banani smo.
Prošlo je točno godinu dana otkad je za nas sve stalo i život nam se u potpunosti promijenio. Za početak onaj poslovni segment života.
Posao. Onaj koji te hrani, plaća kredite, odlaske u kino, shopping, vrtić i školsku kuhinju za klince…
Sasvim je nebitno ispunjava li te i čini sretnim tvoj posao više ili manje jer raditi se mora. Živimo u materijalnom svijetu i bez novca se ne može.

Koliko god se trudili odvojiti poslovno od privatnog, to jednostavno ne ide jer neminovno jedno utječe na drugo. S koje god strane da gledaš na cijelu situaciju jer poslovni i privatni život isprepleteni su.
Vjerujem kako postoje radna mjesta i zanimanja u kojima nakon radnog vremena možeš zaboraviti na posao sve do idućeg dana, ali u većini slučajeva to nije tako.
Nije ni u turizmu.
Poslu u kojem sam se našao brzo nakon završene srednje škole i u kojem podjednako guštam dvadeset i dvije godine kasnije.
Posao je to za koji se nadam da će mi donijeti još barem dvadeset i dvije godine zadovoljstva i financijske sigurnosti. Mirovinu danas-sura. Od onih sam kojima se poklopilo da rade ono što vole pa je to još jedan dodatni razlog zašto mi ova situacija s poslom teško pada.
Samo nek' se ponovno pokrene jer još uvijek stojimo. Tapkamo na mjestu jer ne događa se apsolutno ništa.

Od ožujka prošle godine (famoznog petka 13.) nismo se pomakli s mrtve točke. Agencija u kojoj radim već devetnaest godina specijalizirala se za grupe. Bavimo se korporativnim putovanjima i tzv. incomingom – segmentom turizma u kojoj grupe stranaca dolaze na višednevna putovanja i ture po Hrvatskoj i susjednim zemljama.
Jedna takva grupa Engleza zapela nam je na granici i nije mogla ući u Hrvatsku jer su zatvorili granicu sa Slovenijom. U organizacijskom smislu, prava katastrofa jer grupa se u Englesku trebala vratiti u nedjelju avionom iz Zagreba.
Petak 13. podjednako je prisjeo i njima i nama.
Nekoliko dana kasnije uslijedio je i prvi lockdown. Za nas u turizmu istovremeno i game over.
Dani, tjedni, mjeseci prolaze, a ne događa se apsolutno ništa.
Nula, zero.
Prošla je već i godina dana. Status i dalje isti – status quo.

Nije agencija u kojoj radim izdvojeni slučaj. Nažalost ne. Situacija je u to u kojoj su se podjednako pogođene i sve ostale turističke agencije. Ne samo u Hrvatskoj već u čitavom svijetu, a situacija je iz mjeseca u mjesec sve teža, ozbiljnija, alarmantnija.
Redovito se čujem s kolegama iz branše, a svi razgovori završavaju s knedlom u grlu i nekom težinom u želucu. Nije dobro.
Objašnjavam prijateljima koji ne rade u turizmu, a koji me pokušavaju utješiti kako će uskoro sezona i bit će bolje – kako bolje biti neće.
Turisti koje masovno dolaze u Hrvatsku u ljetnim mjesecima nisu naši klijenti. Nisu nikad ni bili, a nisu ni klijenti većine hrvatskih agencija. Ima agencija koje se bave prodajom ljetovanja i zimovanja, ali više/manje svi su usmjereni prema grupama.

Neki se bave organizacijom školskih izleta, maturalnih putovanja. Pojedine agencije organiziraju putovanja samo za sportske klubove, druge pak agencije bave se školama stranih jezika u inozemstvu…
Neki organiziraju putovanja izvan Hrvatske. U susjedne zemlje i u ovu kategoriju spadaju sva ona lijepa putovanja u Beč, Rim, Budimpeštu, Prag, London, Toskanu, Sarajevo, Pariz, Veneciju, Istanbul…
Svoja znanja neke od agencija usmjerile su na daleka putovanja, a daleke egzotične zemlje i kulture postale su nam bliže više nego ikad prije.
Sve su to putovanja koja na nas utječu na ovaj ili onaj način, proširuju nam vidike, doživljavamo nešto drugačije, oplemenjuju nas na jedan specifičan način.
S putovanja se ponekad vraćamo umorni, ali uvijek ispunjeni i sretni.
Bez obzira putujete li jer želite vidjeti nešto novo, naučiti nešto novo ili jednostavno samo želite promijeniti okolinu, šetati nekim novim ulicama nekog novog grada i uživati u lokalnim specijalitetima, putovanja stvaraju trajne i lijepe uspomene.
Siguran sam kako je dobar dio vas barem jednom otišao neko putovanje i vratio se pun dojmova. Vašem dojmu i doživljaju sigurno svjedoči neki suvenir koji ste kupili na putovanju. Snježna kugla ili magnet na hladnjaku.

Svega toga trenutno nema. Stavljeno je na čekanje – postpone.
Na putovanja i turizam kao da netko veću punih godinu dana pritišće snooze, a kad će to prestati raditi nitko ne zna.
Hrvatska je prije svega turistička zemlja, a to potvrđuje i gotovo 1300 agencija koje se turizmom bave.
Neke agencije su uslijed cijele ove situacije odlučile ugasiti svoje poslovanje. U borbi s virusom nažalost pobjeđuje virus. Mailovi na nekom serveru ostaju nepročitani, a na telefon više nitko ne odgovara. Da – država pomaže, ali bez obzira na državnu pomoć u obliku dijela plaće i doprinosa za radnike i dalje je teško.
Prihodi su dobrom dijelu agencija pali za 70% - 90%, nekima i za 100%, a troškovi su i dalje ostali isti - struja, voda, grijanje, najam prostora, mobiteli, telefoni, internet, rata nekog kredita…
Država koja i dalje hrvatski turizam slabovidno percipira samo kroz par mjeseci sezone uskoro će ponuditi pomoć u vidu jamstva za kredite. Banke poslovno i oprezno sumnjičave prema ovoj opciji teško se odlučuju odobriti kredit nekome tko ima ozbiljnih problema u poslovanju.
I eto nas u začaranom krugu koji će teško biti prekinuti ili iz njega izaći.

Velik je broj onih koji su zapeli u ovom krugu jer turizam nisu samo agencije. To je bar svima jasno. Tu su i hoteli, restorani, kafići, suvenirnice, muzeji, galerije, nacionalni parkovi, autobusni prijevoznici, turistički vodiči i pratitelji… – svi oni koji su svojim proizvodom ili uslugom usmjereni prema turistima.
Svi su se nevoljko našli u ovoj situaciji i velik je broj ljudi koji direktno ili indirektno žive od turizma. Zajedno s njima i njihove obitelj i teško je procijeniti točan broj onih koji su ekonomski pogođeni krizom i ljudima u turizmu zaista nije lako.
Pronalaze se dodatni poslovi, ljestvica kreativnosti i inovativnosti svih nas koji smo u branši visoko se podigla. Neki od kolega promijenili su posao, promijenili zanimanje. Neki peku kolače, neki rade unikatne poklone i te svoje rukotvorine zatim prodaju. Neki su na građevini, neki voze taksi.
Snašli su se ljudi jer nema izbora i živjeti se mora, ali nisu sretni i ispunjeni jer turizam je specifična grana i tko se jednom nađe u tom poslu teško se može pronaći u nečem drugom. Ne znam zašto je tomu tako, ali jednostavno je tako.

Svi nekako.
Gura se nekako, preživljava se.
Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u…
Ne želim dovršiti jer ne želim da potraje još toliko.
Kalendar se okrenuo za punih dvanaest mjeseci i to je sasvim dovoljno. Ne dovoljno već previše i predugo.
Neizvjesnost je ono što u svima nama koji živimo turizam i od turizma i dalje uzrokuje nemir. Nakon ožujka i prvog  prošlogodišnjeg zatvaranja čekali smo jesen, nakon jeseni prebacili smo se na zimu. Zatim na proljeće ove godine.
Proljeće koje je konačno stiglo, ali i dalje bez nekih konkretnih naznaka kad će se situacija barem djelomično vratiti u normalu. U normalu u kojoj ćemo raditi ono što volimo i znamo te od svog posla normalno živjeti.

Vjerujem kako ima još mnogo industrija, branši koji prolaze istu muku. Neke je kriza pogodila malo manje, neke malo više.
Neke je kriza sažvakala, ispljunula i pritom se još i nasmiješila.
Borba, ona drugačija, turizma i virusa i dalje traje.
Bez obzira na sve, mi ćemo u utorak biti tužni i u bedu. Imamo na to pravo jer dovoljno je samo prisjetiti se što se sve promijenilo u posljednjih godinu dana, a promijenilo se.
U potpunosti.
Iako je industrija već duže vrijeme na respiratoru i ne može više čekati da prođe „ključno razdoblje“, ne predaje se.
Već u srijedu okrećemo stranicu, razmišljamo optimistično, pozitivno, vedro i veselo jer takvi su ljudi u turizmu. Drugačije ne znamo i to nas još uvijek bez obzira na ozbiljnost situacije nekako drži.